Započelo je kao privremena mjera, “dvije škole pod jednim krovom”, a postalo dugotrajan primjer sagregacije u Bosni i Hercegovini s dubokim implikacijama na dugoročni mir i suživot u zemlji.
„Tu je nekada bila ograda“, kazao je Tarik, pokazujući na mjesto gdje je nakad bila ograda u dvorištu škole “Petar Barbarić” u Travniku. Ispred njega je još uvijek vidljiva linija koja je dijelila do prošle godine podijeljenu školu. Zgrada je obojena u žutu i plavu – boje koje su korištene za označavanje razdvajanja između dvije velike etničke grupe koje žive u Travniku od kraja rata u Bosni i Hercegovini (BiH): Hrvate i Bošnjake.
Tarikova škola nije predstavljala jedinstven fenomen jer je samo jedna od 56 obrazovnih ustanova u BiH koje rade po sistemu “dvije škole pod jednim krovom”. Riječ je o neformalnom aranžmanu provedenom nakon rata u Federaciji BiH, u nacionalno mješovitim kantonima Zeničko-dobojskom, Srednjobosanskom i Hercegovačko-neretvanskom. Ono što je zamišljeno kao privremeno rješenje ubrzo je postojalo dugotrajno rješenje.
Ove obrazovne institucije nisu jedini primjeri sagregacije u zemlji. U Republici Srpskoj sve institucije rade po srpskom nastavnom planu i programu, što znači da učenici, i Bošnjaci i Srbi, uče po tom programu, između ostalog samo srpski jezik, a zbog čega se bošnjačke porodice osjećaju otuđeno i diskriminirano.
U međuvremenu, u mjestima kao što je Travnik, dvije škole pod jednim krovom završile su sa svojim radom prošle godine, kada je izgrađena nova škola za Bošnjake. „Sada imamo dvije odvojene zgrade, ali isti je problem. Podijeljeni smo“, objašnjava Tarik, koji je danas fakultetski obrazovan ali se dobro sjeća svojih školskih dana.
Prema njegovom objašnjenju, sve je smišljeno tako da ne poznaje nikoga ko je išao u školu na drugoj strani, a oni ne poznaju nikoga ko je išao u školu na strani u koju je išao.
Nisu samo različiti nastavni planovi i programi, nego postoji i fizička odvojenost. „Čak smo s nastavom kretali 15 minuta prije od Hrvata. Jedini način na koji si mogao provesti neko vrijeme s njima bio je kroz atletiku ili rad nevladinih organizacija“, dodao je Tarik.
Identitet upisan u kamenu
Prema mišljenju Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini, glavna prepreka promjenama u postkonfliktnoj BiH bio je nedostatak političke volje. Kako objašnjavaju, obje strane politički opravdavaju postojanje ovih škola kao način odražavanja svojih nacionalnih identiteta, jer misle da će, ako idu zajedno i uče na jednom od jezika bilo kojeg drugog naroda, izgubiti jedinstvene karakteristike svog identiteta. Drugim riječima, te škole su način klesanja identiteta u kamenu.
Dijana Mujkanović, kandidatkinja za doktorski studij na Univerzitetu u Pittsburghu, u svom istraživanju se bavi uticajima međuetničke interakcije. Kako je kazala, razdvajanje djece po etno-religijskim linijama ne doprinosi ničemu pozitivnom.
„Ne radi se zapravo o očuvanju određene grupe temeljnih vjerskih uvjerenja ili kulturnih aspekata; zapravo se radi o učvršćivanju tih podjela“, pojasnila je Mujkanović.
Sličnog stava je i Misija OSCE-a: „Političari koriste situaciju sa školama da pošalju jasnu političku poruku da je bosanskohercegovačko društvo podijeljeno, da djeca ne mogu ni zajedno ići u školu“.
Posljedice odvajanja od vršnjaka od ranog djetinjstva mogu trajati cijeli život. OSCE je 2018. objavio izvještaj u kojem osuđuje tu politiku i naziva je preprekom miru u zemlji.
