Mladi u BiH žive skupa i samo poneki „izvještaj“ u medjima ih podsjeti na to kako su, tobože, podijeljeni. Nerijetko se čuje kako je tranzicija stalno stanje društva u Bosni i Hercegovini. Od kraja rata do danas se radi na pomirenju.
“Uvjeren sam da naši političari o pomirenju i izgradnji povjerenja, nekad zaraćenih strana, pričaju tek forme radi“, kaže Miloš Šarenac (25), diplomirani novinar, nezaposlen, iz Istočnog Sarajeva. On smatra kako političari često stvaraju atmosferu straha, podijeljenosti, dok je u stvarnosti mnogo drugačije. “Imam prijatelja i poznanika različitih nacija i vjera i moj primjer nije usamljen u tome. Posve je normalno da se druže i Miloš i Ante i Muharem“, pojašnjava Miloš kroz osmijeh. “Postoje teme oko kojih ima neslaganja, različiti pogledi na uzroke rata, sva ta dešavanja, ali mislim da se mladi u suštini i ne brinu previše oko toga“, nastavlja svoju priču Miloš. Upravo tu on vidi problem. “Ako mi mladi ćutimo, ne otvaramo takve teme, nego ih prepustimo političarima, onda će oni to sigurno iskoristiti za neke poene, kao što možemo i vidjeti“, ističe on. Slično misli i Marko Matović (22), student novinarstva iz Istočnog Sarajeva.
“Sukobe, netrpeljivost i mržnju i dalje šire političari i mediji i teško je da se tome odupremo“, kaže Marko. On je kao aktivista različiith nevladinih organizacija imao priliku da upozna mlade ljude iz cijele BiH, ali kako sam kaže, to je, prije nekoliko godina, bio više izuzetak nego pravilo. Dosta je mladih koji su, naprosto, odgojeni da se drže podalje od “drugih“. Marko se sjeća da je imao priliku upoznati mlade ljude koji nikad nisu prešli administrativnu ili entitetsku granicu. “Nije to lična mržnja nego je problem u okruženju u kojem se odrasta, jer od malih nogu uče djecu da je normalno da stvari budu takve“, dodaje Marko. On se prisjeća perioda kada je bio srednjoškolac i kaže da je tad bilo teško pronaći mlade iz Istočnog Sarajeva i Sarajeva koji se druže. Danas je već stasala generacija koja shvata da smo isti, danas je “normalno“ da imate djevojku druge vjere/nacije jer se, naprosto, ne bavimo takvim podjelama“, kaže Marko. Ono što otežava situaciju jesu, po njegovom mišljenju, političari i mediji. “Nama se stalno serviraju informacije kako u nekom dijelu zemlje nismo poželjni, kako smo ugroženi, bez obzira o kom narodu je riječ u konkretnom slučaju, ali sami vidimo da na ličnom planu to nije tako“, pojašnjava on. “Mediji su ti koji pretresaju iznova teme vezane za rat, na jedan loš, površan način. Moji prijatelji i ja o ratu skoro i ne pričamo jer nas zanima budućnost, a ne prošlost.“, iskren je ovaj mladić.
Vanja Tešanović (21) je studentica pravnog fakulteta i živi u Istočnom Sarajevu i to u onom dijelu koji se u medijima često naziva “linijom razgraničenja“. Ona smatra kako se političke elite i ne bave pomirenjem jer ona lično ne vidi nikakav konkretan plan. “Sve vezano za pomirenje se nekako prebacuje na nevladine organizacije, a političari se, uporno, bave podjelama i to je najveći problem“, kaže Vanja. “Moji prijatelji i ja smo možda ponajbolji primjer da je proces pomirenja djelom uspješan i da zaista djeluje na mlade ljude”, ponosno ističe. Ona priča kako su česte šale na račun zamišljenih granica koje ih dijele i vjeruje da se upravo kroz to vidi da su mladi okrenuti budućnosti.
‘’Treba imati na umu da ima i onih koji, iako nisu ni bili rodjeni za vrijeme rata, osjećaju mržnju prema drugome, ali nisu krivi oni nego sredina, roditelji, nastavnici…”, kaže Vanja. Ona se prisjeća situacije u kojoj je kafanska tuča u jednom baru u Istočnom Sarajevu u medijima opisana kao međunacionalni sukob“. Nisam mogla da vjerujem da to čitam jer sam bila tu i znam da nacionalnost nije bila razlog sukoba. Neko iz drugog mjesta, možda malo ruralnijeg neće to shvatiti i misliće da se treba bojati nekoga kad dođe ovdje, što je suludo.”, dodaje Vanja. O tome na koji način se gleda na veze između pripadnika drugih naroda/nacija/vjere Vanja kaže da ne može dati konkretan odgovor. “Teško je generalizovati, ali mi se čini da je sve više mladih kojima to nije nikakav problem, dok neke starije generacije imaju problem sa tim, mada, to je samo moj lični utisak.”, iskrena je ona. “Priče o ratu su bile učestale prije nekoliko godina, kada smo takoreći počeli sa druženjem. To je bilo nešto što se moralo proći da bi shvatili da imamo neke slične poglede na stvari i da možemo funkcionisati jedni sa drugima.“, kaže Vanja i dodaje da takvim temama treba da se bave profesori i političari na ozbiljan način.
