Preminuli i sahranjeni na sarajevskom Jevrejskom groblju ne mogu govoriti za sebe. Ne mogu se buniti protiv štete nanesene njihovom vječnom počivalištu.
U judaizmu, recitujemo kadiš – molitvu u čast baštine preminulog člana porodice. Ne radimo ovo za umrle, nego u njihovo ime, pošto su preminuvši izgubili moć djelovanja. Nadamo se da time možemo ovjekovječiti sposobnost duše da veliča Boga.
Napisao sam ovaj članak na sličan način. Preminuli i sahranjeni na sarajevskom Jevrejskom groblju ne mogu govoriti za sebe. Ne mogu se buniti protiv štete nanesene njihovom vječnom počivalištu. Pišući ovaj tekst želim skrenuti pažnju na sramotno stanje ove istorijske znamenitosti.
Iako u Sarajevu postoji mnogobrojno blago staro stotine godina, ipak zapuštenost jevrejskog groblja pokazuje drugu tužnu i zapuštenu krajnost.
Eli Tauber savjetnik za kulturu i religiju jevrejske zajednice u BiH kaže da je groblje osnovano 1630. godine. Međutim, nova otkrića iz nekada zaboravljenih arhiva ukazuju da bi ovo groblje moglo biti i starije, odnosno da ima ukope i iz 1545. godine. Zadnja sahrana na jevrejskom groblju bila je 1966. godine.
Najstarije netaknuto groblje jedne vjerske zajednice u Sarajevu je velikim dijelom zapušteno i stanje mu se ubrzano pogoršava. Mnogi nadgrobni spomenici se sada ne mogu vidjeti. Korov je pokrio jedinstveno oblikovane nadgrobne spomenike za koje legenda tvrdi da su osmišljeni tako da liče na “leđa čučećih lavova”. Imena i datumi uklesani na hebrejskom i ladinu su već odavno izblijedjeli sa mnogih nadgrobnih spomenika. Smeće i grafiti nisu neobičan prizor.
Tauber je objasnio da sinagoga ima ugovor sa nezavisnom kompanijom da čiste i čuvaju groblje ali da nemaju novca da ga vrate u njegovo prethodno stanje. Ovaj problem potiče iz problema sa kojim se ova zajednica suočava još od Drugog svjetskog rata.
Tokom Drugog svjetskog rata, ali i perioda vladine Josipa Broza Tita, skoro sva imovina jevrejske zajednice je konfiskovana. Mnogo novca, kako je pojasnio Tauber je izgubljeno i nakon raspada Jugoslavije. Prema njegovim rječima, ustav BiH ne rješava problem povrata imovine. Danas se jevrejska zajednica oslanja na donacije pojedinaca i vlada.
Donacije američke i njemačke ambasade pomogle su da se očiste i obnove mali dijelovi groblja.
Uz razbacane flaše, visoku travu i nezgrapno našarana zelena slova, najočitiji podsjetnici na loše stanje groblja su rupe od metaka na memorijalu holokausta i drugim nadgrobnim spomenicima. Iako postoji nedavno renovirana ulazna kapija, od donacije njemačke ambasade u iznosu od 70.000 maraka, ipak podsjetnici na prošli rat su posvuda. Groblje je tokom rata bilo linija fronta koja je Sarajevo držala u opsadi. Snajperi Vojske Bosanskih Srba su koristili strateški položaj groblja sa kojeg se vidi većina grada.
Uz jevrejsko, mnogi nadgrobni spomenici koji su jedinstveni u Sarajevu i Evropi su oštećeni tokom proteklog rata zbog granatiranja i nasumičnih pucanja.
Čak i sa malo novca i ovisnosti o donacijama, jevrejska zajednica se nada daljnjoj obnovi groblja. Tauber nam je govorio o grupi iz Njemačke koja treba doći na ljeto da pomogne čistiti nadgrobne spomenike i groblje. Uzbuđeno je govorio o planu da privuče pažnju i da uči ljude svih pozadina o istoriji i trenutnom tužnom stanju ovog groblja. Fokusirajući se na kulturnu istoriju Jevreja u Sarajevu, Tauber se nada pronalasku i iskopavanju genizah ovog groblja – skladištu koje se nalazi u većini jevrejskih groblja, koje sadrži religijske i knjige o hebrejskom jeziku. U slučaju ovog groblja, genizah je zakopana već skoro 150 godina.
Uz to, sinagoga trenutno osmišljava izložbu o groblju koja će biti postavljena u maloj sinagogi na groblju. Tauber želi opisati jedinstvene nadgrobne spomenike, različite natpise, ulogu groblja u ratu i njegovo propadanje nakon rata. Važno je ukazati na njegov značaj, a još važnije je ukazati na njegovo trenutno tužno stanje. Fokus i saosjećanje generišu donacije koje su neophodne za renoviranje groblja. Jednog dana, u nekom savršenijem svijetu, Tauber se nada priznanju UNESCO-a i zaštiti groblja i njegovog istorijskog i kulturološkog značaja. “Ali to je predaleko u budućnosti da bi se razmišljalo o tome”, priznaje Tauber.
Nakon duge pauze, Tauber mijenja svoj prethodni iskaz. Tužno dodaje, iako s trunkom pozitivnosti: “Ne možemo očekivati da bude bolje, ali se možemo nadati.”