Mujkanović naglašava da sada većina birača su oni koji su kao djeca prošli kroz ovaj obrazovni sistem i tim grupama, koje su već odvojene, može lako manipulisati bilo koja strana.
Ljudi koji nemaju mnogo interakcija s članovima drugih grupa u srednjim školama, kako je istakla, vjerojatno neće imati te interakcije u budućnosti, što će rezultirati dubljom segregacijom među odraslima.
„To znači da suživot postaje paralela postojanju. Postojimo u paralelnim svjetovima, jedni pored drugih, ali mimoilazeći se“, smatra Mujkanović.
Kontakti s drugima su bitni
Tarik se sjeća kada je jedan političar iz reda Hrvata iz kantonalne vlade posjetio njegov grad i komentarisao tamošnju situaciju između Hrvata i Bošnjaka: „Došao je ovdje i rekao da se jabuke i kruške ne miješaju“.
Kada se metafore stave po strani, Mujkanović smatra da su takve tvrdnje u najboljem slučaju dvojbene. Podsjeća i na bezbrojne primjere različitih zajednica u kojima djeca uče živjeti zajedno s pripadnicima drugih etničkih grupa prije nego što su poučena predrasudama.
„Jedna od stvari koju trebamo imati na umu kada govorimo o školama je da tamo imamo dvije vrlo važne karakteristike kontakta: jedna je da se javlja u mlađoj dobi, a druga stvar je da je taj kontakt konstantan. Ako imate kontakt s ljudima različitih nacionalnosti ili iz drugih grupa, vjerojatno ćete ostati u kontaktu godinama“, dodala je.
Pojašnjava da je kontakt od rane dobi između ljudi različitog porijekla ključan za stvaranje tolerantnijeg društva. „Kontakt demistificira drugoga i čini ga tako da više nije pitanje etničke pripadnosti. Personalizira druge, izvlači ih iz kolektiva i omogućuje nam da vidimo pojedinca“, kazala je Mujkanović, ističući da vjeruje da spajanje pripadnika različitih etničkih grupa omogućuje ljudima da vide različitost u drugoj grupi.
Važna stvar kod kontakta, prema njenim riječima, je razumijevanje da postoji raznolikost i razumijevanje da se grupe ne mogu generalizirati na određene načine kao loše ili dobre.
(Bez)izlaz
U julu 2016. godine učenici Srednjobosanskog kantona, uključujući i Tarika, izašli su na ulice protestirajući protiv odluke da se u gradu Jajcu provede politika “dvije škole pod jednim krovom”. „Protest je bio ovdje“, kazao je Tarik, misleći na Travnik.
„Mnogi ljudi iz moje škole su išli, i u svojoj namjeri smo uspljeli jer takva škola u Jajcu nije izgrađena“, pojasnio je Tarik.
Uprkos tom uspjehu, ovakvih slučajeva nema više. Sam sistem nije doveden u pitanje te je nastavljena praksa razdvajanja po nacionalnoj osnovi. Dvije godine kasnije, aktivisti su ponovno pokušali uvjeriti političare i međunarodnu zajednicu da odbace ovu politiku, ali je interes za to pitanje u međuvremenu smanjen.
U OSCE-u objašnjavaju ovo kao slijepu ulicu nastalu političkim sistemom koji nije otvoren za zahtjeve ovih mladih ljudi.
„Mislim da mlade generacije šalju vrlo, vrlo snažnu poruku da ne prihvataju ovaj sistem, ali nisu voljne provesti svoj život mijenjajući mišljenje i vrijednosti zemlje“, naveli su u Misiji OSCE-a BiH.
S njima se slaže i Mujkanović koja navodi dva faktora koji pridonose inertnosti obrazovnog sistema: „Jedan je samo opći ćorsokak, s trenutnom situacijom ljudi su jednostavno iscrpljeni, umorni, ni ono što misle i žele ne osjećaju da je drugima bitno. I također mislim da se temelj onoga što je normalno pomaknuo. Ljudi su tako dugo živjeli da je to jednostavno postalo norma. A to su stvari koje je najteže mijenjati“.
