Od ideje do njenog sprovođenja u djelo. Od sumraka do zore, ili od zore prema sumraku, u slučaju Bosne i Hercegovine. Prelaz uvijek sadrži jednu dozu rizika. Najčešće je to strah od gubitka trenutnog i strah od neuspjeha. Naše područje je, nažalost, zahvatilo oboje. Izgubljeno je sve što je nekad postojalo, a nastavljen je strah od sutrašnjice.
Umjesto nadanja boljitku ove države suočeni smo sa konstantnim preispitivanjem:“Šta radimo ovdje?”. Kada rafali teških riječi, lažnih obećanja i nepravde padnu na svijet, neminovni su ožiljci. Među mladim ljudima su oni naročito bolni kada shvate da, ono što im po pravilu pripada, nikada neće biti njihovo. Naim Pivalić je skroman, pametan i vrijedan momak. Ima 23 godine, ali od završetka srednje škole nema posao. Proces tranzicije je na njega ostavio trajne ožiljke i čini se nemogućim vjerovati u bolje sutra. On ističe da je mladim ljudima onemogućeno pravo na posao, jer u Jajcu prilika kao da više i nema.
Sa školom ili bez nje, oni su svi prepušteni sebi i rješenje pronalaze u porocima od kojih je najaktuelniji kockanje ili klađenje. Mladi gube i ono malo što imaju, a sve zarad trenutnog ispunjenja. ”Politički obojena stvarnost je jedan od glavnih problema.”, smatra Boris Đogaš (22) koji je svoju sreću odlučio potražiti van granica BiH. Otišao je jer smatra ponižavajućim to da obrazovani ljudi rade za mizerne plate dok političke elite uzimaju ono što im ne pripada. Ovdje je gotovo nepisano pravilo pripadati političkoj stranci da bi radio. I to je jedan od presudnih razloga njegovog odlaska. Njegov primjer je samo jedan od brojnih primjera mladih ljudi koji odlaze. Odliv mozgova je sveprisutan i u konstantnom je porastu. Ljudi ne žele mrvice sa stola vladajućih, već ravnopravne šanse da zarade od svog znanja.
Period tranzicije u BiH, generalno, nije donio gotovo ništa dobro, a naša lokalna zajednica je, naročito, ostala na marginama. Jajce, kao istorijski grad, izgubljenog je značaja. Od drugog zasjedanja AVNOJ-a, preko istorijskih spomenika, pa sve do vodopada u samom centru grada, ovaj grad itekako zauzima značajno mjesto u našoj istoriji. Međutim, procesom tranzicije ovaj grad kao da je zaboravljen. “Mladi na kojima sve ostaje su maksimalno zanemareni i u njihovu budućnost se ne ulaže.”, ističe Asja Šahman, studentica druge godine sanitarnog inženjeringa u Banja Luci.
Niski i neredovni budžeti za mlade, mizerne stipendije i nestručan kadar obrazovnog sistema doprinose tome da mladi prestaju vjerovati da se trud isplati. Anamarija Rajić, studentica druge godine ekonomije i menadžmenta u Banja Luci, ističe da je neophodno ulagati u aktivnosti za mlade i motivisati ih više. U našem gradu ne postoje visokoškolske ustanove, samim tim mladi nemaju drugu mogućnost osim napustiti grad i tražiti svoje mjesto negdje drugo u BiH i svijetu.
“Proces pomirenja i razvoja je dobro zamišljen, ali nije implementiran na pravi način.”, mišljenje je studenta završne godine ekonomije u Sarajevu, Nedima Glamočića. Prema njegovim riječima stvorene su samo veće pometnje među građanima. Javilo se nezadovoljstvo i podjele u nacije, a nacije predstavljaju pojedine stranke. Dolazi do toga da svaka stranka biva nezadovoljna onim što joj se dodjeli ili nalaže. Srednja klasa, koja je balans, i koje treba da bude najviše je nestala, te su je zamjenili ekstremno bogatstvo i siromaštvo. Nestala je zbog politike koja glasi “Uništi-kupi-prodaj-obogati se”.
