Rasprostranjenost islamofobije u BiH i politici EU-a prema izbjeglicama potiče pitanja o promjenama i reformama, posebno uzevši u obzir neposrednu potrebu da se odgovori na savremene sukobe koji pogađaju muslimane.
Vlastima u Bosni i Hercegovini u fokusu rada trebaju da budu mladi i porodice koje napuštaju državu zadnjih godina ali svakako i mnogobrojna dijaspora kao jedan od mogućih nosilaca ekonomskog razvoja matice domovine.
Da li će Bosna i Hercegovina postati država staraca je vrlo često postavljeno pitanje na čiji rezultat mogu uticati predstavnici vlasti na svim nivoima, i to pružanjem prilika mladim ljudima da se zaposle i dobiju solidna primanja za normalan život, da osiguraju poticaje za smanjenje bijele kuge a samim time i da školske klupe u nekim kantonima ne budu prazne.
Započeti život ispočetka nakon rata je dugo i opasno putovanje. Trenutni pristupi globalnog humanitarnog sistema, uključujući procese izgradnje mira i lokalne i nacionalne zakone, često čine taj proces nemogućim.
„Svim ljudima koji su došli u Tuzlu, ja sam pristupio ljudski. Mene ni jednog momenta nije zanimalo je li iz Pakistana, Maroka, Alžira. Ja ispred sebe vidim čovjeka u stanju potrebe, spram toga sam reagovao i tako je to krenulo“, počinje priču o humanosti, empatiji i solidarnosti Tuzlak Senad Pirić koji se posvetio pomaganju izbjeglicama i migrantima.
Za osam godina, koliko postoji, humanitarno udruženje Pomozi.ba, osiguralo je različite vrste pomoći za oko 700 hiljada ljudi. Prikupljaju novac za liječenju teško oboljelih, pomažu u stambenom zbrinjavanju onih koji se nalaze u izuzetno teškoj materijalnoj situaciji, obezbjeđuju hranu i druge materijalne potrepštine svim socijalno ugroženim kategorijama stanovništva u Bosni i Hercegovini.