Ukoliko pitate ljude u Bosni i Hercegovini da li žive u miru, većina njih će vam dati pozitivan odgovor. Međutim, ako bi definicija mira uključivala slobodu i osjećaj sigurnosti odgovor bi, vjerovatno, bio negativan. Vrlo često, ljudi mir izjednačavaju sa odsustvom rata. Biti nacija koja živi u harmoniji je, međutim, mnogo više od toga.
Od ideje do njenog sprovođenja u djelo. Od sumraka do zore, ili od zore prema sumraku, u slučaju Bosne i Hercegovine. Prelaz uvijek sadrži jednu dozu rizika. Najčešće je to strah od gubitka trenutnog i strah od neuspjeha. Naše područje je, nažalost, zahvatilo oboje. Izgubljeno je sve što je nekad postojalo, a nastavljen je strah od sutrašnjice.
Mir, koji su narodi Jugoslavije gradili za vlastito dobro, je uništen i to zato što je stereotipna tvrdnja, da je mržnja među narodima Jugoslavije uvijek postojala, nadjačala naše bratstvo i jedinstvo. Ovu mržnju fabrikovale su velike sile koje su htjele da nauče Slavene kako da budu civilizovani i demokratizovani. Zapadnjačko licemjerje bilo je očigledno. Zašto …
Mladi u BiH žive skupa i samo poneki „izvještaj“ u medjima ih podsjeti na to kako su, tobože, podijeljeni. Nerijetko se čuje kako je tranzicija stalno stanje društva u Bosni i Hercegovini. Od kraja rata do danas se radi na pomirenju.
„Od kraja rata prošlo je 19 godina i država se još uvijek traži, kao i čovjek, u tom periodu. Još uvijek boluje od nekih dječijih bolesti pa je važnija nacionalno-religijska pripadnost, od ekonomskih i socijalnih reformi. Tuzla, kao primjer multikulturalnosti, nema problema sa pripadnošću, ali to postavlja pitanje više. Zašto i pored takve beneficije ne napredujemo na polju egzistencijalnih pitanja?”
''Najveće prepreke na putu ka pomirenju su: javni diskurs, nepostojanje konsenzusa o nedavnoj prošlosti i nacionalistička retorika odnosno poticanje nacionalne mržnje vladajućih političara.“