Eksperti za tranzicijsku pravdu i borci za ljudska prava poručuju da predstoji borba i da samo naoružani dokazanom istinom mogu zaustaviti slavljenje ratnih zločinaca, koje se mladim generacijama ostavlja kao kulturološko nasljeđe.
Ratko Mladić je ratni zločinac. Bivši je komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), general po činu, koji se skrivao skoro 16 godina, a uhapšen je u Srbiji 2011. godine. Nakon devet godina suđenja, Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (MMKS) je 8. juna ove godine potvrdio presudu kojom je Mladić osuđen na kaznu doživotnog zatvora zbog genocida u Srebrenici, teroriziranja građana Sarajeva i drugih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine. Međutim, koliko se poštuju sudski utvrđene činjenice najbolji pokazatelj su dešavanja u Srbiji oko murala Ratku Mladiću. Uprkos pozivima da se ukloni mural, srbijanska policija zabranila je njegovo uklanjanje 9. novembra ove godine, navodeći kao razlog „sigurnosne rizike“. Ni u Bosni i Hercegovini nije situacija bolja a da li će doći do implementacije zakonskih odredbi o zabrani negiranja genocida i drugih zločina pokazat će vrijeme. Eksperti za tranzicijsku pravdu i borci za ljudska prava poručuju da predstoji borba i da samo naoružani dokazanom istinom mogu zaustaviti slavljenje ratnih zločinaca, koje se mladim generacijama ostavlja kao kulturološko nasljeđe.
Od optužnice do pravosnažne presude
Suđenje Mladiću je počelo u maju 2012. godine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Nakon više od pet godina, tačnije 22. novembra 2017. godine, Mladić je osuđen, a kako navodi britanski magazin The Guardian, za „najteže ratne zločine počinjene u Evropi od Drugog svjetskog rata“.
Osuđen je za genocid i progon, istrebljenje, ubistva, deportacije i prisilno premještanje s područja Srebrenice tokom 1995. godine; progon, istrebljivanje, ubistvo, deportaciju i nečovječno djelo prisilnog premještanja u općinama širom Bosne i Hercegovine, za ubistvo, terorisanje i protivpravne napade na civile u Sarajevu, kao i uzimanje pripadnika Ujedinjenih Nacija (UN-a) za taoce.
Zločine je počinio svojim učešćem i doprinosom u četiri udružena zločinačka poduhvata (UZP), odnosno sveobuhvatnom udruženom zločinačkom poduhvatu, udruženom zločinačkom poduhvatu vezanom za Sarajevo, udruženom zločinačkom poduhvatu vezanom za Srebrenicu i udruženom zločinačkom poduhvatu vezanom za uzimanje talaca.
Kriv je za ubistvo više od 7.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka iz Srebrenice putem organizovanih i situacionih pogubljenja, uključujući ubistvo više od 1.000 muškaraca u jednom velikom skladištu u selu Kravice, kao i 1.000 muškaraca pored škole u Orahovcu.
Pod komandom takozvanog „koljača Bosne“ Sarajevo je držano pod opsadom 1.460 dana – najduža opsada u modernoj historiji, kada je na glavni grad Bosne i Hercegovine ispaljeno na stotine hiljada granata i ubijeno više od 11.500 ljudi.
Mladić je kriv za deset od 11 tačaka optužnice za genocid, zločin protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja. Optužnica protiv Mladića je podignuta 1995. godine.
Međutim, on se skriva od međunarodne pravde narednih 16 godina. Uhapšen je u selu Lazarevo u Srbiji u maju 2011. godine. Suđenje je počelo 16. maja 2021. godine. Ispitano je 377 svjedoka, a ukupno uz korištenja iskaza u predmetu su bila 592 svjedoka, oko 9.914 je usvojenih dokaznih materijala. Suđeno je po optužnici koja je posljednji put revidirana 16. decembra 2011. godine.
Uništenje bosanskih Muslimana u Srebrenici
Pretresno vijeće, kojim je rukovodio sudija Alphonse Orie, utvrdilo je da su pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) namjeravali da unište bosanske Muslimane u Srebrenici, koji su činili značajan dio zaštićene grupe.
