”Najveće prepreke na putu ka pomirenju su: javni diskurs, nepostojanje konsenzusa o nedavnoj prošlosti i nacionalistička retorika odnosno poticanje nacionalne mržnje vladajućih političara.“
Dinamičan proces tranzicije iz socijalističkog društva u ono koje se može nazvati brutalno kapitalističkim sa jasnim odlikama nacionalizma je ostavio ožiljke i na mojoj lokalnoj zajednici. Uništavanje industrije i privrede u Prijedoru generalno je dovelo do naglog siromašenja stanovništva, a siromašenje stanovništva je dalje vodilo u niz društveno patoloških pojava. Bosna i Hercegovina je zemlja u tranziciji, podijeljena na razne strane, iz kojih svako od onih koji su na vlasti pokušava da izvuče neku svoju korist. Ovo je zemlja u kojoj sve više građana zbog neimaštine smanjuje porcije svojih obroka. Smatram da je period tranzicije u mom gradu još više podijelio ljude, te im usadio mnogobrojne stereotipe. Živim u okruženju u kojem je totalno poremećen sistem vrijednosti, u kojem djeca odrastaju i uče se kako treba da mrze. U Prijedoru, nažalost, postoji ogroman broj ljudi koji ljude ocjenjuje samo po imenu i prezimenu. Ovo što se dešava u našoj zemlji je izgubilo kontrolu, slijepo se i praznoglavo gutaju nacionalističke retorike političkih elita od kojih nam je sve gore i gore. Najveće prepreke na putu ka pomirenju su: javni diskurs, nepostojanje konsenzusa o nedavnoj prošlosti i nacionalistička retorika odnosno poticanje nacionalne mržnje vladajućih političara.
Smatram da je tranzicija odigrala ključnu ulogu u konstruisanju društva u kojem trenutno živimo, ogolila je najmračnije ljudske porive, a solidarnost i potrebu za humanim djelovanjem gurnula u stranu, jer su dovedena u pitanje osnovna egzistencijalna pitanja, koja jesu proizvod surove tranzicije, istice Nikola Kurdiza iz Prijedora.
Mislim da je prva prepreka svim mentalno zdravim građanima odnosno građankama potpuno jasna. Ekonomsko beznađe u kojem se nalazimo se čini nepremostivim problemom, posebno se ističe nezaposlenost mladih koja je dostigla toliku stopu da je ovu zemlju izdigla na sami vrh crne liste u Evropi. Bez adekvatne ekonomske osnove svaki napredak društva je samo maštanje. Kao drugi dio ovog problema (ili bolje rečeno kao njegov uzrok) nameće se sveopšta korupcija, te institucionalizovani kriminal koji predstavljaju blokade društva na putu ka napretku. Svi ostali problemi, kojih nesumnjivo ima, mogu da se adekvatno riješe kada budemo imali građane i građanke koji nisu prinuđeni da žive na samoj “margini margine“. Jedno od primarnih rješenja jeste samoorganizovanje svih građana te djelovanje u javnom prostoru u cilju ostvarenja svojih interesa jer oslobođenje radnika će biti djelo samih radnika ili se uopšte neće ni desiti. Proces pomirenja u Prijedoru je jedan od najdinamičnijih u Bosni i Hercegovini.
Nepostojanje konsenzusa oko pitanja “Šta se dogodilo 90-tih?“ uveliko pridonosi skeptičnim stavovima prema namjerama pomirenja. Prvenstveno je bitno da se svi usaglasimo oko pitanja:“ Šta se to desilo?“, prihvatimo činjenice kao istinu, kaznimo sve one koji su činili zločine tokom rata i osudimo njihova nedjela. Budući da političari imaju veliki uticaj trebao bi se strogo sankcionisati svaki govor mržnje i negiranje već utvrđenih činjenica, te da im se, ako već ne njihovom voljom, nametne aktivno uključenje u proces pomirenja.
”Po mom mišljenju period tranzicije nije nikako pomogao razvoju moje lokalne zajednice već je, naprotiv, odmogao. Smatram da se nalazimo u nekoj lebdećoj poziciji i da smo ni na nebu ni na zemlji, u kojoj se snalazimo onoliko koliko smo sposobni da kritički i bez jednostranosti posmatramo stvari i informacije koje dolaze do nas” ističe Zorana Dabić iz Prijedora.
