Ovaj serijal ima za cilj da istraži različita gledišta bosanskih migracija u Njemačkoj, te da predstavi lične doživljaje migranata i njihove djece, ne samo kako bi se podstakla diskusija o zajedničkim iskustvima bosanskih migranata, već kako bi se razmotrile proširene teme i uticaj njihovih priča.
Njemačka je dom jedne od najvećih populacija bosanskohercegovačke dijaspore u svijetu. Ova dijaspora predstavlja različite talase migracija u Njemačku i uključuje migrante koji su stigli u vrijeme bivše Jugoslavije, bivše izbjeglice koje su od tada bile integrisane u njemačko društvo, kao i novije ekonomske migrante koji traže nove mogućnosti u stabilnoj ekonomiji Njemačke.
Bosanci koji žive u Njemačkoj su pretežno dobro obrazovani, a oni koji nisu završili osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, predstavljaju nešto više od 10% stanovništva. Oko 30% stanovništva ima neku vrstu profesionalnih kvalifikacija i oko 10.000 pojedinaca sa direktnim migracionim iskustvom su završili magistarske studije u Nemačkoj. Zato je moguće zaključiti da su Bosanci aktivni u potrazi za različitim obrazovnim mogućnostima ponuđenim u Njemačkoj, a vjerovatno će druge generacije tražiti takve mogućnosti u još većem broju.[1]
Slično drugim državama s velikim brojem bosanske dijaspore, u Njemačkoj je prisutno mnogo organizacija dijaspore, uključujući vjerske i etničke organizacije, ženske grupe, mlada profesionalna i studentska udruženja, te druge asocijacije uspostavljene tokom perioda bivše Jugoslavije za gostujuće radnike i njihove porodice.
U Berlinu i Stuttgartu živi velika populacija bosanskih muslimana (Bošnjaka) i zbog njih su ti gradovi i domovi centara islamskih zajednica koji služe kao središnji stupovi njihovim zajednicama. Mnogi od tih centara su osnovani kao vjerski centri od strane gostujućih radnika i izbjeglica u nekoliko godina od početka oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini (BiH) 1992. godine. Neke od tih bošnjačkih zajednica također su aktivno uključene u širi svijet migrantskog naseljavanja i migracijskih politika, često promovirajući umjereniju verziju islama i religijskog suživota s drugim aspektima njemačkog društva. Osim toga, hrvatska i srpska udruženja dijaspora formirane su u drugim gradovima širom države. Mnogi bosanski Hrvati i Srbi često su postajali članovi takvih asocijacija.[2]
Tokom sukoba devedesetih, mnogi pripadnici jugoslavenske dijaspore formirali su udruženja, rascijepljena po nacionalnim linijama, s bosanskim organizacijama koja su često pružala usluge izbjegličkih populacija iz jedne od tri konstitutivne etničke grupe: bošnjačke, hrvatske ili srpske nacionalnosti. Iako ove organizacije možda nisu službeno multietničke, mnoge ističu svoj rad s onima koji su stigli tokom devedesetih, kao i s novim migrantskim stanovništvom, od kojih su mnogi iz zemalja izvan Evrope.
SüdOst centar, ili “südost Europa Kultur e.V.” osnovala je Bosiljka Schedlich, rođena u Hrvatskoj, koja se udomaćila u Njemačkoj, a sebe smatra Jugoslovenkom. Organizacija, sa sjedištem u Berlinu, se fokusira na integraciju migranata i izbjeglica kroz savjetovanje, obrazovanje i zapošljavanje. SüdOst centar je takođe promovisao mir tokom sukoba u BiH i omogućio prostor za sastanke gdje su se izbjeglice mogle udružiti, proširiti mrežu poznanstava, učiti njemački i podržavati jedni druge. Druga neprofitna organizacija koju je osnovala Sadija Klepo, Bosanka koja je stigla u Njemačku tokom rata, jeste “Hilfe von Mensch zu Mensch e.V” (Ljudi pomažu ljudima), koja se zalaže za prava migranata u Minhenu i šire. Obje organizacije bile su instrumentalne u organizovanju donacija za slanje humanitarne pomoći i pomoći žrtvama u ratu.
U Njemačkoj postoji niz drugih organizacija i udruženja dijaspore usmjerenih na promicanje i stvaranje prilika za umrežavanje migranata i druge generacije Bosanaca. Nedavno osnovana Netzwerk bosnischer Studenten und Akademiker in Deutschland e.V. (Mreža bosanskih studenata i akademika u Njemačkoj) okuplja mlade profesionalce i akademike kao način jačanja osjećaja zajednice i pružanja prostora za širenje akademskih, kulturnih i profesionalnih mreža. Ova posebna inicijativa pokazuje veliki potencijal za okupljanje fragmentirane populacije dijaspore, što je cilj koji tek treba ostvariti. Organizacija također redovno objavljuje dvojezični časopis koji naglašava priče uspješnih bosanskih Nijemaca i vijesti o politici, ekonomiji i kulturi iz BiH.[3]
Mnogi članovi bosanske dijaspore u Njemačkoj su također aktivno uključeni u dopunsko školsko obrazovanje, koje je dio trajne tradicije, a koja je započela sa školama jugoslovenske vlade za djecu gostujućih radnika. Ove škole su povezane s pomalo osporavanom historijom koja je nastala zbog različitih stilova koji su implementirani u njemačkim pokrajinama. Na primjer, u Bavarskoj pokrajini preovladava model koji je osiguravao obrazovanje učenicima na njihovom maternjem jeziku. Učenje njemačkog jezika bilo je ograničeno, a integrisanje učenika migranata s njemačkim učenicima nije bio glavni fokus. Međutim, u Berlinu, integracija je bila primarni cilj i obuka usmjerena na pružanje vještina i alata za integraciju. Takvi programi također nude intenzivne kurseve njemačkog jezika s ciljem što bržeg uključivanja studenata u njemački obrazovni sistem.[4] Između 1992. i 1995. godine, bosanske izbjeglice su organizirale i školske programe u nadi da će njihova djeca moći nastaviti školovanje nakon povratka u svoju državu. U tim školama, izbjeglice koje su nekada radili kao učitelji, instruktori i studenti, dobili su diplome ekvivalentne onima izdanim u BiH.[5]
Edukativni programi za djecu migranata i djecu izbjeglica su se razvijali do današnjeg dana. Sva djeca su dio njemačkog obrazovnog sistema, ali roditelji također imaju mogućnost da upišu djecu i u dodatne škole. Ovi dopunski programi su organizovani pod pokroviteljstvom organizacije sa sjedištem u Stuttgartu, koja se također zalaže za povećani pristup institucijama BiH u nastojanju da se održi bosanski jezik i baština.
Bosanska dijaspora u Njemačkoj ne samo da je raznolika, već i živahana i puna potencijalnih doprinosa za Njemačku i BiH. Članovi ove populacije obuhvataju više generacija, etničkih pripadnosti i različite nivoe obrazovanja, kao i profesionalna opredjeljenja – od ugostiteljstva i turizma do uspješnih preduzetnika i visoko pozicioniranih menadžera u međunarodno priznatim fabrikama. Postoje čak i oni koji su se kandidovali ili držali političke pozicije.
Iako njihova raznolika priroda otežava prezentaciju bilo kakvih sveobuhvatnih izjava o grupi kao cjelini, jedna zajednička nit nastavlja da povezuje članove bosanske dijaspore, a to je njihova stalna povezanost sa njihovom državom. Bilo da redovno posećuju svoju državu, održavaju duhovne veze ili njeguju bliske veze sa članovima njihovih društvenih i profesionalnih krugova, oni i dalje predstavljaju ključni dio jačanja bilateralnih odnosa između Njemačke i BiH.
Prvi članak možete pročitati ovdje.
Serijal “Prelazak preko granice” je nastao kao dio alumni partnerstva između Centra za postkonfliktna istraživanja i Give Something Back to Berlin, u okviru Nagrade za interkulturalnu inovativnost. Podršku za ovaj serijal osigurali su Alijansa Civilizacija Ujedinjenih Nacija i BMW grupacija.
[1] Bevölkerung und Erwerbstätigkeit.” Statistisches Bundesamt (Destatis), 2017.
[2] Karabegović, Dženeta. “Bosnia Abroad: Transnational Diaspora Mobilization.” Ph.D. Dissertation, University of Warwick, 2016.
[3] This can be found online at http://pangea.nbsad.de/
[4] Rist, Ray C. 1979. “On the Education of Guest-Worker Children in Germany: A Comparative Study of Policies and Programs in Bavaria and Berlin.” The School Review 87 (3): 242–68.
[5] Karabegović, Dženeta. “Bosnia Abroad: Transnational Diaspora Mobilization.” Ph.D. Dissertation, University of Warwick, 2016.