U presudi je utvrđeno, da su u periodu od 12. do 14. jula 1995. godine, pripadnici VRS i Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) organizovali prevoz za približno 25. 000 bosanskih Muslimana, uglavnom žena, djece i staraca, iz srebreničke enklave na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, u konvojima autobusa i kamiona. Vojnici, bosanski Srbi, sistematski su odvajali vojno sposobne muškarce, koji su pokušavali da se ukrcaju. Među odvojenim muškarcima bilo je i dječaka koji su tek imali 12 godina, kao i ljudi starijih od 60 godina.
Odvajanje je bilo agresivno. Ljudima koje su prevozili su rekli da će muškarci, bosanski Muslimani, doći kasnije. Oni nikad nisu došli. Muškarce, bosanske Muslimane, koje su odveli iz Potočara, zatočili su u privremenim zatočeničkim objektima, a kasnije su ih, zajedno s drugima koji su bili zarobljeni iz kolone ljudi koji su bježali pješice, autobusima odvezli na razna mjesta pogubljenja u Srebrenici, Bratuncu i Zvorniku.
Pretresno vijeće je utvrdilo da su mnogi od tih muškaraca i dječaka, dok su čekali da budu pogubljeni, psovani, vrijeđani, prijetili su im i tjerali ih da pjevaju srpske pjesme.
Snage bosanskih Srba, prvenstveno pripadnici VRS-a, sistematski su poubijali nekoliko hiljada muškaraca i dječaka.
Tokom nekoliko sedmica u septembru i početkom oktobra 1995. godine, visoke starješine VRS-a i MUP-a, pokušavali su da prikriju svoje zločine tako što su iz nekoliko masovnih grobnica ekshumirali posmrtne ostatke žrtava i te ostatke ponovno pokopali na udaljenijim područjima u općinama Zvornik i Bratunac.
Nadalje, Vijeće je utvrdilo da su u nekoliko općina u Bosni i Hercegovini počinjena ubistva koja su predstavljala zločin protiv čovječnosti i kršenje prava i običaja ratovanja. Konstatovano je da su mnoge žrtve ubijene prije, za vrijeme i nakon napada bosanskih Srba na nesrpska sela. Okolnosti su bile strašne. Oni koji su pokušavali da odbrane svoje domove bili su suočeni s nemilosrdnom silom. Izvršena su masovna pogubljena, a neke žrtve su podlegle nakon premlaćivanja. Mnogi od počinilaca koji su zarobili bosanske Muslimane su pokazali malo ili nimalo poštovanja za ljudski život i dostojanstvo.
Po pitanju optužbe za genocid počinjen u šest bh. općina (Sanski Most, Vlasenica, Foča, Kotor Varoš, Ključ i Prijedor), Vijeće se nije uvjerilo da su fizički izvršioci posjedovali traženu namjeru da unište značajan dio zaštićene grupe bosanskih Muslimana.
Vijeće je zaključilo da su fizički izvršioci u općinama Sanski Most, Vlasenica i Foča, kao i izvjesni izvršioci u općinama Kotor Varoš i Prijedor, namjeravali da bosanske Muslimane u tim općinama unište kao dio zaštićene grupe, ali razmatranjem da li je ciljani dio grupe činio značajan dio zaštićene grupe zaključeno je da su činili mali dio i da nisu ni na koji drugi način predstavljali njen značajan dio. Ovo je ujedno i jedina tačka optužnice protiv Mladića za koju nije proglašen krivim.
Nadalje,Vijeće je konstatovalo da su deportacije i nehumano djelo prisilnog premještanja kao zločin protiv čovječnosti počinjeni u općinama Banja Luka, Bijeljina, Foča, Ilidža, Ključ, Kotor Varoš, Novi Grad, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac i Vlasenica.
Što se tiče optužbe za progon, Vijeće je konstatovalo, da su mnoge žrtve bile podvrgnute protivpravnom zatočenju i okrutnom i nečovječnom postupanju na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi. U više zatočeničkih logora, uslovi su bili užasni. Hrane i vode nije bilo dovoljno, što je u nekim slučajevima dovelo do pothranjenosti i smrti. Zatočenike su često premlaćivali, ponekad predmetima poput mesinganih boksera i željeznih šipki. Zatočenici su bili primoravani da jedan drugog siluju i da međusobno vrše druge ponižavajuće polne radnje. Mnoge bosanske Muslimanke, koje su bili protivpravno zatočene, silovane su.
