Mjesta koja sasvim spontano i prvi put posjetite zaista imaju jednu posebnu auru i dušu. Upravo tako, s ovim emocijama, moj prvi odlazak u Ramu bio je zbog sicanja (bocanja ili križićanja), to jest tradicionalnog tetoviranja katolika u Bosni i Hercegovini.
„Možda su ostale dvije-tri žene koje imaju križeve u Rumbocima“, kazala je baka Mare Vuročić iz sela Rumboci, općina Rama, jedna od sugovornica tijekom posjete ovom sjevernom djelu Hercegovine ili južne Bosne, zbog istraživanja o postojanju tradicijskog tetoviranja katolika – sicanja (bocanja ili križićanja).
Mjesta koja sasvim spontano i prvi put posjetite zaista imaju jednu posebnu auru i dušu. Upravo tako, s ovim emocijama, moj prvi odlazak u Ramu bio je zbog sicanja (bocanja ili križićanja), to jest tradicionalnog tetoviranja katolika u Bosni i Hercegovini. Navedeni nazivi i njihova uporaba su varirali zavisno od lokaliteta u BiH. Dugo vremena sam bio u potrazi za što boljim primjerom sicanja i tetovaža kod baka ili djedova koji su prije svega živa povijest jednog vremena i tradicije koja odumire.
Zaseok Šarci kod Rumboka, idilični krajolik, tog je dana bio obasjan paletom boja sunčevih zraka, kada sam razgovarao s bakom Mare, Martom Šarčević i Biljanom Glibo. Mare je rođena 1944. godine, Marta je rođena 1938. godine. One su rodice koje su ujedno i tetovirane na tradicionalan način, a Biljana je etnomuzikologinja i voditeljica etno skupine ‘Čuvarice’ i tetovirala je tradicionalne motive, ali uz pomoć današnje opreme tattoo studija.
Sicanje je način tetoviranja prema kojem su se žene katolkinje tetovirale kako bi se tim motivima identificirale kao katolkinje i na taj način se sačuvale od prisilnih brakova, otimanja u harem i silovanja od Osmanlija u tom periodu. Ovaj način tetoviranja na tlu naše zemlje je postao aktualan za vrijeme osmanske okupacije srednjovjekovne Bosne i intenzivno je trajao do kraja Drugog svjetskog rata. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, sicanje odlazi u zaborav, polako, ali je i dalje prisutno.
U takvim društveno-ekonomskim okolnostima značilo je da će svatko onaj koji bude tako obilježen biti spriječen da prijeđe na neku drugu vjeru, odnosno na Islam. Ipak, to nije bilo uvijek tako. Prema predajama koje je sakupio Ćiro Truhelka, hrvatski etnolog, postoje podaci koji kažu da su postojale žene katolkinje, tetovirane, ali koje su prelazile na Islam, samo da bi se mogle udati za čovjeka kojega vole. Prije nekoliko mjeseci razgovarao sam i s Tonijem Petkovićem, istraživačem mitologije iz Vareša, koji mi je također potvrdio da je i u vareškom kraju postojalo primjera gdje su žene ipak otimane od Osmanlija ili koje su promijenile vjeru.
Prema jednom od članaka u Glasniku Zemaljskog muzeja na području BiH o “običajnom” tetoviranju, kako se to tada nazivalo, prvi su govorili Truhelka i dr Leopold Glück. Obilježavanje religijske, etničke ili bilo koje druge pripadnosti u to vrijeme bilo je zastupljeno, ali mnogo manje kod drugih naroda, za razliku od tadašnjih katolika koji su to većinski prakticirali.
„Kada smo bile curice, to je njezina tetka (od Mare) rođena radila. Tako je to bilo u starih, to smo od njih radili da se zna da smo Hrvatice kada je bio turski vakat“, pojasnila je Marta, također mještanka Rumboka.
Djevojčice koje bi se odlučile na sicanje većinom su to radile u periodu od svoje desete do 15. godine. Moje sugovornice su mi potvrdile da su se one sicale u svojoj 15. godini.