Nedim nastavlja: “Državom je zavladao veliki politički rat. Kod te naše vlasti ne postoje sankcije, već samo ko je nepodoban za suradnju, tj. ko neće da bude timski lopov njega sankcionišu. Sve se uništava zarad samobogaćenja, a narod uvijek ispašta.” Glamočić smatra da je izlaz u bavljenju poljoprivredom i zaštiti domaćih proizvoda, u slučaju da se vlast izmjeni, da se tačno podjele odgovornosti, te da jedna država ima jednog predsjednika, i jednu cjelinu bez kantona; da se formiraju ljudi koji će pratiti rad stranaka, te im biti i “kadija i sudija; da se olakša osnivanje novih firmi, da se rade veći podsticaji za razvoj; da se snize kamate i da se zaposlenima ne trese pod nogama, a da se isti ti, zaposleni, osiguraju i da dobiju stalni radni odnos; da mladi budu svjesni situacije i da napadaju, da osuđuju, da unište one koji su nepodobni za narod i razvoj, te da se aktiviraju, rade, guraju jedni druge, da se učlane u mnoge organizacije za mlade, na koncu da ih formiraju i sami, te da ih čuju ljudi koji su odgovorni i da ih se plaše.
Ako mladi odu i napuste zemlju neće biti dobro. Moraju ostati i boriti se. Moraju postati radni ljudi. U radnima je rješenje problema. Jedan takav primjer je 30-ogodišnjak Bojan Lukić, koji je odlučio Ameriku zamijeniti ovim našim malim gradićem, ambiciozno misleći da će uspjeti. U razgovoru s njim shvatam koliko je teško drugima prihvatiti stvarnu situaciju u BiH. Mladi ljudi imaju mnogo želja, ali neadekvatne uslove za sprovođenja u djela. Bojan vjeruje da je skromno ono što on želi: stan, auto i posao. On misli na posao koji mu pokriva životne troškove. Kada mu se ukazala prilika za radno mjesto on je ostao zatečen iznosom plate. “Pa šta s tim novcem da radim?”, glasilo je njegovo pitanje, a istovremeno i pitanje naroda. Šta da radi pojedinac, a kamoli porodica sa onim što se zove minimum? Zar su osnovne ljudske potrebe postale luksuz?
Najveći ožiljak na licu prosječnog čovjeka predstavlja gubitak dostojanstva. Proces pomirenja je čini se, doveo do najvećeg mogućeg raskola i pomirio samo vodeće sa vodećima u kriminalu. Dobre je naveo da se zapitaju šta su danas prave vrijednosti. Mladi ljudi su suočeni sa posljedicama iz prošlosti i nepravedno odrađuju ‘’Sizifov’’ posao. Mnogo toga se čini uzaludnim. Neophodno je promijeniti stvari iz korijena i razviti svijest mladih o trenutnom stanju.
Jedna od prepreka na putu ka ujedinjenju i sprovođenju procesa pomirenja je dakako nacionalizam. Čini se da se prenosi sa koljena na koljeno, baš poput neke nasljedne bolesti. Mladi, koji nemaju doticaj sa ratnim dešavanjima, ograđuju se od onih “drugih”, iako nemaju adekvatan razlog. Naši, vaši, njihovi, tako izgleda zvuči parola ovog posttranzicionog perioda.
Dok nismo prešli iz jedinstva, u rasparčane djeliće regiona, bilo je sasvim uredu. Zvali smo se “jugosloveni” i živjeli prilično skladno. Prelazom iz tog načina u ovaj sadašnji postali smo sami sebi neprijateljima. I to je naročito prisutno u manjim sredinama, poput ove. Rafali pojedinaca uništavaju populacije. Treba trezveno razmišljati. Ožiljci tranzicije ostaju i ostat će, ali “bolje sutra”, ipak postoji. Ne dozvolimo da ono ostane samo mrtvo slovo na papiru. Mi, na kojima svijet ostaje, učinimo samo malo da bi se postiglo mnogo.
Ako je kap vode dio čitavog spektakla zvanog okean onda je i čovjek veoma važan u onome što nazivamo čovječanstvom. Naizgled nevažni, zajedno smo neosporivo jaki ljudi, spremni učestvovati u projektu za opštu dobrobit. Svima je potreban maleni poticaj da stvore nešto ogromno. Pogrešno mislimo da smo suvišni ili nedovoljni. Itekako smo kompatibilni da ostvarimo cilj. I više od jednog, zajedno.