Počevši od sredine maja 1992. do novembra 1995. godine, VRS, a posebno Sarajevsko-romanijski korpus, poznat i pod nazivom SRK, namjerno je granatama i snajperskim hicima gađao civilno stanovništvo Sarajeva, i to često na lokacijama koje su imale malo ili nimalo vojnog značaja. Usljed toga, stotine civila su ubijene, a hiljade povrijeđene, Mnogi od njih su bili ustrijeljeni dok su obavljali svakodnevne aktivnosti kao što su šetnja sa svojom djecom, donošenje vode, prikupljanje drva ili odlazak na pijacu.
Vijeće je utvrdilo da su pripadnici SRK-a namjeravali da šire teror među stanovnicima Sarajeva i da je terorisanje bilo primarna svrha snajperskog djelovanja i granatiranja. Vijeće je konstatovalo da su pripadnici SRK-a počinili ubistvo, protivpravne napade na civile i terorisanje kao kršenje zakona i običaja ratovanja, te ubistvo kao zločin protiv čovječnosti.
Na prvostepenu presudu uložene su žalbe. U detaljnim žalbama, između ostalog, Mladićeva odbrana je tražila da bude oslobođen ili da mu se ponovno sudi, dok Tužilaštvo u Haagu je zatražilo da bude proglašen krivim za genocid u još šest bh. općina.
Žalbe su iznesene pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove (MMKS), pravnim nasljednikom MKSJ. Drugostepena, ujedno i konačna presuda, donesena je 8. juna, a kojom su odbačeni zahtjevi iznijeti u žalbama. Mladić je osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici i drugih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini, terorisanja građana Sarajeva, uzimanja pripadnika UN-a za taoce. U presudi je navedeno da je Mladić zločine počinio učešćem u četiri udružena zločinačka poduhvata:
- Prvi sveobuhvatni plan je uključivao zajednički plan da se bosanski Muslimani (Bošnjaci) i bosanski Hrvati trajno uklone s područja BiH na koja su bosanski Srbi polagali pravo vršenjem zločina za koje se terete u optužnici.
- Još jedan udruženi zločinački poduhvat imao je za cilj širenje terora među civilnim stanovništvom kroz kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja.
- Cilj trećeg udruženog zločinačkog poduhvata bio je eliminacija bosanskih Muslimana iz Srebrenice.
- Četvrti udruženi zločinački poduhvat imao je za cilj uzimanje pripadnika UN-a za taoce kako bi spriječili NATO da izvrši zračne napade na vojne ciljeve bosanskih Srba.
Poricanje, negiranje i minimiziranje
Zastupnici u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, Azra Hadžiahmetović i Beriz Belkić su 2011. godine podnijeli na razmatranje Prijedlog zakona o zabrani negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja holokausta, zločina genocida i zločina protiv čovječnosti. Prijedlog nisu podržali zastupnici iz Republike Srpske. Članovi zajedničke komisije iz RS-a su predložili da se ova tematika uvede preko krivičnog zakona. Međutim, nije ni to usvojeno. U državnom parlamentu ni u godinama kasnije nije usvojena zabrana negiranja genocida i holokausta.
Tek 2021. godine, na samom kraju mandata, visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko je iskoristio bonske ovlasti i uveo dopunu Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine kojim se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina, kao i veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca.
„Dopuna Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ima za cilj da riješi nedostatak postojećeg pravnog okvira, koji ne nudi adekvatan odgovor na problem govora mržnje, a koji se manifestira kroz negiranje zločina genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, pa čak i kada su za te zločine već donesene pravosnažne presude od strane domaćih i međunarodnih sudova“, navode iz Ureda visokog predstavnika.
Svako ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin kaznit će se kaznom od šest mjeseci do pet godina zatvora. Ista kazna je zaprijećena protiv grupe osoba ili člana grupe.
Pravosnažna presuda protiv Mladića nije prihvaćena u Republici Srpskoj. Negiranje ratnih zločina, genocida, slavljenje ratnih zločinaca, murali na zidovima značajno usporavaju tranzicijsku pravdu.
