Za Sarajku A. i Čačanku D., definicija svake, pa i njihove ljubavi je poštovanje. Na tome već dvije godine ove dvije dvadesettrogodišnjakinje grade svoju ljubavnu priču odupirući se svim preprekama i predrasudama.
Bio je to samo još jedan Tinder date iz dosade
A. i D. upoznale su se, kako i same kažu, iz dosade jednog tmurnog jesenjeg dana u Tuzli, iako sada vjeruju da je taj dolazak D. u Tuzlu bio sudbonosan, kao i prvi kontakt koji su uspostavile preko Tindera.
,,D. ima prijateljicu u Tuzli. Ta prijateljica je nju pravo dugo molila da dođe u Tuzlu, tri godine je molila, a ona nikada nije htjela. Tako da je prijateljica bukvalno upalila auto, otišla po nju u Srbiju i dovela je u Tuzlu, kidnapovala je. Ja sam tada živjela u centru na skveru. I bukvalno dva dana prije sam iz zezancije instalirala sebi Tinder, bilo mi je dosadno”, prisjeća se A.
,,Ja sam imala Tinder jer dosta putujem tamo ovamo, uvijek sam negdje i upoznajem ljude”, dodaje D.
Iako ističu da pri prvom susretu nisu razvile romantična interesovanja jedna prema drugoj, nastavile su da se druže i upoznaju te su stupile u vezu nakon nekog vremena.
,,To je baš zanimljivo što se mi nismo skontale nikako, ali smo se opet viđale”, govori D.
,,Ona je ostala i duže nego što je trebala zbog mene. I tako sam ja onda s njom odmah otišla za Čačak, spakovala se i krenula”, govori A.
Sretne su jer imaju podršku porodice
Ubrzo nakon stupanja u vezu upoznale su se sa porodicama. Sretne su jer imaju njihovu podršku i jer su svjesne da to za članove i članice LGBTIQ zajednice nije čest slučaj.
S ponosom ističu da njihovi roditelji vole i onu drugu, te da se međusobno druže. Tome je naravno prethodilo upoznavanje i sticanje povjerenja.
,,D. je prvi put kod mene došla nakon par mjeseci, pred Novu godinu, a moja mama je već upoznata da sam ja gay, rekla sam i mami i sestri, a moj otac kao ne zna, mada mislim da zna, ali on je takav čovjek, samo šuti, ali mislim da je svjestan”, govori A.
D. također ističe da je i njenoj porodici bilo jasno kako to nije samo prijateljski odnos između njih, ali da su sa njenim ocem o tome razgovarale prvo njene sestre.
,,One su razgovarale s njim, ali nismo još ja i moj tata lijepo, nasamo razgovarali o tome. Ali zna on za A., čak nam i roditelji razgovaraju, druže se”, s ponosom ističe D.
Bilo bi čudno da svakih par mjeseci dođe meni neka nova djevojka, a da ne znaju je li ,, ‘najbolja drugarica opet’ i tako svakih par mjeseci dolazi nova ‘najbolja drugarica’ “, kroz smijeh dodaje A.
Težak put do prihvatanja njihovog identiteta i sticanja povjerenja roditelja
Ipak, naglašavaju da to nije uvijek tako bilo, kako kažu, imale su sreće, ali su uložile i mnogo truda da bi ih roditelji razumjeli.
A. se prvi put outovala svojoj mami i sestri dok je išla u srednju školu. Nije naišla na razumijevanje, čak je dobivala i batine, bila zaključavana u sobu i imala mnoge druge zabrane, ali nije odustajala od svoje borbe.
,,Takva kakva sam, nisam posustajala, namjerno sam dovodila ljude, i kad mi zabraniš, dovest ću ti nekoga, pa da vremenom vidiš da je to u redu. Čak neke od tih djevojaka su bile poznanice, nismo bile u vezi”, prisjeća se A.
