Osobe sa invaliditetom često imaju problem prilaza određenoj instituciji zbog nepostojanja potrebne rampe. Uz to, bivaju diskriminisani pri zapošljavanju ili upisu na fakultet.
Osobe sa invaliditetom često imaju problem prilaza određenoj instituciji zbog nepostojanja potrebne rampe. Uz to, bivaju diskriminisani pri zapošljavanju ili upisu na fakultet.
Jedna od koordinatorica mreže žena sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini Tanja Mandić – Đokić objašnjava da su žene sa invaliditetom kao posebna grupa, nevidljive u društvu.
“Društvo ovakve osobe uopšte ne vidi kao žene, ne vidi sve njihove društvene uloge koje one mogu da obavljaju i često im i i zamijera što društvene uloge koje su im nametnute ne obavljaju onako kako društvo zamišlja da bi trebalo da bude“, kazala je Mandić-Đokić.
Prošle godine, u decembru su šetnjom kroz centar Banja Luke žene obilježile Međunarodni dan lica sa invaliditetom sa porukom da žele biti vidljive.
Jedan od vodećih problema lica sa invaliditetom predstavljaju prilazne rampe, kojih nema na svim objektima ili su u jako lošem stanju. Dešava se i da su rampe izgrađene na nekim objektima ali je nagib veći nego što je propisano zakonom a što predstavlja dodatne probleme za osobe sa invaliditetom.
Ognjen Ranisavić, student Fakulteta političkih nauka u Banjoj Luci, navodi da se najviše susretao sa poteškoćama vezanim za nedovoljno razvijena zakonsko-institucionalna rješenja i sa implementacijom onih koji postoje.
“Spor proces kreiranja kvalitetnih zakonskih riješenja koji su u skladu sa potrebama različitih marginalizovanih grupa je nešto što je konstantno prisutno. A poseban problem koji se odnosi na sva zakonska rješenja je tromost i nedorečenost u implementaciji“, kaže Ranisavić.
Mnoge obrazovne institucije ne koriste sve obrazovne metode koje bi studentima sa invaliditetom omogućili potpuno obrazovanje. Ova informaciona neprilagođenost predstavlja veliki problem jer osobe sa oštećenjem sluha ili vida nisu u mogućnosti da prate nastavu ili da uče, samim tim broj fakulteta koji mogu da pohađaju je vrlo mali. Zbog toga je licima sa invaliditetom često onemogućeno upisivanje onog fakulteta koji ih zanima.
Na Banjalučkom Univerzitetu osobama sa invaliditetom koje se kreću uz pomoć kolica prilagođene su zgrade četiri fakulteta: Fakultet političkih nauka, Filološki, Ekonomski i Pravni fakultet. Uprkos tome, studenti tvrde da su danas uslovi ipak nešto bolji, nego prije par godina kada je studiranje osobama sa invaliditetom bilo gotovo nemoguće.
Ranisavić navodi da je prije Fakulteta političkih nauka – smijer socijalni rad, koji je upisao zato što to odgovara njegovim interesovanjima, upisao Pravni fakultet jer je bio jedini prilagođen osobama sa invaliditetom.
On kaže da su novije zgrade većinom prilagođene invalidima, ali tu su i neophodni objekti koji nemaju potrebne prilaze i liftove.
“Ako ste korisnik kolica i trebate u Šipovo kod zubara morate povesti sa sobom još četiri čovjeka da vas ponesu na drugi sprat Doma zdravlja“, kazao je Ranisavić.
Prema njegovim riječima, stambene zgrade koje su pravljene u zadnji pet godina su pristupačne ali starije su u katastrofalnom stanju.
“Naročito bih napomenuo da ustanove kulture kao što su domovi kulture, pozorišta i ostale ustanove građene još prije rata, uopšte nisu prilagođene invalidima“, kazao je Ranisavić.
Još jedna studentkinja banjalučkog Univerziteta kaže za Euro Blic kako nije mogla da upiše ono što je htjela, isključivo zbog nepristupačnosti zgrade invalidima, iako je maturirala odličnim uspijehom.
’’Željela sam da upišem Elektrotehnički fakultet, ali tamo nema uslova za kretanje u invalidskim kolicima, a pošto nisam iz Banje Luke, nije imao ko svaki dan da me nosi na predavanja i vježbe“, kazala je ona.
Značajan problem jeste parking mjesto za invalide, koje često zauzimaju lica koja nemaju nikakav invaliditet, samo zato što nema drugog slobodnog mjesta na parkingu.
Kako bi prevazišli diskriminaciju nad osobama sa invaliditetom u oblastima zapošljavanja i obrazovanja, društvo mora podržati ove osobe kako vi napredovale i uzele aktivno učešće u svojim zajednicama. “Treba nam dati mogućnost i šansu da sami radimo za sebe i kreiramo društvo u skladu sa istinskim potrebama, jer ne može ni jedan stručnjak u bilo kojoj oblasti znati šta je potrebno osobama sa invaliditetom bolje od nas samih. Mi koji imamo invaliditet smo iskustveni eksperti u ovoj oblasti a niko tu našu ekspertizu ne koristi niti iskorištava za unapređenje“ zaključio je Ognjen.
