U Bosni i Hercegovini (BiH) trenutno se nalazi oko 1.000 ilegalnih odlagališta otpada, što predstavlja ne samo ekološki problem već i opasnost za sigurnost, zdravlje i dobrobit građana ove zemlje.
Od Zenice do Mostara, od Tuzle do Višegrada, ilegalna odlagališta otpada ostala su relativno neriješena od strane općina, kao i većih subjekata koji kontrolišu aktivnosti oko zaštite okoliša.
U izvještajima je utvrđeno da oko 25 posto ukupnog odloženog otpada u BIH završava na ilegalnim odlagalištima i većina odlagališta ne zadovoljava standarde Evropske unije (EU) pa čak ni domaće standarde zaštite okoliša. Nesankcionirana odlagališta otpada niču širom zemlje, neka koriste pojedinci, neka industrijske firme, a neka čak i općine, što ih čini izuzetno teškim za upravljanje.
Prisutnost takvih ilegalnih odlagališta otpada, ili čak legalnih koja nisu održiva, ima očite implikacije za neposredni okoliš i bioraznolikost u tom području. Prema Akcionom planu za tranziciju ka cirkularnoj ekonomiji (CETAP), u Bosni i Hercegovini trenutno postoji preko 5.000 vrsta vaskularnih biljaka i bezbroj vrsta životinja. Odlagališta otpada ugrožavaju zdravlje i opstanak ove bioraznolikosti, dovodeći ekosisteme u opasnost i uništavajući napore za očuvanje. Rijeke širom BiH pune se otpadom, zagađujući zalihe vode. Osim toga, organski otpad emituje metan, staklenički plin s 80 puta većim potencijalom globalnog zagrijavanja od ugljenmonoksida, a otpad na tim mjestima povremeno se spaljuje, emitirajući razne toksine u zrak i vodu.
Zaštita bioraznolikosti i održavanje zdravih ekosistema, naravno, ključni su, ali ova odlagališta otpada predstavljaju i prijetnju ljudskom zdravlju i sigurnosti. Osim ekološkog izazova, ova mjesta imaju i ozbiljne društvene i političke implikacije. Mario Crnković, ekološki aktivist iz lokalne organizacije Green Team u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini, objašnjava rizike:
„Divlja i ilegalna odlagališta otpada mogu onečistiti pitku vodu, zrak i tlo, povećavajući rizik od trovanja teškim metalima. Doprinose razvoju raka i olakšavaju širenje bolesti putem glodavaca i insekata. Spaljivanje otpada na otvorenom oslobađa opasne čestice i kancerogene spojeve, dok mikroplastika i hemikalije ulaze u hranidbeni lanac.“
Nepravilno i loše regulisanje otpadom i dalje predstavlja bezbroj prijetnji ljudskom zdravlju i ekosistemima, ali Crnković smatra da ti problemi nisu nerješivi.
Zahtjevi ekoloških organizacija i aktivista širom zemlje povećali su rasprave o ovom problemu, u nadi da će se podići svijest i potaknuti odgovornost firmi, općina, saveznih institucija i međunarodnih aktera. U septembru ove godine, udruženje građana Jer nas se tiče zatražilo je inspekciju odlagališta otpada Uborak u Mostaru, što je rezultiralo zaustavljanjem odlaganja komunalnog otpada na lokaciji dok se ne dobije okolišna dozvola. Direktor Deponije, firme koja upravlja odlagalištem otpada Uborak, tvrdi da „redovito prate kvalitetu vode, zraka i tla te da nikakvi rezultati ispitivanja nikada nisu pokazali prekoračenja“, uprkos nalazima Centra za istraživačko novinarstvo da odlagalište dugo radi bez dozvole.
Čak i uz sve veću dokumentaciju i svijest o problemima ilegalnih odlagališta otpada u BiH, generisanje građanskog angažmana po pitanjima zaštite okoliša nije lagan zadatak. Samir Lemeš, aktivista za zaštitu okoliša pri Eko Forumu Zenica i profesor na Univerzitetu u Zenici, objašnjava da je „vrlo teško edukovati stanovništvo, jer postoji rašireno mišljenje da ‘ako se moramo brinuti o okolišu, izgubit ćemo posao'“, te da „čak i donositelji odluka često zanemaruju stvarne troškove ekoloških opasnosti“.
Odlagalište kao primjer za druge
Što se tiče situacije u Zenici, Lemeš opisuje dva glavna odlagališta otpada u gradu: „Mošćanica je odlagalište komunalnog otpada s prilično dobrim upravljanjem, stvoreno uz pomoć međunarodnih donatora i kredita, a kojim upravlja Grad. Postoje stalna poboljšanja i sistemska ulaganja kako bi se ovo odlagalište održalo kao primjer za druge bh. općine. Rača je, s druge strane, ilegalno odlagalište industrijskog otpada gdje se milioni tona industrijskog otpada iz čeličane miješaju s pepelom, muljem i drugim vrstama otpada.“
Kontrast između ova dva mjesta predstavlja uspjehe i neuspjehe ekonomske politike u vezi sad otpadom u BiH. Iako postoji potencijal za stvaranje održivijih i usklađenijih odlagališta, ilegalna i dalje divljaju, bez planova za njihovu regulaciju ili zatvaranje te bez odgovornosti ili kazni za njihov daljnji rad.
Sjeverozapadna Bosna i Hercegovina suočava se sa sličnim ekološkim problemima, kako objašnjava Crnković, uključujući „kontinuirano opterećenje rijeka ilegalnom gradnjom i nekontroliranim ispuštanjem otpadnih voda, degradaciju zemljišta uzrokovanu ilegalnim i nehigijenskim odlagalištima otpada“. Uz loše lokalno upravljanje otpadom, koje Crnković opisuje kao „posljedicu nefunkcionalnog sistema“, prijetnje vanjskog radioaktivnog otpada s hrvatske granice razlog su za zabrinutost onih koji žive u gradovima poput Novog Grada.
„Ako jedna zemlja, posebno članica Evropske unije, može smjestiti radioaktivni otpad iz nuklearne elektrane i drugi opasni otpad na svoju granicu sa susjednom državom bez pristanka pogođenog stanovništva i bez provođenja svih relevantnih studija, stvorit će se presedan koji bi se mogao ponoviti bilo gdje“, napominje Crnković. Iako nije izravno povezano s prisutnošću ilegalnih odlagališta otpada u regiji, uspostavljanje odlagališta opasnog otpada u BiH samo otvara vrata za loše upravljanje otpadom od strane unutarnjih i vanjskih aktera.
„Pitanje ilegalnih odlagališta otpada povezano je i s lošim ekonomskim uslovima i s lošom provedbom zakona“, navodi profesor Lemeš. Postoje zakoni i dokumenti poput Zakona o upravljanju otpadom i Sofijske deklaracije o Zelenoj agendi za Zapadni Balkan, koji su usklađeni s evropskim standardima i imaju potencijal smanjiti ekološke rizike u zemlji. Međutim, u praksi se oni nedovoljno provode i stoga su donekle neučinkoviti. Uz nedovoljne inspekcijske kapacitete, objašnjava profesor Lemeš „niske kazne nisu dovoljno snažne da odvrate firme od ilegalnog odlaganja industrijskog otpada“. Umjesto da se pridržavaju općinskih i kantonalnih standarda, firme, pa čak i pojedinci, često se odlučuju platiti male kazne i nastaviti s istim praksama upravljanja otpadom.
Strožije kazne za oni koji krše Zakon
I Lemeš i Crnković slažu se da bi kazne za one koji krše zakone o upravljanju otpadom trebale biti strože kako bi služile kao odvraćanje za one koji štete okolišu. Nadalje, dok mnogi građani brinu o troškovima boljih usluga sortiranja i prikupljanja otpada, lokalne vlasti mogle bi provesti „skromna povećanja (…) u kombinaciji sa subvencijama za komunalna poduzeća na lokalnoj i višoj razini vlasti“ kako bi poboljšale usluge i spriječile razvoj nekontroliranih odlagališta, predlaže Crnković.
S obzirom na to da pristupanje EU stalno dominira javnim diskursom u BiH, pitanja okoliša nemaju samo društvene i ekološke implikacije, već i političke. Kako bi se suočili s globalnim izazovima poput klimatskih promjena, svako mora dati svoj doprinos u zaštiti okoliša i ublažavanju štete, ali ta su pitanja važna i za političku budućnost BiH. Kao uslov za članstvo, BiH mora implementovati pravnu stečevinu EU o okolišu, uključujući zakone o zraku, vodi, tlu, upravljanju otpadom i emisijama. Usklađenost s tim standardima stoga je ključna ako zemlja ima ciljeve za evropsku budućnost, ali bez ulaganja u dugoročna rješenja i volje civilnog društva da zahtijeva promjene, to postaje sve teži cilj.
Dijeleći motovaciju za ekološki aktivizam ali i želje za zdraviji okoliš u BiH, Crnković navodi: „U korijenu problema je činjenica da se zaštita okoliša često doživljava kao trošak, bez shvatanja da je to ulaganje u zdravlje, sigurnost i ekonomiju, kako za nas koji danas živimo ovdje, tako i za buduće generacije… Ponekad može biti izazovno, ali boriti se za svoj dom, za rijeku uz koju ste odrasli i za priliku za one koje volite da žive u zdravom okolišu je smislen poziv.“
