Tetka je bila moj oslonac, podrška, ljubav i pažnja. Kad mislim na nju, mislim na autoritet, kojem nije bilo potrebno da povisi ton. Kad mislim na nju, mislim na skromnost i kako je najobičniji cvijet mogao obradovati, bez obzira na činjenicu da je sebi mogla priuštiti sve što želi.
Ljepotica, bujne crne kose i krupnih tamnih očiju koja je mogla da stane rame uz rame sa najljepšim ženama na svijetu. Oči su joj ulivale nadu i spokoj, a iz rumenih usana isijavalo je razumijevanje, bez obzira što joj je život nosio samo ružne trenutke.
Kako nije imala svoju djecu, u pogledu sam joj često otkrivala kako me smatra svojom kćerkom. Davala se za mene i moj život više nego bilo ko.
Pušila je, a ja sam posmatrala kako svaki put kada zapali cigaretu ona na nju djeluje umirujuće. A tetka je uvijek bila smirena. Zbog nje i vjerujem da tako smireni ljudi imaju najviše problema i čuvaju sve u sebi, kako bi izbjegli da druge opterećuju.
Prolazile su godine, a ja sam duboko u srcu osjećala da nešto nije u redu.
U martu 2016. godine tetki je ustanovljen rak pluća. Metastaze su se proširile svuda po tijelu. Pluća crna od dima. Sjećam se da sam tih dana bila neutješna, plakala sam i dan i noć. Saznanje da gubiš jedino što istinski vrijedi u tvom životu je osjećaj koji je nemoguće opisati. Otišla sam u bolnicu. Doktori su rekli da se ne radi o mjesecima, već o danima. Te dane i noći nisam spavala, gledala sam u nju i jako stiskala njenu tanku ruku.
Bila je sve slabija, što je bilo užasno za gledati. Rak je odvratna bolest koja čovjeka najstrašnije ponizi toliko da klekne pred životom, i više je nemoguće da se podigne.
Posljednji dan je bio najteži. Sjećam se, bolnica, ona leži, ja sjedim pored nje. Već bunca od bolova, shvatam da se bliži smrt. U nekom polusnu spominjala je imena svih ljudi koji su joj značili, namjerno pišem značili, jer to su bili ljudi kojih više nema.
Tada sam saznala da je imala dijete koje je davno umrlo još kao beba, to me užasno potreslo. Uspjela je jednom da mi stisne ruku i u tom bunilu progovori „Dušo, daj mi cigaru”. Odbila sam i u tom momentu je ona podigla svoje teške kapke i rekla „Pile moje, tetka ide na nebo sigurno, došlo je vrijeme, pusti je da još uživa, koliko može“.
Tog dana shvatila sam šta je ovisnost i šta su cigarete. U tom momentu, kreću mi suze koje kao da su se takmičile koja će brže da sklizne niz obraz. Palim joj cigaretu. Nije mogla da puši, nije imala snage, samo je udisala dim. Ugasila sam cigaru, jer kao da sam osjetila da se i tetkin život polako gasi. Pogledala me je svojim krupnim očima i tiho prošaptala „čuvaj se, jer ti jedina vrijediš”, a zatim utonula u vječni san.
Bol koji sam u tom momentu osjećala ne može da se opiše. Mržnja prema porocima, naročito cigaretama bila je jača od svega. Iz bijesa sam uzela i raskomadala sve cigarete iz kutije i zaklela se nad njenim tijelom da nikada neću početi da pušim. Obećanje održavam i dan danas i snažno se borim protiv pušača i dima. Vjerujem da će jednog dana shvatiti da moraju da čuvaju svoje zdravlje jer su potrebni i sebi, ali i svojim najmilijima
Ovaj članak je nastao u okviru multimedijalnog takmičenja ,,Klima Bez Dima”. Inicijativa ,,Klima bez dima” je pokrenuta u okviru projekta ,,Smanjenje faktora rizika za zdravlje u Bosni i Hercegovini”, kojeg podržava Vlada Švicarske, a sprovodi Svjetska banka u BiH u partnerstvu sa entitetskim ministarstvima zdravstva, entitetskim institutima za javno zdravstvo i ostalim lokalnim zainteresovanim grupama. Kako bi saznali više o inicijativi Klima bez dima i potpisali obećanje podrške zaštiti građana od izloženosti pasivnom pušenju, posjetite bit.ly/klimabezdima.
ZA VIŠE INFORMACIJA O TOKU TAKMIČENJA I PROGLAŠENJU POBJEDNIKA, PRATITE KLIMU BEZ DIMA NA FACEBOOKU (@KlimaBezDima) I INSTAGRAMU(@klimabezdima)!
