Balkan s onog svijeta

Iako je Drugi svjetski rat završen 8. maja 1945. godine, Rusija – a i nekoliko istočnoevropskih država, Dan pobjede obilježavaju dvadeset i četiri sata kasnije. Ruse je zeznula vremenska razlika – trenutak potpisivanja kapitulacije nacističke Njemačke je kod njih pao taman iza ponoći; dok je istočnu Evropu zeznula Crvena armija, koja je zajedno s pobjedom donijela novu ideologiju, politički i ekonomski sistem i, kao šlag na tortu, dekret da se Dan pobjede obilježava ne po lokalnom vremenu već prema satovima na Kremaljskim kulama.

Balkan je, pak, zeznuo sam sebe.

Jer ukoliko su se Zapadni i Istočni blok, osim oko datuma, uspijeli složiti oko većine ostalih, a pri tom puno bitnijih činjenica (ko je bio dželat a ko žrtva, ko je rat počeo i zašto), i te su činjenice u netaknutom obliku preživjele narednih 70 godina, prilikom raspada Jugoslavije je opstao samo načelni dogovor oko kalendara i skoro pa ništa zajedničko u pogledu činjenica. Umjesto njih je istorija dobila snažni nacionalni naboj, pa je političkim elitama Jasenovac postao isključivo zgodna isprika za nova zlodjela (osvetu), dok su ustaše iz Hitlerovih saveznika evoluirali u branioce Hrvata.

E, sad, odakle priča o Drugom svjetskom ratu kao u uvod u priču o onom Prvom? Zato što je na Balkanu savršeno svejedno o kojem ratu govorimo – ovdje se poslednjih 20 godina govori o jednom te istom događaju i samo se mijenjaju kodna imena pod kojima ga maskiraju interlokutori. Ratovi 90-ih, “oslobodilački“, “otadžbinski“, “odbrambeni“ ili kako je već zvali, kao da su umjesto završetka dobili samo tanki sloj mira ispod kojeg izbijaju sve novije bitke. Doduše, one jesu promijenile svoj karakter, ali ne znači to da su postale manje iscrpljujuće.

Današnje bitke znaju biti kraće ili duže, manje ili veće, ova godina je, pak, balkanskim vojnim stratezima donijela pravu poslasticu, a to je sto godina od izbijanja Prvog svjetskog rata, kad će ovaj dvodecenijski sukob dostići pravo groteskne razmjere. Svijet će se, naime, 28. juna podijeliti na svijet i Srbe. Jedni će ovu godišnjicu, ključnu za moderno doba, obiježiti u gradu koji je tada prvi put postao “svjetski“ –Sarajevu. Drugi u gradu nekad svjetskom, a danas pretendirajućem na isključivo srpski, dakle savršenom za bojkotiranje svijeta – u Višegradu.

No, ne bi Višegrad tog dana bio isključivo srpski, da u Sarajevu isključivo srpski nije postao Gavrilo Princip, te da nacionalnost nije postala njegova jedina bitna odlika. Nikoga ne zanima šta je Princip za čitav svijet ni to da je njegov “terorizam“ promijenio zauvijek sudbinu većine evropskih država. Nimalo interesantna u tom kontekstu neće za Balkance biti ni oktobarska revolucija, ni raspad Austro-Ugarske imperije, ni ulazak SAD u tokove svijetske istorije, ni nezavisnost desetine istočnoevropskih država. Fokus je na tome da li je Gavrilo Princip ubio Franca Ferdinanda po nalogu Srbije da oslobodi Srbe, a svako dijete u Bosni i Hercegovini zna da je “oslobađanje Srba“ drugo ime za “genocid nad Bošnjacima“ iliti da li je Princip herojski odlučio da se žrtvuje da pobijedi mrskog okupatora, a zna se da okupator dolazi sa Zapada da podmeće dobrim Srbima neugodne Haške presude?

Da stanovnici Balkana nađu odgovor na ovo pitanje, Gavrilo Princip je morao da pređe izvjesnu metamorfozu. Prvo je morao da postane Srbin, čak i uprkos svojoj želji i tome da bi se on na ovogodišnjem popisu, vjerovatno, izjasnio kao Jugosloven; isto kao što je Ivo Andrić morao postati Srbin a pobijeni 1992. muslimani su morali postati šehidi – a da to postanu morali su još posthumno da postanu Bošnjaci (mada je najviše pet posto od njih uopšte čulo taj pojam prije smrti). Kasnije, da bude potpuno nacionaliziran, Princip je morao, s jedne strane, postati i terorista – mada pojam terorizma s početka XX stoljeća nema blage veze s onim što terorizmom smatramo danas; s druge, pak, morao je dobiti oreol heroja, bez ulaženja u to kako je do tog herojstva došao, te kakve je posledice imao njegov herojski čin.

