Ahmetu posljedice tog čina s obzirom na njeno ime, vjeroispovjest, nisu ništa značile. Jedino mu je bilo bitno da joj osigura siguran dom, što je i uradio.
Ugodnu porodičnu noć, uz obilje hrane i druženja, prekinula je tuga i sjeta moje 70-godišnje nane. Prišla sam joj i počela mi je pričati da je taj dan neočekivano posjetila Rada, sa kojom je deset godina prije početka rata djelila kancelariju u jednoj, sada već propaloj firmi.
Ispričala mi je priču o Radi i umjetniku Ahmetu Hunduru, koji su do tada za mene bili potpuni stranci. Ipak, ratne nedaće u Tešnju su ih spojile i pokazana je hrabrost i odvažnost da se pomogne drugome bez obzira kojoj etničkoj skupini pripada.
Tokom rata, Rada, koja je pravoslavne vjeroispovjesti, odlučila je sa petočlanom porodicom da ostane u svom gradu, Tešnju, iako je znala da će biti gledana na drugačiji način od svoje rodbine i prijatelja koji su tada uveliko prešli na “drugu stranu“.
Zbog ratnog stanja, odnosno blokade Tešnja, Rada je otišla u opštinske prostorije da traži bilo kakav vid pomoći kako bi prehranila svoju porodicu i osigurala im siguran dom barem jednu noć jer je kuća u kojoj su živjeli bila nedaleko od ratnog poprišta zaraćenih strana.
Saslušao ju je tadašnji načelnik Tešnja i prije nego li odgovorio, tihim ali odlučnim glasom progovorio je Ahmet. Kod načelnika se zatekao jer je došao da mu da posljednju sliku koju je posjedovao za konvoj hrane koji će kasnije biti dopremljen u Tešanj.
Ahmetova likovna djela su i ranije pomagla da se dopremaju životne namirnice u Tešanj tokom ratnog perioda. Skidao je svoje slike sa zida kako bi nekome osigurao kilogram brašna.
Njegove slike imale su misiju da nahrane dijete ili mu pruže slatkiš kako bi izmamio osmjeh na njegovom uplašenom licu.
Ahmet je pred gradonačelnikom ponudio Radinoj porodici smještaj unutar svoje porodične kuće, kao i skrb u vidu hrane i svega što je potrebno njoj i njenoj malodobnoj djeci.
Rada je s nevjericom gledala i pokušala mu objasniti da mu to može donijeti probleme. Ahmetu posljedice tog čina s obzirom na njeno ime i vjeroispovjest, nisu ništa značile. Jedino mu je bilo bitno da joj osigura siguran dom, što je i uradio.
Zaoštravanjem sukoba, mnogi su upozoravali Ahmeta da je Rada izdajnik ili doušnik i da samo “gleda svoja posla“. Ahmet se nije osvrtao na komentare i priče. Do kraja rata, Rada je sa porodicom boravila u kući Hundurovih, nakon čega je preselila kod rodbine u Njemačku.
Rada i Ahmet su dobrim namjerama i čistim srcem, čak i u najgorem periodu, porušili granice nacionalizma, kulturnih i vjerskih razlika. Nana je ovom rečenicom završila priču. Cijela je porodica slušala nanu a postavilo se pitanje zašto su komšije, prijatelji i sugrađani ratovali jedni protiv drugih. Nana je samo slegnula ramenima.
Ovaj članak je nedavno nagrađen u okviru omladinskog takmičenja “Srđan Aleksić” organizovanog od strane Centra za postkonfliktna istraživanja. Takmičenje ima za cilj da pruži mladim ljudima priliku da otkriju, prikupe i dijele priče o izgradnji mira, moralnoj hrabrosti i međuetničkoj saradnji u njihovim lokalnim zajednicama i podržano je od strane Nacionalnog fonda za demokratiju (NED). Kroz ovo takmičenje, CPI želi da inspiriše mlade da preuzmu aktivnu ulogu u promociji pozitivnih primjera ljudi u Bosni i Hercegovini koji svojim postupcima mjenjaju živote drugih.
