Liječenje od prošlosti na Zapadnom Balkanu zahtijeva izgradnju zajedničkog narativa o jugoslavenskim ratovima 1990-ih. Ključni alati za pomoć u postizanju ovoga uključuju obrazovanje i pravilno rješavanje međugeneracijskih trauma. 25 godina nakon što su posljednje puške na Kosovu utihnule, ovaj cilj tek treba biti u potpunosti ostvaren.
Oni koji su preživjeli ratove na području bivše Jugoslavije ključni su za izgradnju mira. Njihova svjedočanstva služe kao podsjetnik na prekršeni imperativ “nikad više”. Priznavanje njihovih prava uključuje i pravo na reparaciju. Reparacije su ključne za pomirenje i sprečavanje ponavljanja zločina. Štoviše, reparacije će omogućiti postkonfliktnim društvima da marginalizaciju preživjelih iz rata izvuku iz njezinih korijena.
Uprkos naporima civilnog društva i međunarodne zajednice, trendovi negiranja genocida i masovnih zločina i revizionizma na Zapadnom Balkanu i dalje predstavljaju izazov za pomirenje. Kako bi se suzbio ovaj trend, neophodan je zajednički nastup predstavnika civilnog društva i međunarodne zajednice na izgradnji održivog sistema prevencije zločina i suočavanja s prošlošću.
Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) i neprofitna organizacija Impunity Watch održali su u martu ove godine dvodnevnu konferenciju o sprečavanju zločina. Konferencija „Izgradnja zajedničke agende za prevenciju na zapadnom Balkanu” je održana u glavnom gradu Crne Gore, Podgorici. Na konferenciji su se okupili predstavnici civilnog društva iz bivše jugoslavenske regije i šire. Ciljevi konferencije bili su višestrukim: jačanje regionalne saradnje, identifikacija budućih zajedničkih akcija i promicanje solidarnosti sa i među društvima postkonfliktnih područja.
Tema memorijalizacije rata u Bosni i Hercegovini (BiH) je i dalje sporna. U svjetlu nepostojanja državnih zakona i propisa o spomen obilježjima, a kamoli nacionalne komemorativne strategije, memorijalni krajolik u zemlji zasićen je nizom napora za memorijalizaciju koji proizlaze iz svih razina bosanskohercegovačkog društva.
Zamislite da sjedite ispred karte svijeta i možete odabrati bilo koje mjesto na svijetu, mjesto gdje ćete živjeti godinu dana. Harun Čandić je jednog dana sjedio kod kuće i gledao tu kartu. Prikazala mu je svih 60 zemalja u kojima bi mogao volontirati godinu dana. Među tim mjestima bili su New York, Cape Town ili čak Novi Zeland. Ali iako mu je svijet bio na dlanu, odlučio se za Memorijalni centar Srebrenica.