Borba protiv statusa quo
Uprkos poteškoćama, nisu svi odustali. Neke organizacije civilnog društva polako osporavaju “dvije škole pod jednim krovom” na lokalnoj razini, iako je to često daleko od naslovnica. To je slučaj s Nansen dijalog centar (NDC) Mostar, nevladinom organizacijom, koja promiče dijalog među etničkim grupama kao instrument za održivi mir. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu su 2008. godine počeli raditi na obrazovanju, a kako kažu nisu mogli držati oči zatvorene kada je riječ o “dvije škole pod istim krovom” jer su čak imali neke od tih škola u njihovoj ulici.
Uspjeli su implementirati dijaloški model u izvannastavne aktivnosti za saradnju hrvatskih i bošnjačkih učenika. „Stvarno smo željeli uspostaviti zajednički temelj za okupljanje učenika, pa smo ih počeli uključivati u organiziranje različitih vrsta projekata zajednice, poput izdavanja školskog časopisa,“ objašnjava Vernes Voloder, projekt menadžer NDC Mostar.
Pojasnio je da odaberu grupe od po 30 učenika iz svake etničke skupine i stave ih zajedno s četiri profesora, dva Hrvata i dva Bošnjaka. Iako su se suočili s određenim poteškoćama, poput otpora lokalnih vlasti i zabrinutosti roditelja učenika, uspjeli su ih prevladati i Voloder ovaj model smatra uspješnim.
„Učitelji su svojevrsni uzori djeci, sarađuju i komuniciraju. I vjerujem da studenti i djeca međusobno komuniciraju i zabavljaju se učestvujući u svim ovim programima koji zaista šalju pozitivnu poruku da postoji alternativa trenutnom modelu obrazovanja u Bosni i Hercegovini“, kazao je Voloder.
Izvan civilnog društva, postoje i drugi glasovi koji naglašavaju da je obrazovanje bez segregacije moguće. Mujkanović je među njima i vjeruje da se kulturni identiteti mogu zaštititi bez nametanja u školi.
„Ne trebamo nužno razmišljati o inicijativama za razdvajanje ljudi unutar institucionalnih struktura. Te inicijative potiču od političara,“ dodaje Mujkanović, ističući da vjerske aktivnosti i kulturne tradicije i dalje mogu biti prisutne u izvannastavnoj sferi, a da djeca imaju zajedničke časove i kurikulume.
Međutim, ostaje pitanje koji se predmeti mogu objediniti. Historija se, primjerice, u Bosni uči različito ovisno o zajednici kojoj se pripada. Tarik je protiv “dvije škole pod jednim krovom”, ali sumnja da bosanskohercegovačko društvo može postići konsenzus o prošlosti.
„Nemamo zajedničku historiju i gotovo je nemoguće stvoriti je“, kazao je Tarik. S njim se ne slaže Mujkanović, tvrdeći da se objektivne činjenice mogu poučavati, a zatim se može stvoriti dijalog za suprotna tumačenja. Ona može zamisliti udžbenike u kojima su te vrlo različite vrste narativa zapravo uključene u jedan nastavni plan.
Ono s čim se svi pokretači promjena moraju suočiti je neizbježna istina, a to je da je sve manje mladih ljudi u BiH i da njihov glas gubi na snazi.
„U ovoj regiji, nažalost, gubimo jedini izvor promjena koji imamo“, naveli su u OSCE-u.
Iako je u Travniku prošle godine izgrađena srednja škola umjesto “dvije škole pod jednim krovom”, a koja je prema Tariku trebala biti jedna od najboljih u Bosni, navodi i još jedan problem s kojim se suočava bosanskohercegovačko društvo, a riječ je o sve manjem broju djecu, kako zbog odlaska mladih u druge zemlje, tako i zbog drugih razloga.