Marijana Toma, historičarka i stručnjakinja za tranzicijsku pravdu i suočavanje s prošlošću iz Srbije, kaže da trenutno nema mnogo inicijativa za tranzicijsku pravdu ili ih ima, ali su usmjerene u pogrešnom pravcu, prije svega u kontekstu negiranja sudski utvrđenih činjenica.
,,Sada imamo kompletan vojni vrh vojske bosanskih Srba koji je u osnovi odgovoran za zločine u Bosni, ali prvenstveno za genocid u Srebrenici. Mislim da je to važno na simboličkom nivou. Ono što ja ne vidim, a u čemu vidim potencijalni problem, je veoma agresivna kampanja protiv sudski utvrđenih činjenica koje su utvrđene pred Haškim tribunalom, a i pred međunarodnim sudom pravde“, kaže Toma.
Kampanja negiranja nije nešto novo, smatra Toma, jer smo je viđali u posljednjih deset, pa i 12 godina. „Strana koja negira sudski utvrđene činjenice neće tek tako promeniti mišljenje zbog, znate, presude Mladiću“, nastavlja Toma.
Jedna od ključnih stvari je, napominje, obrazovanje, što se može vidjeti na primjeru Njemačke. „Ono što se tamo pokazalo uspešnim jeste da kada je obrazovanje o holokaustu ušlo u zvanični obrazovni sistem, kada su učenici i mlade generacije mogli o tome da uče, da koncentracione logore vide kao dio svog školskog programa, mislim da se tada društvo promenilo. Mislim da je to najbolja moguća strategija, ali nažalost, u našem regionu to može predstavljati veliki problem jer prije svega imamo nevoljni obrazovni sistem ili institucije koje ne žele da otvore ovo pitanje“, pojasnila je Toma, istaknuvši da strah sprečava stvari da krenu naprijed jer u našim „silabusima već postoji nacionalistička agenda“.
„Nemam pravi odgovor o tome kako se boriti protiv poricanja genocida. Lako bi bilo reći da poštujemo sudski utvrđene činjenice, ali mi već znamo da ma koliko puta Haški ili drugi sud (međunarodni sud pravde) rekao da je genocid, i dalje ćete imati ljude koji će reći ‘ali po mom mišljenju, to nije genocid’, ne shvatajući da oni nisu dovoljno kvalifikovani da imaju mišljenje o tome“, pojašanjava Toma, opisujući značaj Haškog tribunala ali i Memorijalnog centra u Srebrenici.
„Sve ih smatram kukavicama“
,,Da nije bilo Haškog tribunala, ne bismo imali doživotni zatvor. I mislim da je to važno. Ono što je meni kao istoričaru važno jeste obilje informacija koje imaju – arhiva koju su sastavili. To je vrlo slično onome što sada radi Memorijalni centar Srebrenica jer oni zaista žele da imaju informacije na jednom mjestu. Sve informacije služe kao znanje za nove generacije, mislim da je to nešto što može učiniti neku promenu u društvu na duge staze“, kazala je Toma.
Tanya L. Domi, gostujuća docentica međunarodnih i javnih poslova na Univerzitetu Columbia i saradnica na Harriman institutu, posjetila je Bosnu odmah nakon rata kako bi pomogla u implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma.
,,Kao bivši oficir američke vojske, imam krajnji prezir prema Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, vojnim i političkim organizatorima razaranja Bosne. A iz Beograda je Slobodan Milošević odigrao svoj potez u ubrzavanju raspada Bosne. Sve ih smatram kukavicama – jer su ubili više od 110.000 ljudi samo u ovoj državi. Ove osobe su nečasne; oni su ratni zločinci; oni su sociopati; i njima se ništa ne može oprostiti. Također, shvatila sam da je počinjeno mnogo genocida u Bosni, ali nisu svi procesuirani niti istraženi“, kaže.
Ratko Mladić je, tvrdi Domi, vodio genocidni rat pod izgovorom etničkog čišćenja, masovnog silovanja pretežno muslimanskih žena, te opsadu Sarajeva, najdužu od svih opsada u modernoj historiji.
