Herojska borba suočenog s genocidnom smrću

Mevludin Orić (Umjetnica: Amila Čandić)

Srpske vojne i policijske vlasti 14. jula 1995. godine pucale su na Mevludina Orića na stratištu u Orahovcu (općina Zvornik), jednom od više mjesta masovnih pogubljenja tokom činjenja genocida u i oko Srebrenice.

Padom srebreničke enklave, kolona od 15.000 Bošnjaka krenula je kroz šume do najbliže slobodne teritorije pod kontrolom ARBiH, Tuzle, jer su pretpostavljali da boravak u i oko baze Ujedinjenih naroda (UN) u Potočarima bi bio ravan samoubistvu. Hvatajući se za posljednju slamku spasa, krenuli su u šumu, a kako se vidi na arhivskim snimcima iz jula 1995. godine, odlaze u šumu – dok jedni mašu u kameru, drugima su pogledi prazni. 

Strašni životni uslovi u enklavi, više od godinu dana pod opsadom i humanitarni uslovi usporedivi s izbjegličkim kampovima, ostavili su vidljiv danak na ovim ljudima. Ipak, njihova lica odavala su volju za opstankom. Nakon mjeseci života u pećinama, izbjegavanja srpskih zasjeda, svakodnevne borbe za preživljavanjem, samo ih je 3.000 uspjelo preći preko šuma do teritorije pod kontrolom ARBiH. Masovna pogubljenja koja su uslijedila nakon zasjeda uspjelo je preživjeti nekoliko, a jedan od njih je Mevludin Orić.

Umjetnica: Amila Čandić
Umjetnica: Amila Čandić

„Nismo ni znali što je nacionalizam“

Orić je rođen u Lehovićima, malom selu u blizini Srebrenice. Njegova porodica imala je nešto zemlje a većinu prihoda su dobili zahvaljujući farmi duhana. Prisjeća se da je imao normalno djetinjstvo. Na pitanje je li bilo problema sa Srbima brzo se usprotivio. „Tada nismo ni znali što je nacionalizam. Bili smo kao jedan narod“, ustvrdio je. 

Iako su mu sjećanja na prošlost lijepa, duhovi genocida ga još uvijek progone. Govoreći o svom djetinjstvu, teško mu je ne spomenuti uticaj koji je genocid u Bosni i Hercegovini imao na njegovu porodicu. „Od 33 muškarca koji su ubijeni iz našeg sela, 25 su bili članovi moje porodice“, kazao je Orić. 

Početkom devedesetih odlučio se preseliti u Zagreb. Ubrzo nakon toga, u junu 1992. godine, rodila mu se kćerka i vratio se u BiH da je vidi. Nakon što je stigao u Tuzlu, slobodnu teritoriju pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), pješice je krenuo u Srebrenicu, opkoljeni grad. „Ili ću vidjeti svoju kćerku ili umrijeti“, bila je jedina misao u njegovoj glavi. Dva mjeseca kasnije stigao je u Srebrenicu.

,,Niko nije vjerovao da sam još živ“, prisjeća se i dodaje: ,,Svi su mislili da sam umro u šumi.“ Međutim, nije mogao dugo mirovati. Lokalnoj ratnoj bolnici prijeko je trebao medicinski materijal i hirurg. Neko je morao otići u Tuzlu i sigurno dovesti hirurga s lijekovima u Srebrenicu. Kako se Orić snalazio na tom području, pristao je otići. On na čelu i još trojica muškaraca krenuli su prema Tuzli i sigurno se vratili u enklavu koja je još uvijek bila pod opsadom. Herojsko djelo koje je spasilo mnogobrojne živote.

Prstohvat soli

Orić i njegova porodica živjeli su na periferiji Srebrenice. To je značilo da su mogli živjeti od hrane koju su uzgajali, ali do proljeća 1993. godine pšenice, kukuruza, raži i zobi bilo je u malim količinama. Počelo je masovno gladovanje. Ipak, uvijek je pokušavao pomoći kada bi mu ljudi pokucali na vrata i tražili hranu. „Daješ ono što imaš. Nikada nisam imao srca nekoga odbiti. Jednostavno nisam mogao“, kazao je Orić.

Ovaj, ali i mnogi drugi problemi trebali su biti riješeni dolaskom UNPROFOR-a. Vijeće sigurnosti donijelo je Rezoluciju 819, 16. aprila 1993. godine, proglašavajući srebreničku enklavu “sigurnom zonom”, a ne “zaštićenom zonom” – razlika koja je otkrila goleme nedostatke 1995. godine. ,,Granatiranje je prestalo i počela je pristizati određena humanitarna pomoć. Ali nikad im nisam vjerovao. Poslali su premalo vojnika da stvarno odbrane enklavu. Nikad nisam vjerovao u njih“, objašnjava Orić.

Orić je bio u pravu. Ne samo da UN nije uspio rasporediti dovoljne snage u enklavu, nego također nikada nisu imali namjeru da je zaštite. Ključna klauzula rezolucije bila je da sigurna zona “treba” biti slobodna od bilo kakvog oružanog napada. Ova nejasna definicija sigurne zone ostavljala je prostora pojedincima da je tumače kako žele. ,,Uostalom, bilo šta u svijetu “treba” ostati sigurno“, navodi ratni dopisnik Adam LeBor u svojoj knjizi “Complicity with Evil”.