Kad je Gavrilo Princip već dobio nacionalni identitet bitka se mogla popeti na viši nivo, a to je rješavanje vječite balkanske nedoumice: ko je počeo rat? Jer ovo i jeste suština ovog sukoba, u kojem Prvi svjetski rat ne zanima Balkance kao događaj sam po sebi, nego kao kodno ime za ratove 90-ih. I tako, ako je sarajevski atentat izraz velikosrpskih ekspansionističkih tendencija onda je Srbija agresor oduvijek, što, pak, znači da nije potrebna Haška presuda da se zna ko je počeo krajem 80-ih i početkom 90-ih. Dragutin Dimitrijević-Apis je Slobodan Milošević, a Crna ruka zajednički zločinački poduhvat. Princip dakle, čim je on Apisov agent, mora da bude vođa neke paravojne formacije.

Ako je Princip, ipak, osloboditelj, onda Srbi nisu krivi za Srebrenicu, jer samo su oslobodili ovaj prostor od nepoželjnih elemenata, a ako se Srbija već 1914. borila za slobodu, onda su Srbi narod heroja i pravednika i zato je Srbija i 90-ih bila samo žrtva zapadnjačke okupatorske zavjere.

Narative o Prvom svjetskom ratu se tako u stvari samo u detaljima razlikuju od onih o ratovima 90-ih. Priča se o velikosrpskom nacionalizmu i ugroženosti drugih naroda, te o nekoj koncepciji Jugoslavije koja s Jugoslavijom nema prevelike veze, dok je početak Prvog svjetskog rata samo još jedan izgovor za ponavljanje istih argumenata u sklopu rasprave koja na Balkanu traje godinama.

U svemu ovome je ipak najbitnije ono o čemu se ne priča uopšte – o ostatku svijeta.

Ovom potragom za nacionalnošću svakog događaja se Balkan zeznuo poprilično bolesno, jer se na taj način sam isključio iz istorijskih tokova. Visoki zvaničnici neće 28. juna doći u Sarajevo da podrže jednu verziju istorije ili da opale šamar Srbima (ili, što Srbi priželjkuju, Rusima). Oni će doći u glavni grad Bosne i Hercegovine kao mjesto koje je zauvijek promijenio njihove domovine. Gavrilo Princip za njih neće biti ni terorist, ni revolucionar, ni Srbin, ni Jugosloven. Gavrilo Princip će za njih biti čovjek, ubistvo Franca Ferdinanda će biti casus belli, rat će za njih, pak, biti završen, i sve će to svim gostima, bez razlike odakle dolaze, biti kristalno jasno.

Balkancima će biti jasno samo ono što piše u kalendaru, 28. jun. Za jedne Vidovdan, za druge prvi dan Ramazana, a za svih njih početak nečega što, čini se, još dugo neće završiti.

Paulina Janusz je novinarka magazina BH Dani, ali brojnih domaćih i inostranih medija za koje piše o situaciji u poslijeratnoj BiH s posebnim fokusom na lokalnu političku scenu. Međunarodne odnose magistrirala je u Rimu, a kasnije je izvještavala iz Zagreba i Beograda.

Vezani članci

Ulaganje u žene – ulaganje u budućnost
Žene su najveći neiskorišteni resurs u svijetu. U Turskoj, manje od devet posto poduzetnika su žene. Jedina turska investiciona platforma koja je fokusirana na žene ‘’Arya’’ želi da ovo promijeni. Balkan Diskurs je razgovarao sa AhuSerter, osnivačicom ženske investicione platform „Arya’’, o njenom radu i planovima za budućnost.
Kati Marton: Život ponovnog otkrivanja
U vrijeme dok je radila kao novinar za ABC i NPR, Marton je pokrivala građanske ratove na svim kontinentima i sastajala se sa ozloglašenim terorističkim grupama. Primala je prijetnje smrću zbog otkrivanja korumpiranih američkih političara. "Bilo je odlično", kaže. Naglasila je kako je važno uvijek u životu otkrivati istinu. "Novinari se približe historiji," objašnjava ona. "Imamo važnu ulogu kao ljudi koji drže vladu poštenom; nismo osobe za odnose sa javnošću."

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu