Zvuk koji proizvodi čekić dok udara u bakar u Starom gradu Mostaru nije samo zanatski ritam već eho višestoljetne tradicije, nematerijalne baštine i identiteta grada koji se nalazi pod zaštitom UNESCO-a.
Taj zvuk postaje tiši, navodi jedan od zanatlija, jer su mu lokalne vlasti zabranile da postavi mali štand s ručno rađenim proizvodima. Dok vlasti smatraju da se time narušava vizuelni identitet, druga strana je stava da se ne poštuju smjernice UNESCO-a i ono što bi trebali čuvati u zaštićenoj zoni Starog mosta.
Denis Muhamed Drljević je vlasnik ateljea AbrakaBakra Copper Art u Tabhani, u kojem godinama izrađuje bakrene predmete koristeći tradicionalne tehnike kujundžijskog zanata. Njegov rad nije industrijska proizvodnja, niti komercijalni suvenir bez porijekla. Svaki predmet izrađuje pred očima prolaznika u prostoru koji je vjekovima bio rezervisan za zanatlije.
Ipak, Grad Mostar mu je odbio zahtjev za zauzimanje javne površine za mali štand sa ručnim radovima, i to na lokaciji na kojoj se nalazio od 2017. godine. Kao razlog navedeno je “ugrožavanje vizuelnog identiteta Starog grada”. Ovu odluku Drljević i dio stručne javnosti smatraju proizvoljnom i suprotnom duhu UNESCO-ve zaštite.
Prije 20 godina, Stari most i stara gradska jezgra Mostara upisani su na UNESCO-vu listu svjetski zaštićene kulturne baštine. UNESCO zaštita, odnosno jedan od ključnih aspekata je živa baština, spoj materijalnog i nematerijalnog, prostora i ljudi, arhitekture i načina života.
Autentični život, ne muzeji na otvorenom
U nematerijalnu baštinu spadaju tradicionalni zanati, među kojima je kujundžijski, krojački, drvorezbarski i drugi, koji su stoljećima oblikovali identitet Mostara.
Dokumenti UNESCO-a i ICOMOS (Međunarodna organizacija koja radi na zaštiti i očuvanju spomenika i baštinskih lokacija širom svijeta), pokazuju da historijska jezgra „ne smije biti muzej na otvorenom, već prostor u kojem se autentičan život nastavlja“. Vodeći se tim dokumentima, Drljević i stručnjaci pitaju se kako bakreni štand s ručno rađenim predmetima ugrožava vizuelni identitet, dok na primjer klima uređaji, pvc prozori, neautentične reklame i slično, su prihvatljivi u zaštićenoj zoni.
Drljević je stava da se propisi u Starom gradu primjenjuju selektivno, te da dozovole redovno dobijaju subjekti koji nemaju nikakve veze s Mostarom, tradicijom ili zanatom.
Prema njegovim riječima, trgovine su pune industrijskih suvenira stranog porijekla (kineskog, turskog ili masovne proizvodnje) dok se lokalne zanatlije suočavaju sa administrativnim preprekama.
U Agenciji „Stari grad“ Mostar, na upit da li postoji razlika između autentičnih zanata i komercijalne ponude za turiste, odgovaraju potvrdno, navodeći da je „ogromna“ i da to što se može uživo pratiti izrada predmeta čini draž tradicionalnih zanata.
Agencija “Stari grad” Mostar osnovana je 2005. godine sa ciljem zaštite kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Mostara, provođenje menadžment plana i očuvanja zone Starog mosta kao svjetske baštine.
Kako su naveli, zanatske radionice uklapaju se u vizuelni identitet Starog grada i njegov su neodvojivi dio. Međutim, dodaju da je bilo slučajeva da gradske službe ne prihvate mišljenje Agencije.
Zanat kao moralni i društveni stav
Programa zauzimanja javnih površina u Starom gradu (2012. godina), Odluka o privremenom komunalnom redu (2018. godine), odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika (2019. godine), u Agenciji navode da postoje, ali da, nije problem u propisima već u njihovoj interpretaciji.
Razlike u tumačenju postojećih akata dovode i kako navodi Drljević do nejednakog tretmana, ignorisanja žalbi i obeshrabrivanja onih koji pokušavaju raditi po pravilima. U žalbi koju je uložio na odluku o zabrani postavljanja štanda, Drljević se žalio na procedure i rokove, ali odgovor nije dobio.
Za Drljevića zanat nije samo posao, već ga vidi kao moralni i društveni stav. “Biti zanatlija znači pošteno zarađivati, stvarati svojim rukama i ostati nezavisan od političkih i kriminalnih struktura“, kazao je on.
Ukoliko se trend potiskivanja zanata nastavi, gubitnika je više a među njima i turisti koji traže autentično iskustvo. Kratkoročno, profitiraju komercijalni sadržaji i jeftiniji suveniri a dugoročno Mostar može izgubiti tradicionalne zanate, odnosno ono po čemu je jedinstven.
I u Agenciji „Stari grad“ navode da su stari zanati ugroženi od komercijalnih trgovina, te da su potrebni konkretni mehanizmi zaštite, stimulacija i jasne razlike između zanatlija i običnih trgovina.
“Treba napraviti razliku između obrtnika i zanatlija”, poručuje Drljević, a ta rečenica možda je najpreciznija definicija problema Mostara danas.
Obrt može biti bilo šta, zanat je identitet. Ako Mostar želi ostati grad, a ne scenografija, mora kako navodi Drljević, početi slušati one koji ga još uvijek stvaraju vlastitim rukama. U suprotnom, zvuk čekića u Starom gradu postat će tek uspomena – a UNESCO zaštita još jedan propušteni smisao.