Umjetnica: Amila Čandić
Umjetnica: Amila Čandić

Marš smrti

Kada je postalo jasno da trupe UN-a neće zaustaviti srpske vojnike na čelu s Ratkom Mladićem, na hiljade izbjeglica okupile su se ispred baze UN-a u Potočarima. Oni koji nisu vjerovali UN-u, odlučili su krenuti kroz šumu. Kolona se formirala u Šušnjarima, nekoliko kilometara od Srebrenice. ,,Kad sam vidio masu ljudi, odmah sam znao da barem polovica neće preživjeti. Znao sam put. Znao sam koliko je to opasno“, prisjeća se Orić.

Prva zasjeda u Kamenici bila je posljednji put kada je vidio oca. U toj zasjedi ubijeno je blizu 500 ljudi, što je bio zlokoban znak za muškarce i dječake.

Orić je zarobljen 13. jula 1995. godine. Prvo je odveden ispred osnovne škole Vuk Karadžić u Bratuncu, gdje je morao prespavati u autobusu zajedno s ostalim zarobljenim muškarcima. Sutradan su im stavili poveze na oči i doveli ih u Orahovac, selo u blizini Zvornika.

Orahovac je bio jedno od najvećih masovnih stratišta tokom genocida u Srebrenici. Sudskim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Suda BiH, utvrđeno je da su pripadnici Vojske Republike Srpske, među kojima su vojnici Zvorničke brigade, učestvovali u streljanju muškaraca 14. jula 1995. godine u blizini škole u Orahovcu, kao i u ukopu žrtava u neobilježene masovne grobnice, odakle su kasnije tijela prebacivana u sekundarne ili čak tercijarne grobnice. 

,,Stajao sam pored svog rođaka Hariza. Bio je siguran da će nas pobiti. Prije nego što sam mogao išta proturječiti, počeli su pucati na nas“, priča Orić sa suzama u krvavim očima prisjećajući se najstrašnijeg trenutka u svom životu. 

,,Odmah je pogođen i pao je na mene. Osjetio sam kako život odlazi iz njegova tijela dok je drhtao nekoliko sekundi i potom umro“, kazao je Orić. 

Prema svjedočenju Orića, a kako se navodi u presudama, dok je ležao među mrtvima čuo je vojnike, bosanske Srbe, kako se iskaljuju na mrtvima “psujući nam tursku majku” i “da smo najbolji mrtvi”. Također, čuo je da je jedan zatvorenik uspio da pobjegne i da se jedan vojnik žalio da operacija nije dobro obavljena jer ima preživjelih, nakon čega je pucao jednom čovjeku u glavu, a zatim ponovo u Orićevog rođaka.

Orić je pao u nesvijest i pod tijelom svog rođaka, Mladićeve trupe nisu primijetile da je preživio. Tako je ostao cijelu noć. ,,Bio sam tako gladan, žedan i umoran. U tom trenutku ne bi bilo nikakve razlike da su me ubili. Nije me bilo briga“, prisjeća se.

Probudila ga je kasno u noć kiša. Kad je pogledao oko sebe, vidio je livadu punu mrtvih tijela. Zajedno s još jednim preživjelim pobjegao je u šumu. Opet. Tek 21. jula stižu u Nezuk, slobodnu teritoriju pod kontrolom ARBiH.

,,Osjećao sam radost i tugu u isto vrijeme. Radost jer sam preživio, izvukao sam se. Ali tužan jer sam nastavio razmišljati o svojoj porodici. Dani su prolazili, a ja sam mislio da će se pojaviti. Ali nisu. U jednom trenutku jednostavno morate shvatiti da se više neće vratiti“, objasnio je Orić. 

Sedam kostiju Orićevog oca pronađeno je u tri različite masovne grobnice. Tijelo njegovog brata pronađeno je i pokopano u Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima.

Ilustracija Mevludin Orić (Umjetnica: Amila Čandić)

Živjeti s traumom

Danas Mevludin živi u Iljašu, gradu na periferiji Sarajeva. Iako pokušava živjeti normalnim životom, trauma ga prati na svakom koraku. Masovna egzekucija mu je stalno na pameti. Pati od iscrpljujuće anksioznosti i bori se da nađe posao.

Ipak, i dalje je odlučan ispričati svoju priču. Svaki put kada to učini, prolazi kroz proces ponovne traumatizacije. Ali time čini da se počinjena zlodjela nikada ne zaborave.

Izložba “Koracima onih koji (ni)su prešli” postavljena je u Memorijalnom centru Srebrenica i temeljito tematizira Marš smrti tokom genocida u Srebrenici, s video svjedočanstvima, sudskim dokumentima i predmetima koji su pronađeni u šumi.

Dennis Miskić je student političkih nauka na Univerzitetu u Beču i freelance novinar koji redovno sarađuje s njemačkim i austrijskim medijima. 2021. godine pokrenuo je program „Austrijska služba u inostranstvu“ u Memorijalnom centru Srebrenica i godinu dana radio u Srebrenici. Za svoj rad nagrađen je nagradom "Austrian Servant Abroad of the Year".

Vezani članci

Alijansa za istorijski dijalog i odgovornost
Alijansa za istorijski dijalog i odgovornost (AHDA) je dio novog studijskog područja koje istražuje uticaj sukoba na savremenu politiku, društvo i kulture. Ovaj istraživački okvir može poslužiti kada se primjeni na aktivnosti izgradnje mira i pomirenja na Zapadnom Balkanu, ali i u drugim postkonfliktnim društvima.
Naša djeca –Our Kids u BiH: Šansa za mlade
Djeca bez roditeljskog staranja, kao i s poteškoćama u razvoju, kada napune 18 godina i napuste domove u kojima su odrastali, bivaju prepušteni sami sebi i suočeni su s osjećajem neprihvaćenosti.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu