Iako dolaze iz različitih gradova, četvoro mladih književnika spaja velika ljubav prema pisanoj riječi, a svojim primjerom pokazuju da književnost u Bosni i Hercegovini nije na izdisaju.
Sa dolaskom 21. vijeka, zavladala je era interneta i društvenih mreža, što za posljedicu ima značajan pad čitalačke publike, naročito mladih. Prema istraživanjima Američke psihološke asocijacije (APA), svega 20 posto američkih tinejdžera čita knjigu, novine ili časopis na dnevnoj bazi, dok ih više od 80 posto koristi društvene mreže svakodnevno. Za Bosnu i Hercegovinu ne postoje ovakvi podaci ali teško je očekivati da bi se rezultati značajno razlikovali.
Mladi književnici iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine su pokazatelj da poezija i proza nisu zaboravljene ali položaj onih koji pišu je sve teži.
,,Sama činjenica da se od pisanja ne može živjeti u ovoj zemlji dovoljno je poražavajuća. Ne postoji mogućnost da se potpuno posvetim radu na svom djelu, jer moram raditi posao od kojeg živim. U tom slučaju ispaštaju i posao i pisanje“, kazao je mladi pisac iz Banjaluke, Fedor Marjanović.
Marjanović, kao i pjesnikinje Dragana Despić iz Teslića i Amina Čilić iz Jablanice, kao i Ivona Grgić, književnica iz Tuzle, saglasni su da su najveći motivi za pisanje emocije i osjećaj lične satisfakcije a ne materijalna korist.
,,Od poezije se ne može živjeti, kao od nekog rada u profesiji. Smatram da pjesnici i ne trebaju težiti toliko materijalnom „bogaćenju“ od poezije, jer sam mišljenja da nema tog novca koji može otkupiti količinu emocija sažetih u jednoj pjesmi“, kazala je Despić.
O tome koliko poezija i književnost uopšte imaju djelotvoran učinak na čovjekovu psihu i dušu te kako knjige trebaju biti dio naše svakodnevice, govore riječi dvadesetpetogodišnje pjesnikinje Čilić: ,,Jednostavno, pišući skidam taj neki teret sa duše. A onih dana kada nemam inspiracije za pisanje okrećem se čitanju i na taj način terapija odmaranja duše se nastavlja.“
Humoreskama i pripovijetkama u knjizi “Muzej nostalgije”, te stihovima iz zbirke “Zapisi iz zjenica”, tridesettrogodišnja Ivona Grgić, stekla je status bosanskohercegovačke književnice. Izuzetno je svestrana osoba. Završila je srednju medicinsku školu, a diplomirala je kriminalistiku. Govori sedam jezika te je za samo dvije godine pisanja osvojila trinaest vrijednih književnih nagrada. Pored pisanja, bavi se poljoprivredom i pčelarstvom. Zanimljivo je da, kako sama kaže, do tridesete godine nije ni znala da ima talenat za pisanje, tako da se skupilo dosta priča koje želi ispričati svijetu.
“Muzej nostalgije” je ugledao svjetlo dana u junu 2021. godine, a kako i samo ime nagoviještava obiluje pripovijetkama u kojima se Ivona prisjeća školskih dana, nestašluka iz djetinjstva, svojih drugara i dragih osoba na svom putu odrastanja. Poučena svojim iskustvom, Ivona zaključuje da je djetinjstvo veoma važno razdoblje u životu svake osobe i da ništa ne može nadoknaditi propušteno djetinjstvo, ali pored ljubavi i pažnje, neophodno je razvijati i radne navike kod djece, kako bi bili spremni zakoračiti u svijet odraslih ljudi.
,,Propušteno se djetinjstvo ne može nadoknaditi i za svaku je osobu da bi sazrela u mentalno zdravu osobu potrebno da uživa u svemu u čemu jedno dijete i treba da uživa. Međutim, djetinjstvo ne smije da bude samo igra, zabava i protekcija protkana riječima: “neka, mali/a je, ima vremena”. Od malena se trebaju razvijati zdrave navike“, kazala je Ivona.
S druge strane, ističe da su danas mnogo izazovnija vremena za djecu u pogledu razvijenosti interneta i društvenih mreža. Iako to donosi prednosti zbog opšte dostupnosti znanja u odnosu na ranija vremena, istovremeno sa sobom povlači i mnogo kompleksnije vidove vršnjačke komunikacije i otvara neke nove opasnosti u vidu internet nasilja.
,,Da budem iskrena, malo i zavidim današnjoj djeci. Znanje im je dostupno na sve strane. Ali, svaki medij je istovremeno i novi vid fašizma, pa mi je i žao današnje djece, jer su podvrgnuti mnogo šarolikijim oblicima nasilja nego mi i često se pitam kako bih se ja nosila sa međuvršnjačkim nasiljem da je kojim slučajem internet bio dostupan svima u ono vrijeme“, zapitala se Ivona.