Proces pomirenja je jedan višečlani i višeslojni put kojim se sporo korača. Ako proces pomirenja podrazumjeva čestitati prijateljima druge konfesije vjerski praznik, kao što imam osjećaj da većina ljudi misli, onda smo mi u ozbiljnom problemu. Mladi ljudi nemaju problema sa pomirenjem, odgovor (ustvari pitanje) koji može sve da objasni, a koji često čujem onako usput glasi:“Šta ćemo se miriti, nismo se ni svađali?”. Možda zvučim pesimistično, ali nažalost praksa, a i samo življenje ovdje nije mi dalo nimalo osnova da razmišljam drugačije. Sumnjam u bolje sutra. Jedina solucija, po mom mišljenju, je revolucija! Revolucija u glavama, buđenje, pokret, uzimanje stvari u svoje ruke, gledanje stvari iz više pozicija i izlazak iz torova.
Kozarac je specifičan po tome što je mjesto u kojem živi većinski bošnjačko stanovništvo, koji je u prošlosti bio opština, a sada pripada gradu Prijedoru. Od strane lokalne vlasti, Bošnjaci se tretiraju kao građani drugog reda. Još uvijek se radi na prvom koraku sprovođenja strategije tranzicijske pravde, a to je utvrđivanje činjenica i kazivanje istine.
”Po mom stavu, da bi se došlo do istinskog pomirenja, prvi i možda najbitniji korak je utvrđivanje činjenica i kazivanje istine. Tu nailazimo već na prvu prepreku jer je to dugotrajan proces, a političari ne pokazuju stvarnu volju i interes za pomirenje” mišljenje je Ines Ilijašević iz Kozarca – Prijedor.
Često ponavljaju da prošlost trebamo ostaviti iza nas, ali smatram da bez suočavanja sa tom prošlošću, nema ni pomirenja. U međuvremenu u našoj državi svako piše svoju historiju.
Prema podacima Agencije za statistiku BiH, do kojih sam došla, u mjesecu februaru u Bosni i Hercegovini je broj nezaposlenih iznosio 556.868, a nominalna stopa nezaposlenosti 44,6 izraženo u postotcima, što je daleko iznad regionalnog prosjeka od 27 % nezaposlenih. Dakle, mi možemo govoriti o negativnim uticajima tranzicije na puno različitih nivoa: od uticaja na ekonomski aspekt, kvalitet obrazovanja i zdravstvenih usluga, kulturnu i umjetničku produkciju, nivo društvene svijesti i mnoge druge.
”Prije svega, kada se govori o procesima pomirenja, nisam siguran koliko se dovoljno precizno terminološki izražavamo. Postavlja se pitanje da li je moguće postizanje međunacionalnog pomirenja i vraćanje uništenog povjerenja među narodima u BiH bez suočavanja sa sopstvenom prošlošću svakog od konstitutivnih naroda u BiH?” kaže Goran Zorić iz Prijedora.
Upravo to je slučaj i sa Prijedorom. Guranjem pod tepih stravičnih zločina nad civilnim stanovništvom, a nauštrb vraćanja međunacionalnog povjerenja kroz rad na bezbjedonosnim, ekonomskim i socijalnim pitanjima (na kojima se, po mom mišljenju, ne radi dovoljno i na pravi način) se samo povećava potencijal za nove konflikte u budućnosti. Postojanje obespravljenosti i neostvarivanja bilo kakvog oblika kompenzacija preživjelim žrtvama i porodicama žrtava (bilo na simboličkom, materijalnom, administrativnom ili bilo kom drugom nivou) svakako “betonira“ poziciju međusobne nacionalne razdvojenosti. Da bi se došlo do postizanja procesa pomirenja neophodno je da se srpsko stanovništvo suoči sa zločinima koji su počinjeni od strane pojedinaca iz tog naroda i u ime istog tog naroda, te se na taj način steknu preduslovi da se na objektivan i iskren način ostvari pristup jednih drugima.
Generalni zaključak bi se svakako mogao svesti na to da je tranzicija imala negativan uticaj na moju lokalnu zajednicu. Sve mi se čini da ne idemo naprijed, nego nazad i to po pitanju generalno svega. Na ulicama svoga grada sve više susrećem tužna i nezadovoljna lica mladih ljudi. To su ljudi koji su ranije bili puni elana i želje za radom, međutim iz godine u godinu nailaze na sve veći broj razočarenja i to iz prostog razloga: oni nemaju mogućnost da rade niti da napreduju. Sve više je gladnog naroda, ali za probleme takve vrste niko ne mari, u ovoj zemlji je najvažnije koliko ima ”kojih”. Jedna od prepreka za “bolje sutra“ je upravo podjela na ”ove,, i “one”. Smatram da “boljeg sutra“ nema dok se ne budemo dijelili na dobre i loše ljude. Mišljenja sam da trebamo učiti svoju djecu pravim vrijednostima i razvijati kod njih ljubav, a ne mržnju. Proces pomirenja treba da podrazumijeva: prihvatanje i poštovanje drugih, jednaka prava za sve građane u bilo kojem entitetu, nepostojanje diskriminacije i želju za saradnjom.