“Na nekom privatnom planu je lako, ali nama, kao društvu, potrebne su ipak istine, jasna tumačenja nekih dešavanja a to je težak proces i treba ga ozbiljno shvatiti.“ završava ona.
“Tranzicija kod nas nije proces nego izgovor za sve loše i za sav nerad.“, počinje svoju priču Ivana Lučić (23), studentica Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu. Ivana živi u Istočnom Sarajevu i studira u Sarajevu, uprkos tome što političari kažu da su Srbi u tom gradu ugroženi..
“Upravo na mladim ljudima treba raditi, raditi sa njima da shvate svu suludost podjela. Mislim da je za starije generacije kasno, ali za moju nije i vjerujem da idemo putem promjena.“, kaže Ivana. Svjesna je da postoje mnogi koji izbjegavaju kontakte sa “drugim“ i dosta je tema u javnosti koje lako izazovu lavine mržnje. “Meni se ipak čini da mediji previše forsiraju teme gdje neko nekoga mrzi pa stičemo utisak dubokih podjela, a u svakodnevnom životu je to drugačije.“, pojašnjava Ivana. Kao i Vanja i Ivana izdvaja primjer međunacionalnog sukoba koji je, zapravo, bila obična kafanska tuča. “Smijali smo se tome jer znamo šta je istina. Strašno je kako to mediji iskoriste jer umjesto da pišu o problemu nasilja oni lažu da je problem nečija nacija ili vjera.“, iskrena je Ivana.
“Kad vidite kako obični ljudi žive shvatite da nas uporno lažu i političari i mediji.“, odgovara na pitanje o podjelama u društvu Vedrana Knežević (27) iz Istočnog Sarajeva. “Svako malo pročitam da ne možemo skupa, jedni s drugima, a onda uveče izađem i sa Srbima i sa Hrvatima i sa Bošnjacima.“, pojašnjava Vedrana. “Nije naravno ni sve bajno, kad je riječ o ratu, tom dijelu prošlosti koji svaki narod tumači na svoj način, ali o tome rijetko i pričam u društvu.“, kaže ona. “Ne vjerujem da nam je to potrebno, da stalno gledamo u prošlost, a nemamo sigurnu budućnost.“, ističe Vedrana. Sa Vedranom se slaže i Ivana i obje su istakle da kad bi bilo više posla i sigurnosti u egzistencijalnom smislu ne bi bilo ni toliko rasprava o ratu koje nigdje ne vode.
Slobodan Todorović (26) nezaposlen, iz Istočnog Sarajeva smatra kako o ratu ne treba ćutati, ali ni stalno pričati“. On kaže da mu se čini da političari o ratu pričaju samo zato što ne znaju šta drugo. “Stanje u zemlji je loše, skoro je nemoguće naći posao, a onda dođe neki političar i priča o ratu, o ugroženosti nekog naroda, kao da maskira problem“, priča Slobodan. Kao i prethodni sagovornici Slobodan ne vidi podjele među mladima o kojima se toliko priča. “Kad izađemo u grad, na primjer, želja nam je da se provedemo a ne zanima nas ko je koje nacije“, dodaje Slobodan, ali i napominje da nije svugdje tako.“Znam da postoje ljudi koji se ne druže sa, na primjer, Srbima. Neki čak nisu nikad upoznali nekoga ko je Srbin“, kaže Slobodan. On vjeruje da to nije lični strah ili mržnja, nego posljedica sistema. “Ako nas od malih nogu razdvajaju i dijele mi možemo ili da se sami borimo protiv toga ili da prihvatimo ono čemu smo naučeni“, pojašnjava on.
Svi ovi mladi ljudi sa kojima sam pričao slažu se u jednom: stvarni život nije ono što se vidi u medijima ili čuje sa političkih govornica. “Jasno je da će nam trebati dosta vremena da usaglasimo viđenja i istine oko rata, ali ćemo to najlakše prebroditi jedni sa drugima, baveći se ekonomijom i poslovima, a ne “žvakanjem“ praznih priča“, kaže Slobodan.
