Vlastima u Bosni i Hercegovini u fokusu rada trebaju da budu mladi i porodice koje napuštaju državu zadnjih godina ali svakako i mnogobrojna dijaspora kao jedan od mogućih nosilaca ekonomskog razvoja matice domovine.
Preseljenje u inostranstvo, kako poručuje dijaspora, ne briše sjećanja niti vezu s domovinom, već stvara evoluciju percepcije kada dođu u posjetu.
Svi dijasporci dijele jednu karakteristiku – pomiješani su im osjećaji kada dođu u posjetu i uglavnom BiH posjećuju za vrijeme odmora kako bi imali „period bez brige“. Prvi dojmovi su uvijek pozitivni, neki se osjećaju „kao kod kuće“, većina ih je presretna što se ponovno sastaju sa „svojima“ i što vide poznato okruženje u kojem su nekad boravili. Ubrzo nakon toga na scenu stupa stvarnost koja, kako kažu, „kvari savršenu sliku i osjećaje koje imaju“.
Balkan Diskurs je dobio odgovore od 88 dijasporaca od kojih više od polovine živi u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Norveškoj, a koji su razočarani jer se ništa nije poboljšalo ili promijenilo u njihovoj matičnoj domovini – Bosni i Hercegovini.
Većina dijasporaca se slaže da su prošlogodišnji problemi ovogodišnji i da će biti isti kada opet dođu u BiH. Kako većina smatra, prevladava dojam da je država zamrznuta u vremenu te da je Daytonski sporazum okončao rat ali da se od tada ništa nije promijenilo.
Za nepromijenjeno stanje, uglavnom, krive političare koji onemogućuju BiH da ide naprijed stabilnim, demokratskim, ekonomskim i društvenim putem. „Razočarenje i beznadežnost u bolje sutra su prisutni već više godina… S ovako nacionalistički orijentisanim rukovodstvom nema nam napretka! Osjećaj da i nakon 30 godina ništa ne ide na bolje, čak je politička situacija sve gora i gora, u meni stvara gnjev, odbojnost, tugu..“, opisala je 49-godišnjakinja Bosanka koja živi u Nizozemskoj stanje u BiH.
Sličnog mišljenja je i Bosanka iz Švedske, koja tužno priznaje da „za BiH nema ništa novo, od 90-ih ista tema, ista politika“.
Uslovi za povratak u domovinu
Bosnu i Hercegovinu tokom rata napustilo je 2,2 miliona ljudi. Danas, 30 godina nakon početka rata u BiH, više od 55 posto ljudi iz BiH ne živi u svojoj domovini. Izgradili su novi život u drugim zemljama, najviše u Evropi i SAD-u. Razlozi ostanka u drugim zemljama i nakon okončanja rata su u većini slučajeva zbog boljih ekonomskih prilika, neki su zasnovali porodice s osobama iz tih država a i sistem školovanja je pouzdaniji i učinkovitiji za njihovu djecu. Povratak u BiH zavisi od društveno-ekonomskog razvoja ali i političkog napretka države.
Većina ispitanika priznaje da se ne žele vratiti zbog ekonomske situacije u BiH za koju navode da je „strašna i veoma nestabilna“. Osuđuju korupciju za koju smatraju da je sveprisutna i usporava razvoj zemlje u pravom smjeru.
Dijaspora priznaje da im nije lako odrediti gdje im je dom jer vrijeme utiče na njihovu percepciju doma. Domovi iz prošlosti nisu nužno isti domovi kao oni u sadašnjosti, ili domovi zamišljeni za budućnost. U tom smislu osjećaju se rastrganima između „izgubljene domovine“ i „teritorija u kojem žive“ a u kojem se nikada ne mogu u potpunosti ukorijeniti.
S ovim dvosmislenim osjećajem ‘pripadnosti’ bosanskohercegovačkoj dijaspori posebno je teško nositi se. Intervjuisani priznaju da se osjećaju kao ‘jugonostalgičari’, što znači da žude za bivšim političkim, kulturnim i ekonomskim vremenima. S tim u vezi, ispitanici su objasnili da žele vidjeti kako bosanskohercegovačko društvo prerasta u područje življenja i obrazaca interakcije koji se temelje na mirnom etničkom suživotu, multikulturalnoj znatiželji i poštovanju te praksi solidarnosti na temelju dimenzija građanskog života koji je zajednički svima, bez obzira na određenu etničku pripadnost.
„Ometanje stvaranja skladne države“
Neki od ispitanih dijasporaca su priznali da se u BiH ne osjećaju kao „svoj na svome“. Objašnjavaju da im ponekad zamjeraju način na koji doživljavaju zemlju i što misle o trenutnoj situaciji u BiH. Na neki način, činjenica da su (voljno ili nevoljno) napustili BiH prije nekoliko godina daje im dojam da nemaju pravo glasa o onome što se događa. Osjećaju se kao da su u opoziciji svojim bosanskim prijateljima koji su ostali u BiH i koji se svakodnevno suočavaju s trenutnom situacijom.
Bosanskohercegovačka dijaspora također strahuje od trenutne političke situacije koja u njihovoj perspektivi predstavlja veliku prijetnju stabilnosti države. Mnogi od njih kritikuju nepoštivanje ljudskih prava, krhku demokratiju i nepromjenjive političke figure koje truju čitav sistem. Osuđuju i strahuju od trajnih nacionalističkih diskursa koji dijele državu i ometaju stvaranje ujedinjene i skladne države.
Trenutna agresija Rusije na Ukrajinu izazvala je bolno prisjećanje uz neodoljiv strah da bi se smrtonosni događaji u Ukrajini mogli preliti na BiH. Dok jedni se boje da je moguće ponavljanje scenarija iz 1992. godine, ima i onih kojima je novi sukob nezamisliv te da sadašnja politička kriza može dovesti do demokratske i mirne političke reforme.
Dijaspora smatra da bh. društvo nije spremno uzeti oružje u ruke zbog bolnih sjećanja na zločine, a 63-godišnji sagovornik koji živi u Francuskoj je istaknuo: „Pa mislim da nam je dosta stradanja, mržnje, bijede i tuge“.
Veliki dio dijaspore, a među njima i 36-godišnjak koji živi u Švicarskoj, uvjeren je da bh. narod ne vjeruje u nacionalističke i ratoborne diskurse političara koji su sebični i da na kraju „narod nije lud da ratuje za političke ciljeve korumpirane vlasti“.
