I ranije sam govorio da iako slika nikada ne može da zaustavi metak, slika može da spriječi da metak bude ispaljen. – William Kelly Dvadeset godina poslije, BiH i dalje osjeća efekte rata koji je potresao samu dušu zemlje. Mnogo je faktora koji ometaju proces pomirenja u Bosni, ali najčešće se spominju nedostatak pravde u …
I ranije sam govorio da iako slika nikada ne može da zaustavi metak, slika može da spriječi da metak bude ispaljen. – William Kelly
Dvadeset godina poslije, BiH i dalje osjeća efekte rata koji je potresao samu dušu zemlje. Mnogo je faktora koji ometaju proces pomirenja u Bosni, ali najčešće se spominju nedostatak pravde u procesuiranju ratnih zločina, nedostatak reparacija i nedostatak državne podrške žrtvama silovanja i onima sa PTSP-om. Pomirenje i oprost se mogu doseći samo kroz implementaciju pristupa koji se bave ovim pitanjima sa svih strana, ali malo je prilika za interakciju među sukobljenim grupama.
Jedna od ključnih komponenti stvaranja održivog mira za buduće generacije je edukacija mladih. Refik Hodžić, direktor Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu (ICTJ), kaže: “Ako ne djelujemo sada, odgajaćemo buduću generaciju vojnika.” Umjetnost je integralni proces rekonstrukcije društvene infrastrukture u post-konfliktnim zonama, jer nudi emocionalno olakšanje i pomaže komunikaciju potrebnu za pomirenje.
Umjetnost stvara neutralni prostor za dijalog i istraživanje, bavi se pitanjima kao što je kolektivna memorija i viktimizacija. Biti sposoban sagledati priču iz druge perspektive može biti katalizator koji pokreće proces oprosta; osjećaj gubitka i patnje spaja ljude umjesto da ih razdvaja. Mogućnost zadržavanja kontrole pri korištenju artističkog medijuma je važna žrtvama izgubljenim u ponoru rata. Nešto jednostavno kao podizanje olovke i crtanje može pružiti olakšanje od psihološke patnje.
Umjetnost je način da se potakne razumijevanje, komunikacija i zajednički dijalog kao i izlječenje od traume i PTSP-a. Terapija umjetnošću se koristi pri pomaganju žrtvama silovanja, ratnim veteranima i drugim osobama sa psihološkim i emocionalnim traumama. Ovo je način da se progovori kada je trauma prestrašna da se izgovori.
Korištenje umjetnosti kao terapeutske prakse potiče iz šamanizma. Umjetnost kao način izražaja postoji od kamenog doba, a varijante takvih medijuma se koriste i danas; na primjer Navaho ljekari koji koriste slikanje pijeskom kao alat ozdravljenja.
Zbog komplikovanog bosanskog političkog ustroja i pratećih geopolitičkih podjela, reparacije i briga o žrtvama sa PTSP-om i emotivnom traumom je nedovoljna i nejednaka. U Republici Srpskoj, preživjeli mora demonstirati 60% štete na njegovom ili njenom tijelu da bi dobio reparacije; ovo ne pokriva ili ne razmatra štetu nanesenu psihi.
Srećom, tu su pojedinci i nevladine organizacije (NVO) koji koriste umjetnost da stvore promjenu, osiguravajući da ovaj talasajući efekat ljubaznosti i kreativnosti ima moć da transformiše. Jedan takav primjer je sarajevska radionica gline “Priče u glini”, koju vodi umjetnica Tatjana Kovačević kao dio programa pomirenja koji ima za cilj da predstavi razne priče učesnicima, koje otvaraju forum za diskusiju, razumijevanje i sagledavanje tuđe perspektive, tako jačajući međuljudske odnose kao i povezanost između uma i tijela. Jedna takva radionica je održana u junu 2014. godine, a učestvovale su žene od 22 do 60 godina.
“Glina je izvanredan medij kroz koji možemo iskazati skrivenu emociju i misao. Ima divnu moć da pretvori ljudsku patnju u radost, donese osjećaj slobode, značenje životu i nadu u budućnost,” kaže Kovačević. Glina je izuzetno efikasan način komunikacije jer je osjetilo dodira jedno od prvih koje ljudsko biće razvije, i način je na koji dijete komunicira sa okolinom.