,,Naslijeđe ovih ratova i dalje izaziva i proganja ljude u Bosni i Hercegovini i dijaspori, gdje su pobjegli u više od 80 zemalja širom svijeta. Ako je Njemačka nakon Drugog svjetskog rata primjer na koji treba ukazati, trebat će najmanje +50 godina uz naporan rad na izgradnji mira i odgovornog političkog vodstva da se prevaziđe prošlost koja je razdvojila Bosnu“, smatra Domi.
Činjenica da mnogi Srbi u Republici Srpskoj i Srbiji još uvijek slave Mladića kao ratnog heroja i da mlađe generacije ne žele da učestvuju u priznavanju istine o genocidu u Srebrenici dovodi u pitanje hoće li presuda nešto drastično promijeniti u glavama onih koji negiraju genocid. Tanya dijeli svoje iskustvo iz augusta 1996. godine. ,,Bila sam poslata u regionalnu kancelariju Misije OSCE-a u BiH na Sokocu i u nekoliko navrata bila sam svjedok Mladićevih i Karadžićevih kolona koje su se kretale velikom brzinom s treptajućim svjetlima po sporednim putevima istočne Bosne – upravo na tom mjestu, u blizini Pala, je srce negiranja ratnih zločina. Tek kada su britanske i francuske trupe SFOR-a 1997. godine počele hapsiti ratne zločince, Mladić i Karadžić su potpuno nestali sa suverene teritorije Bosne. Srbija je u novembru 2008. godine predala Radovana Karadžića Haškom tribunalu“.
Retrospektivno, kaže ona, UN nisu služile interesima MKSJ tako što nisu finansirale tekući projekat komunikacijskog angažmana u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. ,,Propustom da se uključi u standardnu praksu javnih poslova, MKSJ je rano izgubio tešku bitku neuspjehom da efikasno oblikuje javno mnijenje o neophodnosti sudskih procesa za pozivanje ratnih zločinaca na odgovornost za stravične ratne zločine. Bila je to značajna ali propuštena prilika. U tom trenutku zakašnjelog vodstva, visoki predstavnik Valentin Inzko poduzeo je akciju nametanja izmjena i dopuna Krivičnog zakona BiH u skladu s uglavnom nedovoljno iskorištenim bonskim ovlastima koje su odobravale sankcije za ponašanje koje veliča osuđene ratne zločince koji su počinili genocid, zločin protiv čovječnosti i ratne zločine“, kazala je Domi.
Ovaj novi zakon, po njenom mišljenju, pruža zagovornicima ljudskih prava, demokratskim aktivistima priliku da unaprijede vladavinu prava uz suočavanje s govorom mržnje. „Da bi se ovaj zakon manifestovao, bit će potreban mukotrpan poduhvat tužilaca, advokata, zagovornika i branilaca ljudskih prava. Međunarodna zajednica bi trebala pomoći finansiranjem obrazovnih kampanja za bh. javnost. Obuku i edukaciju o novim izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH treba slobodno distribuirati, a međunarodna zajednica treba snažno podržati takve napore obezbjeđivanjem sredstava i održavanjem događaja o važnoj primjeni novih zakona kako bi se tražila odgovornost za poricanje genocida“, pojasnila je Domi.
Domi je napomenula da je Memorijalni centar Srebrenica u Potočarima objavio izvještaj o negiranju genocida u Bosni i širem regionu Balkana za 2021. godinu.
,,Naoružani dokumentovanom istinom, sada je trenutak da se progone oni koji negiraju najgnusnije zločine počinjene u Evropi od Drugog svjetskog rata. Mnogi Bosanci smatraju da je optužbi u slučaju odgovornosti malo jer toliko počinilaca nije izvedeno pred sud i procesuirano za svoje zločine. Drsko poricanje ovih zločina ne samo da je ponovno nanošenje rana već i vrijeđanje sveprisutne patnje preživjelih. Dakle, novi zakon o negiranju genocida nudi još jedan put ka odgovornosti koji je više nego zaslužen, a posebno su ga zaslužile hiljade žrtava čiji su životi zauvijek promijenjeni posljedicama rata“, zaključuje Domi.