Prisjeća se kako je nakon nekog vremena njena majka prihvatila njen identitet, ali javile su se druge sumnje i brige.
,,Onda se mama brinula da neću završiti fakultet, ‘otići ćeš na onu stranu’. Ali moj život ide dalje, bez obzira šta sam, lezbejka ili ne. Ali eto, to moraš njima objasniti, da se istreniraju da je to ok”, zaključuje A.
D. također nije imala najbolje iskustvo, naime, njena sestra je bez njenog pristanka i znanja outovala porodici u vrijeme kada ona za to još uvijek nije bila spremna.
,,Ona se pretvarala da me prihvatila kao takvu dok me nije outovala namjerno”, prisjeća se D.
Ipak, ističe kako je imala strpljenja, pa je prihvatanje ostatka porodice ipak došlo postepeno. Dodaje da i u njenom rodnom gradu ljudi nisu tako otvoreni, ali da na koncu prihvate ljude iz LGBTIQ zajednice.
,,Čačak jeste veći grad, ne toliko otvoren za bilo kakvu različitost koliko je Beograd, Novi Sad. U početku ljudi uvijek budu napadnuti, uvijek u centru pažnje, budu kinjeni, ali na kraju se ljudi naviknu”, govori D.
,,Ali to ne znači prihvatanje, to je samo tolerisanje, i to je problem što te nikada neće prihvatiti. Ja sam odlučila da se na poslu neću outovati, ja sam u direktnom kontaktu sa djecom i mislim da bih imala problem. Nije problem u djeci već u roditeljima te djece”, zaključuje A.
Društvo je još uvijek samo deklarativno otvoreno prema različitostima
Iako se njih dvije trude da što više upoznaju kulturu i običaje one druge, pa to dijele i sa svojim porodicama, ističu da društvo još uvijek nije dovoljno otvoreno ka različitostima, prije svega zbog trauma kroz koje su ljudi prošli u prethodnom ratu. To što su lezbejke im samo dodatno usložnjava položaj u društvu.
,,Više ljudi priča kako podržava sve to, a zapravo je sva ta priča farsa, nema toga. Ljudi su dosta zatrovani, narod je napaćen i konstantna podsjećanja na sve traume”, govori D.
,,D. i ja učimo jedna od druge svašta po pitanju običaja, religije. Ja nju pitam kakvi su običaju za Božić, koje su razlike. Jednom me njena rodica pitala da li se kod nas i žene po rođenju obrezuju, kao i muškarci. Nisam mogla vjerovat šta me pita, ali ne krivim je. Mislim ja sam bila prva muslimanka koju je njena porodica upoznala i taj njen krug ljudi”, dodaje A.
Iako trenutno svoju budućnost grade zajedno u Bosni i Hercegovini, ističu da će otići ako im se ukaže prilika jer ovdje još uvijek ne mogu u potpunosti uživati sva svoja prava i živjeti slobodno.
,,Pa evo mi da hoćemo da se vjenčamo, to ne možemo, prva stvar. Ako poželimo da imamo djecu, ne možemo. Moramo ići dalje, preko granice”, ističe A.
,,Da nam se ukaže prilika mi bi i otišle”, dodaje D.
Borba za vidljivost
Smatraju da je vidljiv pomak u našim društvima kada je u pitanju otvorenost prema LGBTIQ zajednici, te da je povećana vidljivost zajednice u javnom prostoru, ali da to još uvijek nije dovoljno.
,,Samo da smo vidljivi. Meni je bilo bitno da dođe taj period u mom životu kada će ljudi bar znati šta je to. Na primjer, prije 10 godina i sad je ogromna razlika, čak i kad nije povoljna situacija, vidim napredak”, ističe A.
D. ističe da su tome u mnogome doprinijele nevladine organizacije koje se bave borbom za ljudska prava, pa i prava LGBTIQ zajednice, ali da ipak uz sav njihov trud nivo prava koja mogu uživati nije na nivou na kojem bi trebao biti.
