U ratnom periodu bilo je teško pomagati prijateljima druge nacionalnosti jer si uglavnom okarakterisan kao izdajnik svog naroda, ali Brankica je sigurna u ispravnost svoje odluke.
Te noći se tako dobro sjećam, prvi put sam u životu namazala mladi kajmak i džem na hljeb. Zajedno smo jele i mazale kriške, ali i danas se sjećam tih suza koje su padale na hljeb. To ne mogu da zaboravim. Na kraju nismo više ni jele, plakale smo. Bilo nas je šestoro u prostoriji, moj mali brat sa nama. Svi smo plakali.
Brankica Bošković je imala 17 godina kada je počeo rat. Svoje tinejdžerske dana, kako se prisjetila provodila je u školskoj klupi, na okupljanjima i drugim feštama u selu Skelani.
Srednju školu Brankica je pohađala u Bratuncu, zajedno sa drugaricom Amirom. Školske susrete ratne okolnosti zamijenile su bolnim iskustvima u izbjeglištvu.
Početak rata doveo ih je do saznanja da su snovi srušeni u jednom danu i da društva više nema. Nemili događaji ostavili su gorčinu i ožiljke koje danas nekako prećutno nosimo.
“Kada je rat počeo, ne sjećam se više ni kada, zbog straha da će napasti naše selo mi smo izbjegli u Bajinu Baštu, kod tetke“, kazala je Brankica.
Jednog dana u posljepodnevnim satima, prema njenim rječima, došao joj je otac sa dvije djevojke.
“Jedna mi je bila poznata i u momentu nisam shvatila o čemu se radi. Ono što shvatam jeste da je rat, znam da je ona druge nacionalnosti, zato nisam očekivala da će se pojaviti. Prepoznala sam je. Ispred mene je stajala Amira Jahić, moja školska drugarica iz Bratunca, a pored nje je bila njena rođaka. Bile su zarobljene. Moj otac ih je sreo u Skelanima, znao je da je to moja školska drugarica, strpao ih je u auto i dovezao u Bajinu Baštu“, prisjetila se Brankica.
Pojašnjava da njenog oca drugarica Amira poznaje iz priče jer su se često šalile: “skidaj šminku kada tata nailazi“. Bio je strog, kako je kazala Brankica po pitanju šminkanja.
Prisjeća se ona da su bili djeca a da im je djetinstvo oduzeto. Njihove generacije, kako pojašnjava nisu iskusile čari mature, ekskurzija i 18-tih rođendana.
“To su bile godine kada moraš da odrasteš za jedno ljeto ili zimu. Stvari su se preko noći promijenile“, ističe Brankica, napominjujući da neke stvari čovjek godinama potisne, ali za nju je ostala utisnuta jedna a to je dan kada su se one pojavile pred vratiima i kada je pokušala odvesti do Crvenog krsta.
Suze padaju po hljebu
“Tu noć, njih dvije su prenoćile kod nas, jele su i dugo smo pričali. Obje su bile bose. Te noći se tako dobro sjećam, prvi put sam u životu namazala mladi kajmak i džem na hljeb. Zajedno smo jele i mazale kriške, ali i danas se sjećam tih suza koje su padale na hljeb. To ne mogu da zaboravim. Na kraju nismo više ni jele, plakale smo. Bilo nas je šestoro u toj prostoriji, moj mali brat sa nama. Svi smo plakali“, kazala je Brankica.
Ujutro, kako je kazala, spremila se i objema dala cipele da obuku.
“Njima sam dala po par cipela, a meni su ostale jedne. Presvukle su se i okupale kako ne bi bile upadljive. Otišle smo do Crvenog krsta, preko nekih livada, da nas niko ne bi vidio jer je moj otac već imao probleme što ih je dovezao i spasio. Došli smo do Crvenog krsta, međutim, neki ljudi su bili ispred i nismo smjeli da uđemo, skrivale smo se oko zgrada… Dugo smo se skrivale. Sutra smo pokušale ponovo. Otišle smo do Crvenog krsta i uspjela sam da ih nekako ubacim kroz vrata i pobjegnem”, pojasnila je Brankica.
