Šta je Bosanac i Hercegovac u Bosni i Hercegovini, i postoji li on uopšte?
Ustav Bosne i Hercegovine navodi da su svi državljani Federacije BiH i Republike Srpske, samim tim, i državljani Bosne i Hercegovine. Stoji činjenica da, kao državljani BiH, svi nosimo pasoše i ostale identifikacione dokumente sa grbom jedne države i oznakom jednog državljanstva.
Piše: Tatjana Milovanović (21), Brčko
Poznati ‘’Zakon tla’’ (franc.: droit du sol) koji je nastao u Francuskoj, u doba revolucije, za Francuza smatra svakoga ko ima prebivalište u granicama te zemlje, bez obzira na njegovo etničko porijeklo. “Droit du sol” je i danas popularan u toj, teritorijalno, najvećoj zemlji Evropske Unije.
Da ste krajem devedesetih godina prošlog vijeka pitali moju baku ili djeda ko su i kom narodu pripadaju, odgovorili bi da su Jugosloveni i Bosanci. Čak bi djed, vjerovatno, počeo pričati o tom vremenu, sjećajući se kako je, kao policajac, 1984. godine išao u Sarajevo da radi za Olimpijske igre ili kako mu je bilo sedamdesetih, na Kosovu. Baka bi, uglavnom, pričala o tome kako je tadašnja Konfekcija ‘’Borac’’, u Banovićima, bila najbolji kolektiv u kome je ikad radila i kako su išli na najzabavnije kolektivne izlete. I da, bili su Jugosloveni. I bili su Bosanci.
Danas kada ih pitate o tim stvarima, oni ni sami ne znaju kako da se izjasne i, uglavnom, zaobilaze svaku priču o tom vremenu. Baka kaže da o tome nema smisla više pričati, jer su dobri dani života odavno iza nje, a da je ono što danas ima, u ovoj državi, samo preživljavanje.
Kroz priču sa jednom srednjoškolkom iz Kladnja, malog grada u sjevernoistočnoj Bosni, otkrila mi je da oni u kući, ni danas, djedu ne mogu da objasne da su oni Bošnjaci, jer on uporno tvrdi da je Bosanac i da za drugo opredjeljenje ne zna.
I zaista, kada razmišljam o državi u kojoj živim i uzmem u obzir istoriju iz koje je nastala, ali i vremena u kojima se razvija, ne mogu, a da se i sama ne zapitam:”Šta je Bosanac i Hercegovac u Bosni i Hercegovini, i postoji li on uopšte?”
Kao neko ko je odrastao nakon rata u BiH, uvijek sam imala nedoumice oko svog etničkog i nacionalnog identiteta. Odrastajući u porodici koja njeguje pravoslavnu tradiciju, po apsolutizmu, sam bila Srpkinja i tu nije bilo dvojbe. Nije bilo dileme za sve, osim za mene, jer sam uvijek osjećala da mi nešto nedostaje.
Etnički simboli u BiH su postali toliko bitni da, ponekad, imam osjećaj da se nalazimo u dobu davne istorije i plemenskih podjela, u kojima su plemenske boje i oznake bile jedina sigurnost za opstanak. U momentima kada političari, kroz medije, otvoreno govore o nepriznavanju glavnog grada ove države, o jačanju entiteta i stvaranju nezavisnih pokrajina, pitam se postoji li,uopšte, mogućnost života i opstanka, izvan etniciteta?
Ono što najviše muči mlade ljude u BiH jeste nemogućnost zapošljavanja i nedostatak novca. Zbog ovih problema veliki broj njih se, svakodnevno, odlučuje da svoju sreću potraži van granica Bosne i Hercegovine. Koliko je, danas, teško živjeti van okvira ‘’svoje grupe’’ svjedoče i mnogobrojni slučajevi zapošljavanja zbog potrebnih etničkih kvota, te ustaljenog običaja zapošljavanja po ‘’stranačkoj liniji’’. Ako uzmemo u obzir da cca. 80% političkih stranaka u BiH, u svom nazivu, posjeduje etničke simbole, onda možemo i shvatiti obim problema u kojem se ova zemlja nalazi.
Ponekad izgleda besmisleno govoriti o postojanju države Bosne i Hercegovine, jer većina njenih građana radije odlučuje da govori kao pripadnik neke grupe, nego kao državljanin te države. Pitam se da li, zaista, postoji država, ako je oni koji nose njen pasoš negiraju? Kako je moguće da je sjeća samo taj stari dedo iz Kladnja? Zašto svi ne možemo biti tako uporni i braniti da nam se oduzme ono što su bili naši djedovi i bake, zašto uporno pokušavamo zaboraviti odakle smo i unutar čijih granica se i sada nalazimo? Ni slučajno, ne smijemo zaboraviti svoje religije i etnicitet, jer oni u sebi nose posebnost naših porodica i predaka, ali isto tako se trebamo okrenuti i onome što je, možda, hijerarhijski na višem nivou, a to su sve etničke grupe i sve religije, u ovim državnim granicama. Zar ne bi bilo lijepo kada bismo se uspjeli vezati po još jednom osnovu, kada bismo mogli govoriti o pripadnosti jednoj većoj grupi i konačno govoriti o sebi kao ponosnim Bosancima i Hercegovcima?
Vjerujem da se ovakve ideje o nekadašnjem ‘’bratstvu i jedinstvu’’ čine previše idealnim i nemogućim, ali ako vam se, bar malo, čine potrebnim i ako ih smatrate logičnim, onda nije sve izgubljeno. Iako to nekad izgleda suludo, i čini se naivno, vjerujem da su svi državljani BiH, pomalo, kao onaj dedo iz Kladnja.
Biti Bosanac i Hercegovac, danas, znači biti ljut i ogorčen na politički sistem u državi, znači živjeti u ekonomski nestabilnim zajednicama, svakodnevno se boriti za egzistenciju i “bolje sutra”. Ali, s druge strane, to znači ponosno isticati kada neki naš sportista osvoji medalju ili kada Sarajevo u konkurenciji od 100 gradova ponese titulu za najbolju turističku destinaciju. Biti Bosanac i Hercegovac znači osjećati ljubav i pripadnost, i nositi je uvijek i svugdje.
