Ron Haviv: Fotografije za dokumentovanje zločina

Ron Haviv je proveo skoro 25 godina dokumentujući sukobe širom svijeta, od ratova u BiH i Ruandi, do gladi u Somaliji. Proveo je deset godina fotografišući ratove na Balkanu, i neke od najpoznatijih fotografija rata u BiH su djelo njegovih ruku. Sreli smo se u Sarajevu, gdje je postavljena izložba njegovih ratnih fotografija nazvana “Krv i med: Dnevnik balkanskog rata“ u Galeriji 11/07/95, i biće otvorena do aprila 2016. godine.

“Kao fotograf i novinar, odrastao sam u bivšoj Jugoslaviji. Naučio sam kako pričati priče, naučio sam mnogo o snazi fotografije i njenim implikacijama, ovdje sam stekao velike prijatelje i ovdje sam izgubio prijatelje“, kaže Haviv, objašnjavajući svoje snažne veze sa ovim krajevima, naročito sa BiH.

Kada je 1992. godine počeo rat, Ron Haviv je imao 27 godina i skoro dvije godine je bio međunarodni fotograf.

“Već sam imao nekog iskustva s uticajem fotografije, i smatrao sam da ona može imati veći uticaj“, kazao je Haviv.

U BiH je naučio koliko će njegove ratne fotografije biti ograničene u izazivanju odgovora koji bi mogao promijeniti budući tok događaja. U proljeće 1992., prije zvaničnog početka rata, on je fotografisao kako srpske snage šutaju, tuku, i ubijaju civile muslimane u Bijeljini.

“Mislio sam da će te fotografije biti vizuelni dokaz brutalnosti – ovdje nenaoružane srednjovječne muškarce pogubljuju na ulici. Nije bilo apsolutno nikakve reakcije“, kazao je Haviv, koji je bio “krajnje razočaran“.

Kasnije, radeći u Sarajevu, Haviv i njegove kolege su i dalje bili frustrirani nedostatkom odgovora na njihovo dokumentovanje ratnih svireposti. On se prisjeća: “Najveće razočarenje je bilo što, već 1993. godine, kad bi nas ljudi vidjeli s kamerama, prišli bi da kažu: ‘Trebate se vratiti kući, mi vas ne želimo ovdje.’ Mi smo bili predstavnici Zapada i oni su izražavali svoju frustraciju onim što se dešavalo.“ Obzirom na ranjavanje i smrt novinara i fotografa, mnogi na kraju i jesu odlučili da napuste Bosnu.

Ali Haviv je odlučio ostati. “Bilo je važno dokumentovati [rat]. Pošto sam bio tu od početka, htio sam ostati do kraja. Bilo je važno stvoriti dokaze kako bi se počinioci izveli pred lice pravde“, pojasnio je.

Iako je shvatio da njegove fotografije možda neće izazvati značajnu reakciju, i dalje je vjerovao da one mogu imati uticaja, ali nije mogao predvidjeti do koje mjere. On navodi generala Divjaka kao primjer. Jovan Divjak, bosanski Srbin, bio je general kog su smatrali “jednim od velikih branilaca Sarajeva“. Divjak je rekao Havivu da, nakon što je vidio njegove fotografije iz Bijeljine, “nije mogao da se bori u srpskim redovima“.

“Siguran sam da je bilo i drugih faktora koji su uticali na njegovu odluku, ali u tome leži ljepota fotografije. Pošaljete je u svijet, i nemate pojma kako će ona uticati na druge ljude“, dodao je Haviv.

Iako njegove fotografije nisu zaustavile rat, Havivovo ustrajno dokumentovanje zločina je dovelo do možda najznačajnije upotrebe njegovih djela. Njegove fotografije su korištene na suđenjima za ratne zločine u Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu, između ostalog u optužnici protiv Željka Ražnatovića Arkana, vođe elitne jedinice “Tigrovi“.

Haviv je fotografisao Arkana u jesen 1991. godine, i nakon što je zadobio njegovo povjerenje, dozvoljeno mu je da prati Tigrove u boj. Fotografisao je vojnike kako ubijaju civile u Bijeljini, i kada su te slike objavljene, Arkan je stavio Havivovo ime na crnu listu.

“Rekao je da jedva čeka dan kad će mi se napiti krvi.“, kazao je Haviv, dodajući da je narednih osam godina proveo izbjegavajući Arkana. “Imao sam sreće što se nismo ponovo sreli“, istaknuo je.

U jesen 1995. godine, Haviv je pratio Peti Korpus, jedan od sedam korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), u kom su većinom bili vojnici koji su se borili da povrate svoja sela koja su izgubljena 1992. godine. Jedan mladi vojnik, Senad Medanović, poveo je Haviva u svoje selo, gdje je zatekao svoju srušenu kucu. On je jedini ostao živ, ostalih 69 stanovnika tog sela je pobijeno, i svi su zakopani u masovnoj grobnici u njegovom dvorištu.

“Kad smo odlazili, obuzele su ga emocije, i samo je klonuo na jedno stablo i počeo je plakati“, prisjeća se Haviv.

Kao ratni fotograf, Ron Haviv je vidio najgoru stranu čovječanstva. Nakon dokumentovanja genocida u BiH, Ruandi i Darfuru, on priznaje: “Nemam mnogo vjere u čovječanstvo. Vidim šta su ljudi u stanju uraditi jedni drugima i prilično je šokantno.“

S druge strane, on je svjedočio djelima herojstva, nježnosti i dobrote, i to mu daje nadu.

“Kada vidite te male trenutke u kojima neko pokušava pomoći nekom drugom, ili čak kad samo vidite hrabrost pokušavanja da se normalno živi tokom rata… Zadivljen sam izdržljivošću čovječanstva i njegovom željom za opstankom“, kaže on.

“U Sarajevu, kada su ljudi bili ranjeni ili pod snajperskim mecima, potpuni stranac bi istrčao na ulicu da ih spasi od pucnjave i da ih odvede na Koševo u bolnicu“, prisjeća se Haviv, ističući da su ljudi rizikovali svoje živote da pomognu totalnim strancima i to “instiktivno i hrabro“.

To mu je davalo nadu.

Haviv smatra da nisu krivi samo komandiri ili političari koji su izdavali naredbe, ili vojnici koji su ih izvršavali. Kriva je i opšta javnost. Njegova djela pozivaju na odgovornost sve one koji nisu učinili ništa dok su hiljade ubijane, a milioni protjerivani iz zemlje.

Haviv je predan dokumentovanju sukoba i podizanju svijesti o problemima u domenu ljudskih prava, i kaže: “Za mene je privilegija… gledati kako se istorija odvija i biti u stanju da pokažem svijetu čemu sam svjedočio.”

Nakon povratka u BiH, Haviv kaže da je “sretan što vidi da nema sukoba i da ljudi donekle koegzistiraju” ali se takođe osjeća “izuzetno razočarano što se Bosna nije više pomjerila naprijed od kraja rata.”

“Podjele još uvijek dominiraju, ne samo među ljudima, nego i unutar vlasti”, kazao je Haviv, istaknuvši da je to znak “izuzetnog nepoštovanja” prema svim ljudima koji su izgubili živote na svim stranama sukoba. On se nada da će političari obavljati bolji posao sa ovim “novim poticajem ka Evropskoj uniji (EU)” i pod “pritiskom od strane naroda”.