Kulturološko nasljeđe slavljenja ratnih zločinaca
Da je slavljenje ratnih zločinaca počelo biti poput kulturološkog nasljeđa za mnoge mlade generacije u regiji koje ove retorike susreću od početka obrazovanja, ali i narativa iz okoline, dokazuje i nedavno danonoćno štićenje murala u Beogradu, tačnije na fasadi zgrade na uglu ulica Njegoševe i Alekse Nenadovića kada su predstavnici nevladinih organizacija pokušali prekrečiti mural. U tome ih je spriječila policija i pristalice lika i djela ratnog zločinca Ratka Mladića. Nakon toga su uslijedili brojni okršaji u protestima koje su vodili aktivisti koji kažu da su za uklanjanje murala imali dozvolu komunalne policije, no Ministarstvo unutrašnjih poslova je procijenilo da bi takva akcija mogla dovesti do narušavanja javnog reda i mira.
„Kao Inicijativa mladih za ljudska prava mi smo želeli da zajedno, sa stanarima okolnih ulica i našim gostima iz drugih zemalja, obeležimo Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma tako što bi uklonili mural Ratka Mladića. Podsećanja radi, stanari zgrada gde se nalazi ovaj mural su dobili nalog od komunalne milicije opštine Vračar da ga uklone. Međutim, iako je stambena zajednica inicirala nakon toga uklanjanje, nijedna firma kako javna tako ni privatna nije prihvatila posao uklanjanja. Zbog toga smo mi preuzeli odgovornost da organizujemo javni skup kao i da ponovo pokušamo da nađemo firmu koja bi to uklonila“, kazao je Marko Milosavljević, programski koordinator u Inicijativi za ljudska prava Srbija objašnjavajući kako je došlo do eskalacije sukoba između države i aktivista i aktivistkinja.
Kada su pronašli profesionalce koji bi taj mural uklonili, navodi da su dobili zabranu skupa koja je zastrašila ovu firmu, ali i stanare. „Od zabrane skupa bez obzira na pokušaje građanki i građana da iskažu svoj protest delimično oštećujući sada već spomenik Mladiću, cela zona oko ovog mesta je postala zona bezakonja jer tu gospodare grupe huligana koje kontrolišu kretanje stanara i ometaju javni red i mir celog kvarta. Međutim, uklanjanje spomenika Mladiću predstavlja i dalje obavezu državnih i gradskih institucija. Naše je pravo da to zahtevamo jer će se uklanjanjem tog spomenika otvoriti prostor za inkluzivnu kulturu sećanja u Srbiji gde će i žrtve Mladićeve vojske od Prijedora, Sarajeva, Srebrenice i Foče imati svoje mesto poštovanja“, kazao je Milosavljević.
Koliko je negiranje genocida i drugih ratnih zločina te slavljenje ratnih zločinaca prisutno u Srbiji, pojasnio je Milosavljević: „Inicijativa za uklanjanje spomenika Mladiću je ogolila ono na šta već godinama upozoravamo, a to je slavljenje ratnih zločinaca u i od strane javnih ustanova i institucija Srbije. Zato se neprestano ne samo negira već poriče genocid i to se može videti kroz nekoliko primera. Ako je za predsednicu Vlade Srbije genocid nesporazum iz prošlosti, a za predsednika skupštinskog odbora za pravosuđe 11. jul predstavlja “dan oslobođenja Srebrenice” onda je jasnije zašto kada želite da uklonite jedan mural, isti taj crtež postane spomenik Mladiću.“
No, ističe da postoji dovoljno glasna manjina u Srbiji koja ne pristaje da slika ratnog zločinca bude slika društva u Srbiji, a za primjer navodi i intervencije građana i građanki koji širom Srbije uklanjaju grafite i postavljaju simbole sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.
Ova skupina aktivista je zbog svojeg rada doživjela i vandalizam u prostorijama organizacije kada su nepoznati huligani išarali prostorije raznim natpisima. Sve to dovodi do velikog pritiska za aktiviste i aktivistkinje koji se žele boriti protiv sistema baziranog na etničkim podjelama i negiranja presuda međunarodnih sudova. No, Milosavljević kaže da „pritisak postoji, ali je on zanemarljiv u odnosu na potrebu da radimo svoj posao“.
Svi ovi događaji utiču i na mlađe generacije koje odrastaju u mrzilačkim narativima. „To koliko su narativi poricanja veliki vidi se po tome što i nakon 25 godina od rata i genocida, nove generacije su gurnute u predvorje novog rata pretnjom formiranja Vojske Republike Srpske“, zaključuje Milosavljević.
