Na prvi pogled, za bh. medijsku scenu bi se reklo da je obećavajuća. Sa Ustavom koji garantuje slobodu medija, velikim brojem medijskih kuća i finansijski nezavisnim nadzornim tijelom, ova mala balkanska zemlja djeluje relativno dobro, po regionalnim standardima. Ali ako malo bolje pogledamo, ove slobode su samo fasada koja krije neprekidnu borbu u ovoj podijeljenoj, …
Na prvi pogled, za bh. medijsku scenu bi se reklo da je obećavajuća. Sa Ustavom koji garantuje slobodu medija, velikim brojem medijskih kuća i finansijski nezavisnim nadzornim tijelom, ova mala balkanska zemlja djeluje relativno dobro, po regionalnim standardima.
Ali ako malo bolje pogledamo, ove slobode su samo fasada koja krije neprekidnu borbu u ovoj podijeljenoj, posleratnoj državi, sa izuzetno polarizovanim i ispoliticiziranim medijima. Unatoč izgledu, mnogi fundamentalni aspekti medijskih sloboda nailaze na značajne izazove u ovoj podijeljenoj zemlji, a prema nedavnim izvještajima situacija se samo pogoršava.
Lejla, Nataša, Sara i Elma žive u ovom medijskom sunovratu. U svojim dvadesetim, predstavljaju generaciju koja nije imala mnogo veze sa ratom, ali koja svejedno nosi breme ratnih posljedica. Sve četiri su redovne studentice koje u slobodno vrijeme kao lokalne dopisnice za Balkan Diskurs rade na stvaranju poštenije i slobodnije budućnosti za Bosnu.
“Mediji su u rukama vlasti. Pojedinci određuju koje će vijesti da se objave, u kojem obimu će biti plasirane i tome slično“, objašnjava Nataša iz Bijeljine, drugog najvećeg grada u Republici Srpskoj – jednog od dva entiteta koji sačinjavaju državu, a u kojem većinski žive Srbi. Sara iz Jajca se slaže sa Natašom tvrdeći da je situacija ista i u njenom entitetu, Federaciji BiH, kojom dominiraju Bošnjaci i bosanski Hrvati. “Trebalo bi da rade u korist javnosti, ali oni su samo produžena ruka stranaka i političkih elita“, kaže Sara.
Ovakve kritike nisu iznenađenje onima koji prate stanje medijskih sloboda u Bosni. Projekat ”Mapiranje medijskih sloboda” od strane Index on Censorship (Mapping Media Freedom project), Freedom House i Reporters Without Borders su istakli rastuće nivoe političkih pritisaka i medijske pristrasnosti. Takvi pritisci se javljaju u više oblika, ali uglavnom izviru iz tekućih etničkih i političkih podjela. Mnoge medijske kuće, uključujući tri bosanska javna emitera, su organizovane po etničkim linijama, dok su druge naklonjene, otvoreno povezane ili finansirane od strane određenih političkih partija ili figura.
Kao posljedica, iskrivljena medijska izvještavanja su učestala, a slučajevi korupcije i kriminala često ostaju neobjavljeni. Kao što Lejla objašnjava: “Mnoge stvari koje se dešavaju u Visokom se nikada ne objave u medijima, iz razloga koji meni nisu poznati, i to nisu ni male stvari. Na primjer, prošli mjesec se desilo nekoliko pucnjava i vrlo malo je o tome napisano.”
Medijska pristrasnost je najočiglednija kada se uporede političke teme iz Federacije i iz Republike Srpske, smatra ona.
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je redovna žrtva ove političke pristrasnosti. Veliki dio lokalnog medijskog pokrivanja rada Tribunala je iskrivljen i selektivan. Na primjer, tokom završnih riječi na suđenju Radovanu Karadžiću, sarajevski Dnevni Avaz se fokusirao na optužbe protiv bivšeg vođe bosanskih Srba, dok su se banjalučke Nezavisne Novine koncentrisale isključivo na njegovu odbranu i uvjeravanje u njegovu nevinost. Nadalje, tek “šačica” nezavisnih organizacija u Republici Srpskoj objavljuje izvještaje o suđenjima na bosanskim sudovima za ratne zločine.
Jednako je zabrinjavajuća sudbina onih koji se opiru takvim političkim pritiscima. Nije neuobičajeno za novinare i medijske kuće u oba entiteta da dožive šikaniranje od strane političkih, vjerskih i poslovnih vođa. Prošlog decembra, pripadnici Službe za suzbijanje organizovanog kriminaliteta i korupcije Uprave kriminalističke policije MUP-a RS su izvršili raciju u prostorijama sarajevskog portala Klix.ba, sa ciljem identifikovanja izvora snimka koji je objavljen kao vijest. Nisu ni bosanske regulatorne agencije imune, kao što je pokazala bujica neidentifikovanih napada na članove Vijeća za štampu BiH u 2014. godini.
Politički pritisak nije jedina prijetnja medijskoj slobodi u Bosni. Pogoršavajuća ekonomska situacija u zemlji, također, predstavlja opasan izazov. “Novinari prodaju svoje ime za male pare, pretpostavljam da je to zbog nedostatka drugih opcija, jer su navikli da idu linijom manjeg otpora”, objašnjava Elma. “Sama sam vidjela razne manipulacije tešanjskih novinara ”u pokušaju” koji objavljuju svaku informaciju koja im dođe u inbox bez da je provjere, bez obzira na posljedice”, dodaje ona.
Ovakva bezumna reprodukcija vijesti često dovodi do brzog širenja lažnih informacija širom Bosne i Hercegovine, kao što je pokazao vrtlog priča oko bosanskih protesta prošlog proljeća. Ovaj fenomen samo pogoršava jaka kultura korištenja društvenih medija i nizak nivo medijske pismenosti. “Problem je što svako ko ima pristup internetu može pokrenuti svoj portal ili Facebook stranicu, gdje mogu da pišu šta hoće i na način koji hoće, a s druge strane, mnogim ljudima nedostaje kritičkog razmišljanja”, kaže Elma.
Ipak, ova tužna istina ima dobru stranu, a to je ona koju koriste ove četiri žene radeći za Balkan Diskurs i svoje lokalne zajednice: Bosanski građani imaju potencijal da promijene medijsku scenu. “Jako je važno misliti svojom glavom i ne biti spužva koja upija sve što mu se ponudi!”, kaže Elma.
U međuvremenu, Elmine kolegice naglašavaju potrebu i nadu u nezavisne medije i medijske slobode. “Balkan Diskurs mi daje priliku da se moj glas čuje, da ispričam priče o kojima drugi šute i predstavim svoj grad u drugačijem, realnijem svjetlu. Ta prilika je za mene neprocjenjiva”, zaključuje Lejla.