„Kada sam bila mala ovo mi je tvoja rodica, pokojna, sicala“ kroz smijeh Marta govori rodici Mare.
Na pitanje, koje me najviše intrigira, a to je da li su se muškarci sicali, dobio sam odgovor – „Ritko“, na što se Mare nadovezala: „Nama je to tako bilo fino i mi to tako sebi odredili“.
Potvrdile su da je „skoro svaka cura radila tetovaže“, dok je kod muškaraca to bila rijetkost. Nešto kasnije kroz razgovor, Marta je spomenula da je njen pokojni brat imao tetovaže slične njezinim.
Izvori Truhelke potvrđuju da je kod žena ipak tetoviranje bilo učestalije. Tetovirale su se obje ruke, ali prema navodima Truhelka, lijeva ruka je bila nešto više tetovirana. Ponekada su žene imale toliko motiva na rukama da se ten ruke nije mogao prepoznati. Žene su tetovirale dio i iznad i ispod lakta, ali i šake. Područje prsa se tetoviralo na grudnoj kosti. Ponekad se mogao vidjeti i neki jednostavan motiv i na čelu. Truhelka navodi da su u tom periodu najviše se tetovirale žene iz srednje Bosne, naročito u gradovima: Sarajevo, Visoko, Travnik, Fojnica, Prozor/ Rama, Bugojno, te područje Banja Luke, a nešto manje je taj običaj bio zastupljen u Olovu, Varešu, Vijaci i u dolini rijeke Neretvice.
Muškarci kada bi se odlučili na običajno tetoviranje, tetovirali su jednostavan motiv iznad desnog lakta ili tetovirali križić na kažiprstu. Pred sam kraj mog putovanja po sjevernoj Hercegovini ili južnoj Bosni, kako je kome draži termin, kroz neformalan razgovor za svećenikom Zdenom iz Guča Gore, također zaljubljenik u tradicijske tetovaže, rekao mi je da su se muškarci znali tetovirati i ispod pazuha ili iza uha. Motive su čak uzimali sa stećaka koji su se nalazili u njihovoj neposrednoj blizini.
Običaj sicanja bi započeo na način kada bi se djeca i porodice okupile kod jedne žene (nečije bake, tetke, majke) koja je bila vješta u sicanju, odnosno tetoviranju, što su mi potvrdile Marta i Mara. Prema izvorima Truhelke, dani na koje bi obično započeo proces tetoviranja su na: Ivandan (24.lipanj/jun), Blagovijest (25. ožujak/mart), Cvjetnicu (2. travanj/april) ili na bilo koji drugi dan u Velikom tjednu (tjedan pred Uskrs – najveći i najvažniji katolički blagdan) ili na dan sv. Josipa 19 ožujka/marta. No, bake iz Rumboka su rekle da nije postojao točno određen datum kada bi se to radilo, jedino što je bilo sigurno jeste da se češće sicalo na ljeto. O tome koliko bi se žena na dan tetoviralo, Marta je rekla „koliko bi nas tila primiti, dvi-tri. To bi najviše letili nediljom kod nje, kad bi svijet bio kod kuće“.
Truhelka u svojim izvorima navodi da su se žene i same tetovirale, ali su to opovrgnule bake iz Rumboka, jer se pri tetoviranju ruka morala zategnuti drugom rukom, kako bi se sicalo po tijelu.
„Drago nam je bilo to raditi. Ali je bilo teško, znaš. Uzme se med, garavina i izmiša se. Ona napiše i onda iglicom (sica)“, kazala je Mare, a Marta se nadovezala na to „…od garavine ili drobljeni ugljen, saje, meda se pravila smjesa. Uzme se iglica, onom kojom smo šili, i našara se.“
Prije samog ubrizgavanja ove smjese, motiv bi se najprije oslikao neki crnilom, u slučaju ovih baka, to je bila tinta. Potom bi se tom iglom za šivanje, koju je navela Marta, bockalo sve dok se ne završi motiv.
