Sestre Ćamka, Kadira, Fatima i Đeneta Bektić iz sela Jasenova kraj Srebrenice postale su poznate zbog fotografije na kojoj kroz snijegom ovejane srebreničke šume galopiraju na konjima. One za sebe kažu da se ne sjećaju jesu li prvo naučile hodati ili jahati.
Fotografija: Ahmedin Đozić
Njihovi roditelji iz izbjeglištva su se vratili u Srebrenicu 1999. godine s dvije starije sestre, Ćamkom i Kadirom. U selu Jasenova su se rodile mlađe Fatima i Đeneta, gdje su napravile svoje prve korake.
„Bitnu ulogu u našem odrastanju odigrali su konji, kako smo učile o sebi i spoznavale svijet, tako smo upoznali i konje. Mi volimo reći kako se ne sjećamo da li smo prvo prohodale ili naučile jahati. Naše odrastanje su obilježili konji, oni su oduvijek bili dio našeg doma. Tako da je ljubav prema njima bila neminovna“, kaže Đeneta.
Njih četiri su jedna drugoj bile treneri i uzori u jahanju, a ljubav prema konjima je došla kroz prvi kontakt, pletenice koje su uplitale na njihovim grivama, timarenje, i kocke šećera koje su krišom uzimale iz mamine kuhinje.
„Možda čudno zvuči, ali konji znaju biti dobri učitelji, od njih se uči o plemenitosti, nježnosti, odgovornosti, pa čak i mudrosti. Za nas djevojčice, konji su bili plišane igračke, dio našeg djetinjstva, a sada su neodvojivi dio naših života“, dodaje Đeneta.
Đeneta vjeruje kako ponašanje konja i njihova narav zavisi od tretmana koji im se pruža, odnosno kako se konj ,,odgajaˮ od samog početka.
„Ako je konj izložen fizičkom maltretiranju, velika je mogućnost da će postati agresivan, nemiran. Međutim, ako ga od malih nogu tretirate kao biće sa svojim potrebama, ako mu pružite ljubav, te odvojite sate i sate za njega, bit ćete i više nego zadovoljni na kraju s njim“, govori Đeneta i dodaje kako svaki konj ima svoj karakter i kako se razlikuju po osobinama.
Konji se, kaže ova mlada djevojka, ponašaju u skladu s tim koliko ljudi uspiju da prepoznaju njihovo raspoloženje i uspiju da se prilagode.
„Konji su jako ljupke životinje, onaj ko se poveže s njima ima iskrenog prijatelja do kraja života. Kažu da dobar jahač može razgovarati sa svojim konjem, ali odličan jahač može čuti šapat svog konja. U tome se i krije magija tog odnosa, ono što je između čovjeka, konja i ljubavi koju stvaraju“, priča Fatima Bektić.
Često se dešava, da ljudi zbog ubrzanog tempa života vole pobjeći iz gužve i grada u prirodu, te sestre i njihovi roditelji često ugoste prijatelje, poznanike i rodbinu na svom imanju.
„Pored druženja u prirodi naši gosti mogu jahati konje, što je posebno zanimljivo djeci. Kažu mi da sam uvijek bila smjela i hrabra po tom pitanju, nisam kasnila za starijim sestrama, na svoje načine sam uspijevala ostati na konju, držeći se čvrsto, za grivu i za vrat konja… Ne sjećam se da sam imala neki strah. Čim su mi roditelji dozvolili da budem tako blizu konja, to znači da sam bila baš spretna“, kaže Đeneta.
Njihov otac Emin Bektić je uzgajivač konja i u svojoj ergeli ih ima dvanaest. Ljubav prema konjima je naslijedio od svog oca, a prenio na svoje četiri kćerke.