“Radeći sa glinom i koristeći razne tehnike kao što je stvaranje rukama, izdubljivanje i dodavanje, učesnici se upoznaju sa glinom i preusmjeravaju svoje osjećaje tuge, bijesa i frustracije u medijum, osjećaje koji su skriveni u našoj svijesti,” zapaža Kovačević.
Ova inicijativa je način da se okupe žene različitih etničkih skupina, dajući im priliku za komunikaciju u neutralnom okruženju. Glina upija emocije i vrlo je podatan medijum, osoba koja stvara može od nje praviti oblike kakve želi. “Kroz razne kreativne zadatke, učesnici će otkriti svoj identitet i biti u mogućnosti da se izraze i da komuniciraju i prihvate različitosti u drugom”, objašnjava Kovačević.
Još jedan primjer korištenja umjetnosti kao alata ozdravljenja je projekat Muzička soba. Prije tri godine, Sabina Šabić, program menadžer Sarajevskog ratnog teatra (SARTR), pokrenula je projekat Muzička soba u Domu za napuštenu djecu Bjelave. Inspirisana projektom “El Sistema”, inicijative u Venecueli koja nudi kreativne načine za izlazak iz siromaštva, Sabina počinje “direktne promjene kroz kulturne aktivnosti.”
“Država se ne brine o našim obrazovnim potrebama, tako da sam ja osjetila potrebu da se uključim i ovo je moj doprinos,” kaže Šabić. Projekat pomaže stvoriti osjećaj društvene inkluzije jer su djeca iz sirotišta često obilježeni u društvu i mogu biti zlostavljani u školi. Projekat okuplja djecu raznih etničkih pripadnosti i porijekla, obrazujući buduće generacije tako da nauče da žive skupa u miru i harmoniji.
Radionice koje se bave korištenjem muzike kao alata zajedništva i emotivne pomoći se održavaju u sali sirotišta sa djecom svih uzrasta. Instrumenti su različiti kao i učesnici, od didžeridua do konga bubnjeva. Šabić priznaje da je bilo i teških trenutaka. “Teško je znati šta uraditi da izmamiš osmijeh,” kaže ona. Organizacija je također imala finansijskih problema zbog nedostatka državne podrške, ali je Šabić uspjela da obezbijedi privatno finansiranje uz pomoć prijatelja i kolega.
Građani Sarajeva su donirali instrumente projektu i poštovanje prema i briga za instrumente su stvari koje Šabić želi da nauči djecu. Briga za stvari je prenosiva vještina koja podstiče osjetljivost u drugim aspektima njihovih života.
“Divno je kako te ovakav projekat može promijeniti,” kaže Šabić. “Moja majka i sestra su psiholozi i pomažu mi da se nosim sa emocionalnim aspektom vođenja ovakvih projekata. Sanjala sam ovu djecu svaku noć godinu dana i teško je ne apsorbovati njihove različite priče. Sabinina sedmogodišnja kćerka Sara je također uključena, a djecu iz doma vidi kao produženu familiju. “Stalno slavi rođendane,” kaže Šabić kroz smijeh. Šabić također naglašava važnost uključivanja djece i omladine u proces donošenja odluka: “Njihov glas je bitan.” Djeca pomažu pri pisanju pjesama i u probama, što im daje osjećaj odgovornosti i ponosa.
Muzička soba je ugostila umjetnike i grupe kao što je Sarajevska filharmonija, a pravili su i producirali i vlastite pjesme za spotove. Nedavno je Al Jazeera Balkans napravila kratki dokumentarac o projektu, nazvan Heroji svakodnevice – Muzička soba.
“Zaista želim da okupim sve ove sjajne i motivisane mlade ljude koje sam srela,” kaže Ashley Fargnoli, plesni terapeut koja je radila u podijeljenom gradu Mostaru dvije godine. Fargnoli je 2011. godine nadgledala projekt pod nazivom “3 note”, koji je okupio plesače iz Beograda, Mostara i Sarajeva. “Cilj projekta “3 note” je bio jednostavan: potaknuti saradnju među mladima koji se inače ne bi imali prilike sresti i omogućiti im da dijele iskustva jedni s drugim,” kaže Fargnoli.
Fargnoli, koja je sarađivala sa Koledžom ujedinjenog svijeta u Mostaru, GENESIS plesnom grupom iz Sarajeva i Pavaroti centrom, kaže: “Ples je oblik neverbalne komunikacije, koja može preći jezičke prepreke i granice. Ples je naročito koristan medijum u integraciji, kada su riječi neefikasne u rješavanju problema. Veze koje se mogu uspostaviti kroz ples su izuzetno snažne, pomažu premošćivanje nesporazuma i potiču empatiju među različitim grupama ljudi.”
“Drama i umjetnost su dio života koji je neiskvaren; u istoriji svijeta ni jedan rat radi toga nije počeo,” kaže 24-godišnji Marko Rozić, student prava, koji je uključen u jednu drugu društvenu organizaciju, Youth Bridge Global (YBG) teatarsku produkciju u Mostaru.
Profesor Andrew Garrod je suosnivač YBG, nevladine organizacije koja koristi “dramu i umjetnost da premosti kulturne razlike, spoji mlade iz raznih kultura i pruži obrazovne prilike.”
“Često čujem da u Mostaru, djeca s jedne strane Neretve nikada nisu prešla na drugu stranu,” kaže profesor Garrod. “Čini se da mnogi od njih prihvataju činjenicu da uče u učionicama u kojima nema drugih etničkih pripadnosti kao savršeno racionalan način da se edukacija sprovodi. Ove pretpostavke želim da razdrmam svojim predstavama, želim djecu okupiti kako bi zajedno mogli napraviti nešto u čemu etnicitet ne igra ulogu.”
Mostar je i dalje veoma etnički podijeljen, uglavnom među bosanskim muslimanima i bosanskim Hrvatima. Grad je bio poprište teških sukoba i Stari Most, koji je po mnogima bio duša grada, uništen je od strane Hrvatskih snaga u novembru 1993. godine. Proces pomirenja je spor. Djeca se uče pod takozvanim sistemom “dvije škole pod jednim krovom”, koji je implementiran kao bi se skupila djeca različitih etničkih pripadnosti. Ironično je da ove škole imaju odvojene ulaze, rasporede časova i nastavne programe koji dijele djecu po etničkim pripadnostima, otežavajući im društvenu interakciju.
U ljeto 2006. godine, YBG je izveo Šekspirovu “Romeo i Juliju”, koristeći Romea Muslimana i Juliju Hrvaticu. Nakon ove predstave, odigrane su i “Bura” (2011.) i “Kako Vam drago” (2012.)
“Odabir kompleksnih Šekspirovih djela omogućava detaljnu analizu klasične literature kao i konverzacije jedan na jedan među članovima trupe. Moj cilj je podići ambicije glumaca i dati im samopouzdanja u njihov glas, njihova tijela, podstaći ih da više cijene Šekspirovu dramsku umjetnost,” kaže profesor Garrod.
Marko Rozić je dugo uključen u projekte YBG. Rozić je učestvovao u njima i kao glumac i kao asistent produkcije: “Ovaj projekat je osvježenje za sve nas. Ovo je projekat koji je Mostar trebao.”
Upitan na koje načine dramska umjetnost može da skupi različite ljude Rozić kaže: “Zabavno je i kroz radionice se možemo povezati prilično brzo. Ispijanje kafa svaki dan i dijeljenje nekih posebnih trenutaka sa tim ljudima su stvorili “zid” oko nas i dali nam svijet za nas – bez granica i ograničenja sa kojima se inače susrećemo.”
Projekat je promijenio Rozićev pogled na svijet i on pripisuje zasluge profesoru Garrodu za “stvaranje novih života.” Glumačka trupa je sačinjena od lokalaca i stranaca, tako da su mladi izloženi široj perspektivi. “Zaista te obogati razgovor sa ljudima iz Amerike i Ujedinjenog Kraljevstva. Shvatiš kakav život može da bude u Bosni, onda kreneš da se preispituješ i shvatiš da želiš da pomogneš zajednici.”
“Kada je ljudima muka od priča o ratu i manipulativnih političara, okrenu se kreativnosti. Koristili smo Šekspirove bezvremenske teme da pošaljemo poruku o ljubavi i oprostu. Nismo samo publici slali poruku; širili smo je među trupom,” kaže Rozić.
Dostizanje mira je kompleksan put i može se reći da ga nikada ne dosegnemo. Ono što društvo treba su ljudi koji će olakšati ovaj put – donijeti radost i vjeru u svakodnevni život – u nadi da će mijenjajući male stvari, promijeniti one koje su mu van kontrole. Pomirenje i oprost treba pristup sa svih strana, a društveni projekti kao što su umjetnost, muzika i dramske radionice su vitalni dio procesa izlječenja.