„Ovako bi se (ruka) zategnula, trebalo je trpjeti, boljelo je. Krv bi nas oblila. Čudi me, ali dragi Bog je dao da se u vene nismo nikada uboli, da su one zdrave ostale“, kazala je Marta kroz smijeh.
Nakon tetoviranja, ruka bi se zamotala u zavoj i tako bi ostala cijela dan u zavoju, a idući dan bi se oprala s jako hladnom vodom.
Najčešći i glavni motiv koji se ponavlja unutar sicanja jesu križevi. Ali, križ nije bio jedini motiv, već su se razvili arhetipovi motiva koji su bili karakteristični za neko mjesto i imali su svoj naziv. Križevi su se obično stavljali na prst, čelo, po rukama na raznim mjestima, ili u sredini većih motiva ukoliko ih je bilo. Križevi od 4 do 7 (fotografije ispod) nazivaju se Jeličin križić, jer ukrasi na krajevima križeva predstavljaju pupove jelica. Nešto bogatije ukrašeni motivi su bili u okolici Kraljeve Sutjeske.
Potom slijedi serija nekršćanskih simbola nastali točkama ili kružnicom, koje se većinom stavljalo na gornjoj strani ruke, ispod lakta i na prsima. Kolo obično unutar sebe ima križ, ali je češće bilo neispunjeno, ili sa jednom zvijezdom (fotografija 18). Kolo je većinom dvostruko, gdje unutar jednog većeg imamo jedno manje. Kolo kod muškaraca se viđa nad laktom, dok je kod žena na gornjoj strani ruke.
Ograda ima oblik polukruga, gdje je otvorena strana okrenuta prema pregibu lakta. Na drugoj strani koja je okrenuta prema prstima je ukrašavana crtama, bobicama, jelicama, a unutar polukruga je ukrašeno križem ili zvijezdom sa više linija. Sredina ograde ukrašena križem ili drugim motivom.
Iznad ograde je često urađen motiv, na pregibu zgloba koji se naziva narukvica. Jedan od motiva je i grančica (fotografije 43) Motivi na fotografijama 44, 45, 46, su bogatije urađeni, gdje je jedna uspravno, a drugo spuštena linija. Naziv toga motiva je jelica. Postoje i varijante gdje je kolo okićeno ovim motivima kao na fotografijama 47 i 48.
Motiv koji se najčešće viđa u predjelu Bile jeste – klas (fotografije 49 do 53). Ovaj motiv je sastavljan od uspravne linije, križića i grančica. Inače se stavljao na donjoj strani ruke, ispod lakta. Zvjezdice imaju oblike sa osam linija (fotografija 57) ili krug koji je omeđen linijama (fotografija 58). Zvjezdice su većinom služile za popunjavanje prostora između glavnih motiva. Ornament je bio prijašnji naziv zvijezde koja je sastavljena od duguljaste elipse, na kojoj su poredane crte (fotografija 56). Sunce je ogradi sličan motiv koji je na gornjoj strani zatvoren linijom (fotografija 54). Motiv u obliku srpa koji na oba kraja ima motiv kola se zove mjesec (fotografija 55). Fotografija 60 pokazuje raspored ornamenata.
Moje putešestvije kroz Ramu okončale su se razgovorom s Biljanom, etnomuzikologinjom i voditeljicom etno skupine Čuvarice. Zbog struke, značenja i ljubavi prema tradiciji koju svesrdno želi sačuvati, tetovirala je ove motive. Kako je navela za Balkan Diskurs, danas ljudi zaista lijepo reagiraju na ovakve tetovaže i imala je par upita od svojih bivših učenika, koji su tražili savjete što da naprave kada budu pravili tradicijsku tetovažu.
Mladi se ipak zanimaju za tradiciju i ova priča iz davnina i dalje živi među nama – jedan je od Biljaninih zaključaka.
Sicanje, iako već zaboravljena tradicija, tiho se vraća novim generacijama.