Posebno mjesto u njenom životu su imali baba i djed zbog nesebične ljubavi koju su joj pružili, svako na svoj jedinstven način. Bili su tu da joj pomognu, da je posavjetuju i utješe, a dosta toga je i naučila od njih, tako da je značajan broj pripovijetki u “Muzeju nostalgije” posvećen babi i djedu.
,,Nama su bake i djedovi bili i drugari i drugarice i odgajatelji i oni koji smiju reći našim roditeljima da “prigone” i oni koji su na nama ispravljali greške koje su počinili odgajanjem naših roditelja. Bezbroj sam stvari naučila od njih, od kojih izdvajam starinske riječi kojih su bili lišeni moji drugari iz grada, a koje ja danas rado koristim u svojim pričama. Od tatine sam mame, koju sam zvala baba, naučila da trebam sebi što više ugađati i da je dan bez dobre šale i smijeha izgubljen dan“, kazala je Ivona.
U zbirci pjesama “Zapisi iz zjenica” izdate krajem 2021. godine, provlače se različiti motivi, a posebno se izdvojila pjesma “Stih” kao osvrt na problem još uvijek duboko ukorijenjene patrijarhalne kulture u našem društvu i negativne posljedice po djevojčice i žene koje ostavlja odrastanje i život u patrijarhalno dominantnim sredinama. Pri tome Ivona ističe da je u borbi protiv patrijarhalnih obrazaca vaspitavanja, neophodno promijeniti prije svega svijest kod samih žena.
,,Riječ je o krivim uvjerenjima koja ženu stavljaju u inferiorniji položaj. I ja sam rasla uz rečenicu “ploča nepometena, a curica u kući, to je tvoja sramota”. Kako sam rasla i dijapazon sramota se proširivao, pa je bilo nepojmljivo da ja kao curica igram fudbal sa muškaradijom, dok je bilo u redu da ja toj istoj muškaradiji pomažem matematiku i radim zadaću. Nažalost, patrijarhalnost je i danas dan živa i ja se iskreno nadam, jer jesam nepopravljivi idealista, da će jednog dana niknuti generacija žena koja će sinove odgajati da se ne osjećaju superijornije od žena, kao ni kćerke, da niko nije superijorniji. Dakle, bez promjene svijesti žena nema promjena u životu žena“, pojasnila je Ivona.
Stih
Zarobljeništvo se ovdje
ako si žena
naslijedi kao rijetka kosa
koje je puna šaka
samo onda kada je skupljaš
po podu
…
Ti kuhaš, malena
onda kada se trebaš igrati
neke igre
Nečega poput žmire
Naučena si da
kriješ pogled
dok ti
djetinjstvo sole
…
(Odlomak pjesme “Stih”, zbirka pjesama “Zapisi iz zjenica” Ivone Grgić)
Ivona je uputila poruku svima onima koji pišu, kao i drugim mladim ljudima: ,,Kao prvo, ne odustajte od svojih snova, ma kakvi ti snovi bili, a kao drugo, čitajte, pa makar i nazor, jer nema pisanja bez prethodnog čitanja.“
Iz Teslića, grada sa Usore poznatog po Banji Vrućici i prirodnim ljepotama, svoje stihove od školskih dana ispisuje dvadesetčetverogodišnja pjesnikinja Dragana Despić. Završila je master studije na Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu, a pohađa i master studije sociologije na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, te je aktivna na polju omladinskog aktivizma. Svoju prvu zbirku pjesama nazvanu “Korakom do stiha” je objavila 2017. godine, dok je druga zbirka pjesama “Tišine glasa” objavljena 2020. godine.
Inspiraciju pronalazi u svemu onome što joj budi emocije, kako one srećne i lijepe, tako i one tužne, a emocije su glavni sastojak njene poezije. Naglašava i da je ljubav najčešći motiv u njenim pjesmama.
,,Ako izdvojimo ljubav kao najveću vrlinu od tri osnovne vrline, nije sporno da je ona najveća ljudska dužnost koja nas čini čovjekom. Dovoljno je da se pozovemo na Mešu Selimovića i da sa tim zaokružimo sve njene značaje i definicije “Ko promaši ljubav, promašio je život”“, kazala je Dragana.
S obzirom na to da je istovremeno studirala dva mastera i pored toga aktivno bila angažovana u omladinskom sektoru uz pisanje pjesama, pisanje predstavlja poduhvat koji zahtijeva dobru organizaciju vremena. Dragana smatra da je za dobru organizaciju neophodna samodisciplina i konstantan trud, uz postavljanje cilja koji je realan i dostižan.
