Ratni zločinci u Španiji za vrijeme i nakon Frankove diktature

Foto: Filip Sochor.

José León Ramírez Reina je umro 31. marta 1994. godine usljed zatajenja srca u bolnici na jugu Španije. Imao je 87 godina. Prije toga živio je u Madridu i Sevilji, u ekstravagantnoj vili po imenu La Carlina. Bio je poznat po organizaciji elitnih zabava i bogatoj kolekciji umjetnina. Ramírez Reina stigao je u Španiju na veoma neobičan način. Nakon bijega iz Njemačke preko Danske i Norveške, srušio je svoj avion na obalu San Sebastiana u Španiji u maju 1945. godine.

Prije nego što je sletio u Španiju nije bio poznat kao José León, već kao Léon Degrelle. Bio je belgijski političar i osnivač Reksističke stranke. Degrelle je bio poznati nacistički saradnik tokom Drugog svjetskog rata, boreći se u Valonskoj legiji. U Španiju je izbjegao zbog krivičnog gonjenja u Belgiji, pod optužbom za veleizdaju. Osuđen je na smrt jer je 1941. obećao savezništvo sa nacističkom Njemačkom. Belgijske vlasti zatražile su od Španije da ga izruči, ali to se nikada nije dogodilo.

Mnoge druge nacističke političke vođe i fašistički saradnici pobjegli su u frankističku Španiju nakon rata. Decenijama je general Fransisko Franko štitio ove ratne zločince i pružao im sigurno utočište. Iznenađujuće, nakon smrti diktatora i političke tranzicije u Španiji, ova pravna zaštita ostala je uglavnom nepromijenjena.

Ante Pavelić, hrvatski diktator koji je 1929. godine osnovao fašistički ustaški pokret u Hrvatskoj, također se nakon rata skrivao u Španiji. Pavelić je vladao Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH) – marionetskom državom koja je vladala dijelovima Jugoslavije koje  nije okupirala nacistička Njemačka i fašistička Italija između 1941. i 1945. Pavelić je sletio u Španiju sredinom 1957. godine. Prvo je stigao u Argentinu, koristeći se jednom od “ratnih linija” za bijeg koje su koristili i istaknuti nacistički kriminalci poput Adolfa Eichmanna i Josefa Mengelea da se sakriju u Latinskoj Americi. Bivši ustaški vođa žurno se prebacio iz Argentine u Španiju nakon što je preživio pokušaj atentata ispred svoje kuće. Atentant je pokušao izvršiti Blagoje Jovović, crnogorski Srbin, koji se u Drugom svjetskom ratu borio kao partizan, a kasnije i kao četnik. Dvije godine kasnije Pavelić umire od posljedica napada, jer se nikada nije potpuno oporavio od ozljeda.

Tu je i slučaj Vjekoslava Luburića, generala ustaške vojske koji je nadzirao mrežu koncentracionih logora u NDH između 1941. i 1945. godine, uključujući zloglasni logor za istrebljenje Jasenovac, gdje je zvjerski ubijeno više od 150 000 Srba, Jevreja, Roma i bosanskih Muslimana. Luburić je doša iz Hrvatske u Španiju 1949. prerušen u redovnika franjevca pod zaštitom Katoličke crkve. Tamo je boravio sve dok ga u aprilu 1969. nije ubio njegov osobni asistent. Neki tvrde da je ubojstvo organizovao osvetoljubivi Tito, vjerovatno ohrabren političkim atentatom na Leona Trockog od strane komunističkog agenta NKVD-a Ramóna Mercader-a. Drugi tvrde da je to zapravo bila operacija iznutra koju su organizovale vođe ustaškog pokreta zbog političkih neslaganja.

I Pavelić i Luburić, zajedno s drugim fašističkim zločincima koji su pobjegli iz svojih zemalja, su umrli pod velom diktature. Jednom kada je demokratija službeno uspostavljena nakon općih izbora u junu 1977. i odobrenja Ustava iz 1978., međunarodnim ratnim zločincima poput Degrelle, kao i mnogim Španjolcima koji su bili dio represivnog sistema diktature, bilo je dozvoljeno da borave u zemlji. Da bismo shvatili zašto je to tako, potrebno je analizirati kako se Španija nosila – ili kako se nije nosila – sa svojom nasilnom prošlošću. Tokom i nakon tranzicije, Španjolci su morali pomiriti  Građanski rat 1936-1939 i sam frankistički režim.

Implicitni dogovor šutnje uspostavljen tokom tranzicije omogućio je mnogim nacionalnim kriminalcima poput Antonija Gonzalesa Pachecha, popularno zvanog Billy el Niño („Bili Kid“), da mirno žive u novoj demokratiji bez ikakve odgovornosti. González Pacheco bio je značajan član Političko-socijalne brigade 1970-ih. Nasilno je ispitivao, mučio i terorizirao desetine građana koji su se protivili Frankovom totalitarnom režimu. Ovaj dio šutnje opravdao je nacionalno “pravo na zaborav”, koje je zaustavilo provedbu bilo kakvih političkih inicijativa kojima bi se priznali zločini koje je država počinila za vrijeme Frankove diktature.

Time je odbačeno pravo na istinu i sjećanje na one koji su patili i izgubili svoje živote pod frankizmom. To su pravo imale i druge države: Ruanda i genocid 1994. godine, Sijera Leone i građanski rat 1991-2002, te Argentina i Proces nacionalne reorganizacije 1977-1983. Stoga je pitanje kojim se treba pozabaviti: koje su posljedice ovakvog dogovora?

Prvo, odšteta za žrtve Frankovog režima je nepostojeća, uprkos pozivima na istu. U članku objavljenom na mreži CTXT pressa, José Luis Úriz Iglesias, bivša žrtva Billyja el Ninya, pričao je o svom učešću u nedavno objavljenom dokumentarnom filmu Billy: Torture, Impunity, Silence (2020). Kaže da „oni koji su pristali biti dio dokumentarca traže samo istinu, sjećanje, pravdu i reparacije kako bi spriječili da se priča zaboravi, kako bi zaštitili kolektivno sjećanje ljudi, [pravdu] prema onima koji su počinili te zločine, i reparacije tako da [naše] društvo, naše vođe, priznaju patnju koju smo pretrpjeli.” Također ohrabruje mlade ljude da odu pogledati film kako bi postali svjesni onoga što se dogodilo u Španiji prije pet desetljeća. Za ljude poput Úriza Iglesiasa, sam protok vremena nije automatski značio zacjeljenje rana, što ukazuje da se još mnogo toga mora učiniti. Postoje lokalne organizacije koje pomažu. Na primjer, Udruženje za oporavak historijskog pamćenja („Asociación para la Recuperación de la Memoria Histórica“) pomoglo je posthumno ukidanju počasti, medalja i policijskih zasluga Gonzáleza Pacheca.

Drugo, kako je utvrdila istraga koju je proveo historičar Lourdes Herrasti, još uvijek postoji oko 114000 neidentificiranih ukopanih tijela iz ovog perioda širom Španije. Iako su između 2000. i 2018. godine izvršene 743 ekshumacije i ukupno 9.009 tijela je izvučeno iz masovnih grobnica, još uvijek hiljade porodica čeka na posmrtne ostatke svojih najmilijih. Pomoći svima njima bit će nemoguće bez državne podrške i finansiranja. Znajući to, počevši od 2012. godine, desničarska vlada Popularne stranke („Partido Popular“) smanjila je budžet Zakona o historijskom pamćenju, koji je dizajnirala prethodna administracija da prizna i garantuje prava žrtava rata i frankističkog režima. Zakon se također bavi postupkom ekshumacije masovnih grobnica i postupkom identifikacije žrtve.

Bez obzira na tragičnu činjenicu da neka tijela nikada neće biti pronađena, pozitivna vijest je da trenutna vlada, ljevičarska, redizajnira zakon i pokušava ga još jednom finansirati. Nova vlada želi sarađivati s organizacijama civilnog društva kako bi nastavila njihov rad na memorijalizaciji i pomirenju. Postignuće koje vrijedi spomenuti je i Frankova ekshumacija u oktobru 2019. iz Doline palih (“El Valle de los Caídos”), katoličke bazilike podignute za njega u planinama u blizini Madrida.

Treće, ne bavljenje ovim pitanjima desetljećima otvorilo je put historijskom revizionizmu i poricanju zločina koje su počinili španski fašisti tokom i nakon rata. Dio toga podstiče relativno nova krajnje desničarska politička stranka Vox, koja trenutno predstavlja treću nacionalnu političku snagu u Kongresu. Ali situacija netrepeljivosti je također produžena tradicionalnom, konzervativnom, krajnjom desnicom, koja ove neophodne procese uokviruje kao „ponovno otvaranje već zatvorenih rana“. Zakon o historijskom sjećanju ostaje u srži ove rasprave, a političke stranke su ideološki podijeljene oko zakona.

Jedna od posljedica ove rasprave je nedostatak političke odlučnosti španskih vlasti da se pozabave historijom zemlje. Odsustvo mnogih institucionalnih promjena na vojnom i pravosudnom nivou od kraja diktature omogućilo je pojedincima poput Degrelle i González Pacheco da žive slobodno u novoj demokratiji, a nacionalne vlasti ih nisu pritvorile niti ispitale u bilo koje vrijeme. Neke državne structure – djelomično nasljeđe Frankove diktature – štitile su ih od identifikacije ili optuživanja za bilo kakav zločin ili zlodjelo iskorištavanjem principa tranzicije metodom “zaboravi da bi oprostio”.

U intervjuu za španske digitalne novine El Confidencial, historičarka Ana Ávila, koja je učestvovala u dokumentarnom filmu Don Juan de la Carlin: Skriveno lice Léona Degrellea (2008), objašnjava da „za vrijeme frankizma nije mnogo ljudi znalo ni za stvarni identitet “Don Juana” [Degrelle] niti koja je bila njegova stvarna prošlost, ali, godinama kasnije, tokom tranzicije, ime Léon Degrelle počelo se ponovo pojavljivati.” U intervjuu za popularni španski magazin Interviú 1983. godine, i sam ratni zločinac priznao je svoju fašističku prošlost i svoje divljenje Hitleru, budući da je bio potpuno uvjeren da javno iznošenje ovih uvjerenja neće biti važno, jer će i dalje biti zaštićen od bilo kakvog sudskog gonjenja.

Ništa od ovoga nikoga ne bi trebalo iznenaditi. Ako španski politički lideri nisu imali političku volju niti etičku snagu da se nose sa traumatičnom prošlošću vlastite zemlje, kako bi mogli priznati zločine koje su stranci počinili izvan Španije? Ali nesretna posljedica ovoga je da su oni koji su kriminalci živjeli zaštićeni u Španiji i tiho uživali u ostatku svog života nekažnjeno.

Izvori

Baquero, J. M. (2018) “Rajoy repite con la Memoria Histórica: cero euros y olvido a las víctimas del franquismo”, elDiario, 03 April 2018. Available at: https://www.eldiario.es/sociedad/rajoy-memoria-historica-victimas-franquismo_1_2195035.html

Centeno, J. (2009) “Don Vicente, el monstruo de los Balcanes”, Público, 14 February 2009. Available at: https://www.publico.es/actualidad/don-vicente-monstruo-balcanes.html

De Llano, P. (2020) “Visnja Pavelic, la hija del genocida: medio siglo recluida en su piso de Madrid”, El País, 22 March 2020. Available at: https://elpais.com/elpais/2020/03/17/eps/1584471192_157479.html

Junta de Andalucía (n.d.) Don Juan de la Carlina. La cara oculta de Léon Degrelle, Junta de Andalucía. Available at: https://www.juntadeandalucia.es/cultura/auladecine/don-juan-de-la-carlina-la-cara-oculta-de-leon-degrelle/

Marco, L. (2019) “‘Yo soy, gracias a Dios, criminal de guerra’: las cartas del jefe de los campos de concentración croatas asesinado en Carcaixent hace 50 años”, elDiario, 27 April 2019. Available at: https://www.eldiario.es/comunitat-valenciana/dios-criminal-concentracion-asesinado-valencia_1_1580113.html

Milekic, S. (2018) “Spanish Law May Mean moving Croatian Fascist Tombs”, Balkan Insight, 25 July 2018. Available at: https://balkaninsight.com/2018/07/25/ustasa-tombs-in-spain-could-be-removed-07-25-2018/

Ramírez, A. (2019) “El general nazi que estrelló su avión en España y se refugió en un pueblo sevillano”, El Confidencial, 11 October 2019. Available at: https://www.elconfidencial.com/cultura/2019-10-11/leon-degrelle-nazi-refugiado-espana-sevilla-226_2279360/

Torrús, A. (2020) “Familias, asociaciones e instituciones han recuperado los cuerpos de más de 9.000 republicanos de fosas comunes hasta 2018”, Público, 15 August 2020. Available at: https://www.publico.es/politica/familias-asociaciones-e-instituciones-han-recuperado-cuerpos-9000-republicanos-fosas-comunes-2018.html

Úriz Iglesias, J. L. (2020) “‘Billy’, la voz de los sin voz”, CTXT, 09 November 2020. Available at: https://ctxt.es/es/20201101/Firmas/34093/Billy-torturas-impunidad-silencio-documental-estreno-Max-Lemcke.htm

Daniel je završio magistarski studij u oblasti sukoba, sigurnosti i razvoja na Univerzitetu u Exeteru. Tokom svog magistarskog studija imao je priliku aktivno istraživati tranzicijsku pravdu, izgradnju mira, politički ekstremizam i etničke progone, dok je istovremeno obavljao posao analitičara u oblasti rodnih odnosa i rodno zasnovanog nasilja u Ujedinjenom Kraljevstvu i Palestini. Njegov interes za zapadni Balkan započeo je kada je posjetio neke od njegovih zemalja 2017. godine, a on se znatno povećao tokom narednih godina, što ga je dovelo do daljnjeg istraživanja o postkonfliktnoj dinamici regije, kao i do pripravničkog rada u Centru za postkonfliktna istraživanja u Sarajevu. Trenutno Daniel radi kao pripravnik u Centru za proučavanje demokratije u Bugarskoj, učestvujući u istraživačkim projektima vezanim za prisilne migracijske kretnje i religijski ekstremizam i sekularizam.

Vezani članci

Pravo na izbor: prihvatanje razlika u sve netolerantnijem društvu
Postavljanjem dvostrukih standarda, govoreći o tobožnjoj demokratiji i ljudskim pravima a odbacujući drugačije, bh. društvo postaje sve netolerantnije.
Imaginarne zidine i hologrami prošlosti
U bosanskohercegovačkoj medijskoj i političkoj realnosti rat kao da je nastavljen nekim drugim sredstvima i kao da nikada nije prestao trajati. Nad nama se nadvio hologram rata pa će biti da zbog toga naša zbunjena svijest ne može progutati misaono toliko puta prežvakane fraze.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu