Dopisnik Balkan Diskursa Louis Monroy razgovarao je sa Emirom Kapetanovićem, režiserom filma “Djeca mira” – dokumentarcem koji razmatra postdejtonsku generaciju u Bosni, njihove brige, realnosti i njihove snove.
Louis Monroy Santander (LMS): Kako je nastala ideja za Djecu Mira?
Emir Kapetanović (EK): Počeo sam praviti dokumentarce na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i fokus je bio na državnoj himni. Prilazili smo stanovnicima u tri veća grada i pitali ih da nam daju tekst za himnu. Nakon tog projekta, radio sam na organizaciji Magacin Kabarea, prostora u kojem smo mogli pričati i riješavati komplikovane društvene probleme na satiričan način, i koji nam je dopustio da otvorimo dijalog sa publikom. Ovaj projekat je doveo do stvaranja Malog Magacin Kabarea, prostora za mlade ljude gdje smo pristupali društvenom aktivizmu kroz umjetnost. Samo smo željeli da imamo dijalog o stvarima koje su najbitnije djeci, da čujemo njihove poglede i da ih podržavamo u prezentovanju njihovog rada. Također smo ih naučili kako da prezentuju svoj rad i probleme različitim publikama i kako da stvaraju filmove.
Tokom dvadesete godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, došli smo na ideju ‘sličnosti’, onih stvari koje su zajedničke svim ljudima. Ono što smo shvatili je da trebamo izbjeći da stavljamo ljude u uobičajene etničke kategorije i da umjesto toga pronađemo samo jednu stvar koja nam je svima zajednička. Došli smo do zaključka da imamo različite riječi za rat u svojim lokalnim jezicima, ali imamo istu riječ za mir. Tada smo shvatili da ne postoji niko bolji s kim bi mogli pričati o miru do onih koji su rođeni za vrijeme mira, i tako je započela ideja za Djecu Mira.
Djeca su navikla da pričaju o prošlosti, što nauče od svoje porodice i često ponavljaju ono što im je rečeno. Ovaj posebni izazov me naveo da razvijem ideju za Djecu Mira: da posjetim šest gradova i pitam djecu o njihovim pogledima na svoje gradove, državu i budućnost, bez da se nužno priča o prošlosti. Možete vidjeti kakve su njihove misli, a kakve misli njihovih roditelja kada izražavaju svoje poglede na prošlost. Htjeli smo da radimo na budućnosti, na njihovoj današnjoj situaciji i da stvorimo umjetničku izvedbu putem različitih medija da bi raširili ovu ideju. Svi smo čuli frazu “djeca su naša budućnost”, ali nikad ne pitamo djecu o tome kako ona vide budućnost. Tako smo razvili metodologiju da raširimo ovu ideju.
LMS: Sa kakvim ste se izazovima susretali u pravljenju Djece Mira?
EK: Pojedini političari u BiH ne žele takve projekte. Stvarnost situacije je da ne žele da se djeca različitih pozadina spoje. Za starije generacije je to moguće jer imamo shvatanje ujedinjene prošlosti. Međutim, djeca koja nisu odrasla sa tim zajedničkim narativom su više podložna politici podjele. U slučaju filma, pustili smo da djeca sama odluče ko će biti predstavnici svakog od šest bosanskih gradova u kojima smo snimali – bez da smo pitali išta o etničkoj ili vjerskoj pripadnosti. Ipak, u diskusiji o filmu i njegovoj metodologiji, ljudi su stalno pitali zašto se ne spominju informacije o etničkoj pripadnosti ili etno-religijskoj pozadini te djece. Za mene, film je o njima i njihovim pogledima, zašto ljudi moraju pitati o etničkim pozadinama?
Ovakav tip projekta može biti uspješan time što se jednostavno skupi dvoje djece da se sastanu sa drugima preko granica podjele. Biti će teže podijeliti ih kada razviju odnose. U BiH, mi ne znamo dovoljno jedni o drugima. Kada poznaješ nekoga, postaje mnogo teže da se održe stereotipi mržnje i ružna mišljenja o njima. Metodologija za Djecu Mira je omogućila ovoj djeci da se spoje. Ono što smo uradili jeste da je svako dijete napisalo šta su njihove pretpostavke o svakom gradu i koristili smo te bilješke da uporedimo sa njihovim zaključcima nakon posjeta na terenu. Kroz ovaj process bilo je jednostavno zamisliti kako mediji manipulišu nama i koliko malo ustvari znamo o različitim gradovima u BiH. Smatram da trebamo nastaviti istraživati, održavati ove kulturalne ekskurzije, posjećivati različita mjesta i stvarati vlastita mišljenja. Nevladine organizacije trebaju više raditi na ovome, na pravljenju umjetnosti koja naglašava različite poglede i razumijevanja društvenih i političkih problema.
LMS: Da li vidite svoj rad kao vrstu političkog otpora?
EK: Mislim da je ovaj oblik umjetnosti na neki način opozicion. Mi radimo ono što bi političari trebali raditi, pronalazimo načine da živimo u skladu i doprinosimo procesu izgradnje države zajedno. Nemojte me pogrešno shvatiti, treba nam politika, trebamo imati političare i političke partije. Međutim, oni bi trebali postojati u sistemu gdje mi nismo samo glasači, već aktivni stvaraoci programa. U mom producentskom radu, pomaže imati političku atmosferu koja mi dozvoljava da stvaram i da se ne brinem o stvarima koje su izvan moga dohvata, ali ono što nam treba u Bosni jeste da politika radi za nas. Mada, kroz kreativni rad čovjek može imati snažan kulturalni uticaj. Ja ne mogu raditi bez kombinovanja politike i umjetnosti. Kultura i sport mogu više ujediniti ovu državu i učiniti da ona bude mnogo bolja.
LMS: Po vašem mišljenju, šta je bio vaš doprinos izgradnji mira u Bosni?
EK: Mislim da mi jednostavno spajamo različite tačke. To i jeste ono o čemu se radi u izgradnji mira. Ne možeš izgraditi mir samo sa svojim vlastitim ciglama. Svi ljudi, različitih pozadina i pogleda, donose svoje cigle i grade zajedno. Ono što trebamo uraditi jeste pomoći ljudima da rade zajedno, bez da nužno odbacujemo ili idemo protiv uvjerenja koja sačinjavaju njihov identitet.
LMS: Koji su vaši pogledi na proces bavljenja prošlošću, sjećanjem i memorijalizacijom?
EK: Mislim da, kao odrasli ljudi, trebamo pričati o prošlosti, pogotovo kako bi spriječili buduće greške i nešto naučili iz toga što se desilo. Ali što se tiče djece, ona žive u novoj eri; ona ne trebaju biti stalan dio te bolne prošlosti. Moramo biti u stanju razgovarati o prošlosti bez da manipulišemo djecom. To nije u redu, ona nisu imala ništa s tim, nisu bila dio tog rata i to nije njihova odgovornost. Možda ih možemo navesti da se nose sa prošlošću tako što će proučavati i gledati na stvari iz potpuno drugačije perspektive.
Što se tiče memorijalizacije, ja sam više osoba koja je orijentisana prema budućnosti. Ipak, ako bih pokušao da radim na nošenju sa prošlosti, napravio bih film gdje bi spojili različite prošlosti. Napravio bih film koji gleda na probleme rata iz perspektive tri režisera iz različitih dijelova Bosne, spajajući njihove poglede da otkrijemo besmislice iza konflikta. Bitno je da se priča o Srebrenici i Auschwitzu, ali na to trebamo gledati kao na tragediju civilizacije. Ne bi se trebali zadržavati na političkim tačkama jedne ili druge strane, već pokazati ljude i zlo za koje su sposobni kako bi se spriječili budući genocidi.
Napomena dopisnika:
Nakon što sam proveo više od sat vremena sa Emirom Kapetanovićem, shvatio sam da je njegov fokus uglavnom na njegovom odnosu sa mladima i njegovoj zabrinutošću etničkim podjelama koje su postavljene od strane poslijeratne bosanske demografije, kao i polarizirajućim praksama bosanskog obrazovnog sistema. Uprkos zabrinutošću, on ima nade za budućnost. On vjeruje da mladi u Bosni jednog dana mogu pristupiti istorijskim podjelama iz druge perspektive i pomoći da se na pozitivan način utiče na društvenu rekonstrukciju Bosne.