,,Mene je organizacija vremena naučila jedna rečenica iz knjige psihologije u drugom razredu gimnazije, a glasila je otprilike ovako: “Uspjeh je zbir malih napora ponavljanih iz dana u dan”. Ne možemo preko noći postati organizovani ako to do sada nismo bili, međutim, neprestanom vježbom ili samodisciplinom, organizacija i vremena i rada može nam postati rutina“, kazala je Dragana.
Stihovi pjesme “Nemoj prljati sebe” iz zbirke “Tišine glasa” poručuju da je u životu najvažnije pronaći svoj duševni mir. Savremeni brzi tempo života uz tonu informacija koje dolaze sa interneta i društvenih mreža, te sveopšta trka za egzistencijom, predstavljaju velike izazove za mentalno zdravlje današnjeg čovjeka, te je neophodno da svako pronađe nešto što ga smiruje.
,,Naslov “Nemoj prljati sebe” je nastao kao vid neke vrste samoopomene, to je nešto do čega se raste, a da li se do toga ikada naraste, je filozofsko pitanje. Takođe, mislim i da ne postoji univerzalan recept za sopstveni mir. To svako sebi mora pronaći. Neko nalazi kroz muziku, neko kroz sport i aktivnosti, neko kroz umjetnost, rad, putovanja i sve je to prihvatljivo. Bitno je imati svijest o tome koliko je to jedini pravi put za svaku situaciju u životu“, pojasnila je Dragana.
Nemoj prljati sebe
Nemoj prljati sebe,
svačijim društvom,
riječima, mišlju,
samo se okreni otiđi ili udalji,
ali nikada poniženju ne svjedoči,
ni na sebe ni na drugog,
to su bitni detalji,
neka ti nebeske svijetle oči,
ali prljati sebe,
to ni u šali.
(Odlomak pjesme “Nemoj prljati sebe”, zbirka pjesama “Tišine glasa” Dragane Despić)
Njena poruka drugim mladim književnicima je da održavaju kontinuitet pisanja, jer papir može da podnese sve za razliku od ljudskog srca. Kao jedinstvenu poruku za sve ljude pod ovim nebeskim svodom, Dragana izdvaja strofu iz njenog prvijenca:
Četkicom življenja oslikavaj visoke horizonte
smog trenutka nek vrijednosti ne guši
podijeli život na manje živote
i ulaži u ono što ne želiš da ti se sruši.
“Junak bez lica” naziv je zbirke pripovijetki kojom se čitalačkoj publici 2021. godine predstavio Fedor Marjanović. Ovaj tridesetjednogodišnji pisac iz Banjaluke dobitnik je nekoliko značajnih nagrada na književnim konkursima, a diplomirao je Srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci, te radi kao srednjoškolski professor.
Fedor navodi da je osnovna vrijednost književnih djela u prikazivanju ljudi sa svim njihovim kako vrlinama tako i manama. Ključ je u suočavanju sa ljudskom prirodom, i da u tom suočavanju treba tražiti odgovore na životna pitanja i unutrašnja previranja koja su svojstvena svakom čovjeku, te da književnost u svemu tome ima ulogu određene katarze, odnosno pročišćenja.
,,Što književnost može da nam ponudi jeste trenutak prepoznavanja nas samih, ne kao prekrasnih savršenih selfhelpovanih vanzemaljaca, već bića sa manama. U antičkoj tragediji, jedan od glavnih ciljeva je bila katarza, rekao bih kako junaka tako i publike. Tako i književnost nudi katarzu estetizujući upravo ona iskustva sa kojima smo sami upoznati. Od književnosti ne treba tražiti odgovore, treba tražiti suočavanje“, kazao je Fedor.
U pripovijeci “Neprijatelji”, Fedor se bavi temom nasilja u porodici prouzrokovanog posljedicama posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a). Opisuje kompleksnost problema i skreće pažnju društva o važnosti brige za mentalno zdravlje i da se ovakve teme ne smiju ignorisati i gurati pod tepih.
,,Ono što sam pokušao da prikažem u ovoj pripovijeci je način na koji je rat uništio i naše generacije i generacije naših očeva. Jedni su primarne, a drugi sekundarne žrtve. Sa jedne strane su muškarci koji zbog nekog zamišljenog narativa moraju da se ubijaju, a sa druge strane su poluodrasli mladi ljudi koji žele da se približe, ali nose teret mržnje koju im očevi ostavljaju, kao i život u uništenoj zemlji. Suština je u tome da sve to ostaje u nama, čak i kada mislimo da smo se oslobodili“, pojasnio je Fedor.
Ovaj mladi pisac je u pripovijeci “Politička karijera pjesnika Aleksandra Maksimovića”, obradio još jedan značajan problem u bosanskohercegovačkom društvu, koji naročito pogađa mlade ljude, a u pitanju je nezaposlenost i obezbjeđivanje egzistencije. Pripovijetka opisuje egzistencijalnu i životnu borbu mladog čovjeka koji zbog posla postaje član političke stranke, ali se osjeća da gubi svoje dostojanstvo, te sa osjećajem gađenja ide na stranačke skupove, stapajući se u bezličnu masu upitnog intelektualnog nivoa i integriteta, pitajući se šta je smisao svega toga.
