"Nisam ni u jednom momentu osjetila da su mi dali podršku, da su me žalili, da kažu: 'Žao mi je'. Ne! Nego sam čak čula da su govorili 'Šta je tražila to je i dobila'. To boli".
Ako pitate neku mladu osobu, iz Visokog, za mišljenje o tranziciji i procesu pomirenja u lokalnoj zajednici odgovor koji ćete dobiti će biti jednako zbunjujući vama kao što je samo pitanje bilo njemu ili njoj.
Ima negdje jedna zemlja, kao što Mak Dizdar u “Modroj rijeci” kazuje:” Preko slutnje, preko sumnje, iza devet, iza deset, i još dublje i još jače, iza šutnje, iza tmače.” Ima negdje jedna dobra zemlja. Dobra zemlja u obliku srca. Bosnom se zove. I Hercegovinom. U toj Srcolikoj zemlji živi čudan narod.
Od ideje do njenog sprovođenja u djelo. Od sumraka do zore, ili od zore prema sumraku, u slučaju Bosne i Hercegovine. Prelaz uvijek sadrži jednu dozu rizika. Najčešće je to strah od gubitka trenutnog i strah od neuspjeha. Naše područje je, nažalost, zahvatilo oboje. Izgubljeno je sve što je nekad postojalo, a nastavljen je strah od sutrašnjice.
U nerazvijenim i razbijenim društvima, tranzicijska pravda (TP) će izgubiti svaki kredibilitet ukoliko se ne bavi društvenom nepravdom, korupcijom, eksploatacijom resursa i ekonomskim nasiljem. Kretanje prema pomirenju u Bosni i Hercegovini zahtijeva ponovno razmatranje tranzicijske pravde od samog početka, dok je uključenje ekonomskih i socijalnih prava ključno za učinkovitost tranzicijske pravde.
Mir, koji su narodi Jugoslavije gradili za vlastito dobro, je uništen i to zato što je stereotipna tvrdnja, da je mržnja među narodima Jugoslavije uvijek postojala, nadjačala naše bratstvo i jedinstvo. Ovu mržnju fabrikovale su velike sile koje su htjele da nauče Slavene kako da budu civilizovani i demokratizovani. Zapadnjačko licemjerje bilo je očigledno. Zašto …