Kada bi se sve ponovo dogodilo, tvrdi da bi uradila isto.
Ipak, vjeruje da je glavno pitanje da li ćeš reagovati srcem ili u tom momentu zatrovanim razumom. Odluku koju je donijela, Brankica je kazala da je iz njenog srca.
Ona naglašava da je to uvijek bolji izbor, jer su odluke koje donosimo srcem često ispravnije od onih koje donosimo razumom. Smatra da se moglo sačuvati više života i da do rata ne bi možda ni došlo da su svi ljudi bili voljni da izađu u susret čovječnosti i pokažu hrabrost.
“Moj otac ima tri kćerke i znao je šta to znači, svi koji imaju djecu znaju šta to znači. Da su ti svi ljudi poredili svoju djecu sa djecom koja su bila zarobljena kao što je bila moja drugarica ili moja kuma Mitra koja je moje godište, a koja je mučena i nažalost ubijena sa svim članovima porodice, do ovog ne bi ni došlo. Nije sramota spasiti ljude, bez obzira koje su nacionalnosti, jer postoje ljudi i neljudi, vazda je tako bilo“, zaključuje Brankica.
Nakon što je Brankica krišom odvela Amiru i njenu rođaku do Crvenog krsta više nije znala kako se njihov put dalje nastavio. Saznala je da su izbjegle u inostranstvo, žive i zdrave. Jednoga dana, prisjeća se Brankica, telefon je zazvonio. Javila se Amira.
“Pomislila sam, kako li je došla do mog broja jer ja sam još u izbjeglištvu. Rekla je da je u Holandiji, udata i ima djecu. Rekla mi je da je živa, zdrava i ima svoju porodicu. Zamisli kada me nazvala, ja ne mogu da opišem taj osjećaj, nemam riječi“, kazala je Brankica.
Srela se dva ili tri puta sa Amirom u Srebrenici. Kako je kazala popile su kafu ali temu rata i njegovih posljedica nikada nisu započinjale. Pričale su o sadašnjosti jer Brankica smatra da znaju šta je bilo i ne treba im pojašnjenje.
Četnici ili srpski izdajnici
U ratnom periodu bilo je teško pomagati prijateljima druge nacionalnosti jer si uglavnom okarakterisan kao izdajnik svog naroda, ali Brankica je sigurna u ispravnost svoje odluke.
“Na kraju mnogima nisi dobar, ili oni tako žele – da im nisi dobar i da tvoja djela postanu bezvrijedna, ali ja znam da sam ispravno postupila kao što je i moj otac”, dodaje Brankica.
“Mi kao porodica imali smo mnogo problema, sa jedne strane ste Četnici, a sa druge strane srpski izdajnici i dan danas se to ponavlja. Ne obraćam pažnju na to, ne stidim se ničega i da znate nikada neću zaboraviti onu krišku hljeba i suze na njoj”, istakla je Brankica Bošković.
Ona je osnivačica i predsjednica Udruženja “Podrinje 1“. U ovom nerazvijenom dijelu Bosne i Hercegovine to je jedino žensko udruženje u Skelanima koje pomaže zapošljavanju i osnaživanju žena, a na svojim plantažama uzgajaju različite vrste ljekovitog bilja.
Sakupljanje, uzgoj i prerada ljekovitog bilja mnogim ženama iz Skelana jedini je izvor zarade, a Brankica na taj način pokušava motivisati žene različitih etničkih pripadnosti, te tako doprinijeti zajednici koja je pretrpila ogromna ratna razaranja.
Ovaj članak je nedavno nagrađen u okviru omladinskog takmičenja “Srđan Aleksić” organizovanog od strane Centra za postkonfliktna istraživanja. Takmičenje ima za cilj da pruži mladim ljudima priliku da otkriju, prikupe i dijele priče o izgradnji mira, moralnoj hrabrosti i međuetničkoj saradnji u njihovim lokalnim zajednicama i podržano je od strane Nacionalnog fonda za demokratiju (NED). Kroz ovo takmičenje, CPI želi da inspiriše mlade da preuzmu aktivnu ulogu u promociji pozitivnih primjera ljudi u Bosni i Hercegovini koji svojim postupcima mjenjaju živote drugih.
