Ožiljci tranzicije: Prilike za Koegzistenciju

“Od kraja rata prošlo je 19 godina i država se još uvijek traži, kao i čovjek, u tom periodu. Još uvijek boluje od nekih dječijih bolesti pa je važnija nacionalno-religijska pripadnost, od ekonomskih i socijalnih reformi. Tuzla, kao primjer multikulturalnosti, nema problema sa pripadnošću, ali to postavlja pitanje više. Zašto i pored takve beneficije ne napredujemo na polju egzistencijalnih pitanja?”

U mjesecu februaru ove godine mladi i razočarani ljudi su, zajedno sa obespravljenim radnicima, izašli na ulice Tuzle i zahtjevali svoja osnovna ljudska prava. Tijekom demonstracija mogli su se vidjeti različiti transparenti, putem kojih su nezadovoljni građani slali svoje poruke vladajućim faktorima. No, jedan od transparenata se svakako izdvojio i to upravo zbog svoje simbolike, jedinstvenosti i ujedinjujuće materije koju je sadržavao. Na njemu je pisalo: “Gladni smo na sva tri jezika!“

Tuzla je, reklobi se, grad sa najliberalnijim pogledima, ali sa stajališta egzistencijalnog pitanja liberalnost bi se mogla protumačiti i drugačije. Moglo bi se govoriti o kontekstu u kojem je liberalnost nužnost i koja je nastala kao rezultat upitne egzistencijalne situacije. Dakle, shodno narodnoj poslovici “Prijatelj se u nevolji poznaje“ može se zaključiti kako je tranzicijsko djelovanje ostavilo jednu pozitivnu dimenziju u okviru nezahvalne situacije u kojoj su se građani našli.

“Loša ekonomska situacija i visoka stopa nezaposlenosti prouzrokovale su novu sredinu koja je pogodno tlo za suživot. Solidarnost je shodno političkim sistemima postala prijeko potrebna, i jedina podjela koja bi trebala postojati smo “Mi“, kao narod, i “Oni“, kao vladajući faktori.“, kaže Azra Mehmedović iz Tuzle.

Mi, kao obespravljeni, kao potreseni i oštećeni nalazimo se posvuda. Naše “Mi” ne zna za opredjeljenje, baš kao što ni bol ne zna za intenzitet ovisno od pripadnosti. Zagledamo li se malo bolje u pore bosanskohercegovačkog društva primijetit ćemo kako je, skoro u svakoj od njih, oslikana posljedica ratnog zbivanja. Shodno tome, ne možemo se ni kretati linijom snažnog otpora, namećući pomirenje žrtvama, ali ono što možemo zahtijevati je sopstveni put ka skladu i međusobnom razumijevanju. Dakle, mi, kao nove generacije, imamo odgovornost prema prošlosti i žrtvama i stoga moramo graditi obazrivu budućnost koju će diktirati suživot. Ne smijemo dozvoliti preporod komunističke ideje koja zagovara gašenje slobode govora i koja kažnjava kritikovanje političkih faktora. Ne smijemo postati politička tvorevina prepuna granica u atlasu i glavi. Svoju svijest moramo izgraditi griješeći i davajući prilike, jer nije problem stvarati predrasude, problem je ne ostavljati prostora za razuvjeravanje. I shodno tome, svoje stavove, mišljenja i kritike moramo izgraditi sami na vlastitom iskustvu. Roditeljsku historiju i ratnu demagogiju moramo ostaviti po strani i prepustiti se novim saznanjima.

“Razgovor je naizgled poprilično neefektivan, ali ipak izuzetno produktivan. Štaviše, sam čin razgovaranja mogao bi se tumačiti kao svojevrsni suživot, kao prilika i napredak. Jer mi smo populacija koja sjedi na tepihu prezasićenom od problema, a ustvari svakim novim razgovorom mi izvlačimo po jedan od tih problema i otvaramo nove mogućnosti.“, dodaje Boris Pavlović.

Politički utjecaj, komunistička ideja, ratni odgojni alat i sl. su stvari čije je djelovanje evidentno u Tuzli, s tim da bi se moglo reći kako je nacionalističko-nasljedni stav roditelja djelovao u najširem luku. Bez mogućnosti odabira, djeci se još po rođenju usade određeni stavovi diskriminatornog karaktera i onda dobijamo nepravilno formiran proizvod, kojim je teško raspolagati. U takvoj situaciji nameće se pitanje: ”Zašto bi neko na taj način odgajao dijete?“. Odgovor je i kompleksan i jednostavan istovremeno:“Zbog nezahvalne ratne historije.“ U periodu ratnih zbivanja došlo je do formiranja određenih stavova koji su nastali kao rezultat globaliziranja naroda i nacija. Danas upravo takvi ostaci odgajaju nove naraštaje tako da imamo mlade koji, i pored svog neiskustva i neznanja, imaju već izgrađene stavove, a na osnovu čega, to samo znaju njihovi roditelji.

I kao što je jednom davno zapisao Ivo Andrić: “Rat, i najduži, samo protrese pitanja zbog kojih se zaratilo, a njihovo rješenje ostavlja vremenima koja nastupaju poslije sklapanja mira.”

Mirza Halilčević je obučeni dopisnik Balkan Diskursa iz Živinica.

Vezani članci

Stvarni Glas Novinarstva (III dio)
S ponosom objavljujemo završetak istraživačkog projekta Stvarni glas novinarstva (RVJ), koji je implementiran od strane Centra za postkonfliktna istraživanja (CPI), u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom (BIRN) BiH i WARM Fondacijom Sarajevo.
Nismo imali mnogo, ali smo bili okruženi dobrim ljudima
Svjesni smo da se većina njih neće zadržati, ali svaka od tih osoba donosi moguću životnu lekciju koja će nas naučiti o svijetu i samom sebi. Međutim, postoje one osobe koje zauvijek promjene put naših života. To su rijetke osobe koje vam poboljšaju život ili ga čak i spasu. To su obični heroji.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu