Sto godina je prošlo od kako je prva čahura pala pokraj Latinske ćuprije, a u tom vijeku mnogo je jama, klisura i grobnica ostalo neobilježeno. U njima je neobilježen „spokoj“. U njima su na stotine i hiljade „spokoja“ koji imaju ime i prezime.
Topovske cijevi kada se ohlade, nad Balkanski poluotok navuče se oblak nespokoja. Tako je od vremena kada su prvi put upotrijebljena sredstva za masovno uništenje. Tako je od vremena kada su se čuli hici pokraj Latinske ćuprije u Sarajevu, koji su odjeknuli Evropom već spremnom da odgovori napravljenim a neisprobanim oružjem i sredstvima za masovno uništenje. U nedavno objavljenom romanu “Jednog dana doći ću, oče”, bosanskohercegovački autor Edin Krehić bavi se naslijeđem jedne porodice u kojoj svako užareno željezo (čitati rat), obezglavi porodicu u kojoj se rađaju sinovi koji ne znaju svoje očeve koji nestaju – bivaju ubijeni/strijeljani na ratištima i u ratovima diljem Balkana, bez da njihovi najbliži ikada saznaju mjesto gdje su ukopani. I kao po nekom obrascu istu sudbinu proživljavaju otac i sin, a unuk ostaje da čeka ishode DNK analiza. Bez znanja koliko je takvih priča otisnuto na hartiji nekako se nameće sud da ih je mnogo život ispisao na ovim prostorima. Sto godina je prošlo od prve čahure – a u tom vijeku mnogo je jama, klisura i grobnica ostalo neobilježeno. U njima je neobilježen “spokoj”. U njima su na stotine i hiljade “spokoja” koji imaju ime i prezime. “Spokoji” koji imaju majku, suprugu, kćerku, sestru… U godini kada Evropa obilježava stotu obljetnicu početka masovnog krvoprolića (koje je došlo nakon dugog razdoblja mira) neće se spomenuti majke koje su ispratile sinove prije sto, sedamdeset ili dvadeset godina; neće se spomenuti ni djeca kojima je pri rođenju oduzeta prilika da upoznaju očeve… Neće se spomenuti nijedno posmrče koje je umjesto očevog zagrljaja i krila dobilo nespokoj. A te Majke i Sinovi imaju vlastite kalendare da ih posjete na nespokoj – datumi važni u egidama obezglavljenih porodica ne podudaraju se sa onim u kojima državnici iščitavaju govore i tumače prošlost na način koji malom Čovjeku nije važan. Jer On, taj mali Čovjek koji je naslijedio nespokoj razumije se samo sa sebi sličnima, onima koji historiju proživljavaju a ne drže o njoj velike govore.
Koliko je grobnica koji kilometar dalje od tih jama u kojima su neobolježeni grobovi vojnika iz Prvog svjetskog rata!? Za njima se traga već skoro sto godina. Ili se ne traga: na njih se nailazi kada se ponovno užarene topovske cijevi, koje donesu nove nespokoje. Onda se tragajući za novim, pronađu stari “spokoji” čija identifikacija više nikome neće donijeti mir. Koliko je generacija u naslijeđe dobilo nespokoj bez da su toga bili svjesni? Koje je vjere nespokoj? Koje je nacije? O nespokoju onih koji napuste ovaj svijet govorio je nedavno za Al Jazeeru Balkans Nijemac osnivač i predsjednik Društva za ugrožene narode Tilman Zuelch. Pričao je o svojim sunarodnjacima koji su život proveli iščekujući da će se pojaviti odnekud njihovi najmiliji – oni “spokoj” nisu dočekali već su u vječnost odnijeli svoj nespokoj. U glasu mu ista tuga-sjeta-nepravda kakvu slušamo već dvije decenije u Bosni i Hercegovini. Prije toga se o njima šaputalo. I te šapate ispisuje historija. Danas,vijesti su pune glasova o nespokoju i tek po neki “identificirani spokoj”. Prije četiri godine u jezeru Perućac otkriveni su posmrtni ostaci stradalih u Prvom i Drugom svjetskom ratu, te u Balkanskim ratovima… Amor Mašović, predsjednik Komisije za traženje nestalih Federacije BiH tada je izjavio da je Drina najveća Balkanska grobnica. Koliko je bi istine u njoj donijele spokoja? Prije pola godine otrivena je najveća masovna grobnica u Evropi poslije Drugog svjetskog rata Tomašica pokraj Prijedora… a pronađeno dvije stotine neidentifikovanih posmrtnih ostataka nakon što su skrivani dvadeset jednu godinu… Uz otkriće došla je i glasina da taj kraj krije i veće grobnice!? Prijedorski nespokoj našao se i u poeziji Darka Cvijetića iz Prijedora. Pisao je on mnogo o masovnim grobnica nikad pronađenim, bolu za izgubljenim… “U nikad nađenoj /Masovnoj grobnici/ Guvernante iznova/ Peglaju košulje”. Darko je u stihovima ponudio spokoj za svaku generaciju koja je naslijedila nespokoj. Ujedno je ponudio akumuliranu emociju nespokoja i zavještao je narednim generacijama – da ih podsjeti riječ-stih u eri pismenosti. Ratovi su zbrojani u balkanskoj historiji a koliko su nespokoja donijeli niko ne zna. Poznato je jedino da je trenutno osam hiljada nestalih u BiH izposljednjem ratu. A koliko ih je od Prvog svjetskog rata? Ta statistika nije nikom bila zanimljiva, jer je ogoljena činjenica o stradalima u ratu, neprivlačna je da se nađe u nekom svećarskom govoru povodom godišnjice prvog ili nikog drugog rata.