,,U Sarajevu evo udruženje SOC ili Fondacija CURE, bez tih udruženja gdje bismo bili? Ne bi nikako bili vidljivi. To je mala grupa ljudi, znam ih sve, družim se s njima upućena sam u rad i zaista sam zahvalna što postoji neko ko radi nešto za nas”, dodaje A.
Uzimajući u obzir njihova iskustva savjetuju mladim ljudima iz LGBTIQ zajednice da se trude imati krug prijatelja od povjerenja i sigurnu zonu, te da uvijek postoje udruženja kojima se mogu obratiti za pomoć ako im ona treba.
Outovanje je jedan od najbitnijih ali i najtežih koraka za svaku osobu koja je dio LGBTIQ zajednice. Ipak ističu da je potrebno osnažiti se za takav korak i da nikada ne pristaju na to ukoliko nisu potpuno spremni/e.
,,Moj savjet je da urade bilo šta, da budu spremni na to i da se potrude da taj momenat niko ne ukrade kao što se desilo D.”, govori A.
,,Kada budete u miru sami sa sobom…” dodaje D.
Ljubav ispred zastava
Vjeruju da je tajna uspjeha njihove veze poštovanje, razumijevanje i otvorena komunikacija. To je, kako kažu, nešto što je potrebno i našim društvima kako bi što prije prevazišle traume stečene u ratu, koje su i transgeneracijske. Sve to samo produbljuje podjele, ističu da se naša društva nisu dovoljno bavila ljudima koji su prošli kroz traume i sada nove generacije ispaštaju zbog toga.
,,Manjak edukacije, manjak veće socijalne podrške ljudima koji su proživjeli traume u ratnom i poslijeratnom periodu. Te traume ne znače nužno da je neko zatrovan mržnjom, već čisto da nije dovoljno spreman da se oslobodi od zla koje se dešavalo”, govori A.
D. ističe da nas roditelji mozda ne uče da mrzimo jedni druge, ali zbog trauma kroz koje su prošli, a koje prenose na nas, uče nas da se sklanjamo jedni od drugih. Ipak, obije vjeruju da je i na nama odgovornost da se odmaknemo od toga, da rastemo i učimo jedni o drugima na zdrav način.
,,Mama nekada plače kada se sjeti nekih ratnih situacija, pa joj kažem da priča o tome sa mnom, i pričamo, počele smo. Mi danas gledamo ratne filmove, i oni su uvijek pogled na agresorsku stranu, ali onda sjednemo, ja, D. i mama i raspravljamo o tome. Jer ne možemo da generalizujemo”, ističe A.
D. ponovo ističe koliko je bitan razgovor u svakom odnosu i između njih dvije, ali i u cijelom društvu.
,,Pošto obje imamo tešku narav i bilo nam je tako teško da se uklopimo. Međutim, dogovorile smo se davno da se poštujemo, ostalo će doći lakše. I meni posebno godi što nemamo nikakvog srama jedna pred drugom. Sjednemo, popijemo kafu i ispričamo sve što imamo jedna drugoj”, s ponosom ističe A.
,,To je definicija svake ljubavi, poštovanje”, zaključuje D.
Urednik teksta: tim Balkan Diskursa; fotografija: Armin Durgut; urednik fotografije: Dr. Paul Lowe.
Ova priča je nastala u okviru projekta ,,Priče o ljubavi” kojeg realizuje Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) sa grupom mladih dopisnika Balkan Diskursa. Projekt se realizuje uz finansijsku podršku VII Akademije, BOLD programa Američke Ambasade BiH i razvojnih grantova CPI, sa ciljem dokumentovanja priča o uspješnim romantičnim vezama osoba različite etničke pripadnosti u BiH i razbijanja narativa da su ovakvi odnosi nepostojeći i neodrživi u trenutnom društvenom poretku.