,,Pripovijetka je više zamišljena kao satirična predstava društva. Glavni junak je s jedne strane primoran da uđe u stranku da se zaposli, a s druge strane, on sam nije spreman da napravi bilo kakvu akciju koja bi dovela do promjene. On je istovremeno i tragična i komična figura. Osoba koja želi mnogo toga da uradi, a veoma je pasivan. Kraj predstavlja njegovo mentalno pucanje u kojem se on pretvara u neku vrstu čudovišta. Naravno, to nije bilo rješenje koje ja predlažem, to je više upozorenje na ono što će se desiti“, istaknuo je Fedor.
Mladim ljudima u Bosni i Hercegovini kratko i jasno poručuje da se bore: ,,Ne mislim da sam pretjerano pozvan ikom da šaljem poučne poruke, jer i sam tražim svoj put, poput svojih junaka. Ne planiram odustati, jer sam shvatio da bez pisanja ne bih mogao živjeti, ali da bih to mogao da radim potpuno slobodno, moram da se izborim za svoj prostor. Eto, to bi u stvari bila poruka mladim ljudima – Borite se“.
S drugog kraja Bosne i Hercegovine iz grada Jablanice dolazi dvadesetpetogodišnja pjesnikinja Amina Čilić. Autorica je zbirke pjesama “Govor moje duše” objavljene 2016. godine, a najavljuje uskoro izdavanje i svoje druge zbirke. Trenutno je novinarka portala Novikonjic.ba.
Većina pjesama iz zbirke “Govor moje duše” prožeta je ljubavnom tematikom. Amina navodi da je ljubav njena najveća inspiracija, ali i da je ljubav sama po sebi nepresušni izvor inspiracije svakog vida umjetnosti.
,,Bilo da su sretne ili nesretne, mnoge ljubavi na kraju ipak završe na papiru, za sva vremena, ili pak na platnu ili filmskoj traci. Ne vjerujem u ono da se voli samo jednom u životu, ali itekako vjerujem u to da postoji ona jedna ljubav koja učini život vrednijim, potpunijim. Zbog te jedne, one nam prije izgledaju tako male, iako su nekad bile najveće na svijetu“, kazala je Amina.
U pjesmi “Jednoj ptici”, Amina otkriva da bi voljela imati moć letenja kako bi mogla posjetiti prostranstva daleka, jer jedino su ptice istinski slobodna bića bez ograničenja i okova.
,,Da, voljela bih taj dar letenja. Inače sam osoba koja voli putovati i što više novih mjesta otkrivati, a na taj način to otkrivanje bilo bi mnogo lakše. Zar ne bi bilo lijepo da možemo zagrliti uvijek one koje poželimo, a daleko su? Da smo u trenu kod njih, bez da moramo brinuti koliko je novca na računu. Dovoljno da voliš i zaputiš se tamo negdje“, dodala je Amina.
Jednoj ptici
Ptico mala,
kad bi samo znala,
koliku sreću imaš ti,
što možeš letjeti.
U jednom danu vidiš,
sve o čemu ja sanjam.
Reci mi šta je iza onog tamo brda,
htjela bih da znam.
…
Zato leti, tamo gdje te ljubav čeka,
posjeti prostranstva daleka.
(Odlomak pjesme “Jednoj ptici”, zbirka pjesama “Govor moje duše” Amina Čilić)
Stihovima „Budi junak svoje priče, tuđa ne treba da te se tiče“ poručuje da kroz životnu stazu treba koračati bez predrasuda i osuđivanja, jer niko ne zna kako je biti u cipelama neke druge osobe, već jednostavno treba živjeti i pustiti druge da žive.
,,Bili bismo svi sretniji kada ne bismo toliko prelazili granice nečije privatnosti i kada ne bismo davali sebi za pravo da nekome sudimo. U ulozi sudaca i tumača tuđih postupaka svi smo najbolji, a život nas vrlo lako može naučiti težini i besmislu toga.“
Mladim ljudima Amina poručuje da vjeruju u sebe: ,,Koliko god da vas okolina ograničavala i ubjeđivala da nešto ne možete ili da nešto nije za vas, potrudite se dokazati suprotno. Jer možete. I ne dajte nikada da njihovo izrečeno ograničenje postane zaista ograničenje u vašoj glavi. Onima koji pišu poručila bih samo da to rade s ljubavlju i da ne zaborave ostaviti dio sebe u svakoj ispisanoj stranici. Jer to je ono što ostavlja trag na ljudima“.
