Prvenac Aide Gavrić “Bezbojni”, koji je prikazan 14. oktobra u okviru projekta i fotografske izložbe “Priče o ljubavi” Centra za postkonfliktna istraživanja, prikazuje djecu iz mješovitih brakova, pogrdno nazvanim “mješancima” koja su prinuđena živjeti “negdje između”, u “paralelnim” svjetovima u Bosni i Hercegovini obzirom da je kompletna stvarnost prožeta nacionalnim ključem.
U filmu “Bezbojni” su prikazane stručne i lične perspektive hibridnih identiteta, pozicija nepripadanja i film reflektuje mogućnost da se pripadati ne mora, odnosno da postoji solucija nepripadanja.
,,Film “Bezbojni” je film o onima rođenim iz minule ljubavi među nacijama, koji su ostali “između” na putu iz bratstva u nejedinstvo. Film govori o nesvrstanim i nesavrstivim pripadnicima bosanskohercegovačkog društva koji se u državi u kojoj je kompletna stvarnost prožeta nacionalnim ključem triju narodnosti etiketiraju kao svojevrstan višak odnosno “ostali”,“ kazala je Gavrić.
Pojasnila je da je ideja za film na izvjestan način izrasla kao produžetak njene naučno-istraživačke opsesije hibridnim identitetom i identitetom općenito, čiji korijen leži u ličnom iskustvu iz djetinjstva i spoznaji da nije konfesionalno i etnički svrstiva u društvo u kojem je taj tip kategorizacije i svrstivosti ne samo bitan, nego i ključan za gotovo sve praktične aspkete života.
Gavrić je magistrirala na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu, a nedavno je odbranila i svoju doktorsku disertaciju na temu Kozmopolitizam i svjetska književnost u časopisu Nada (1895-1903).
Čitav film nosi njenu ličnu priču, jer je i sama dijete iz mješovitog braka, zbog čega joj je i teško izabrati najupečatljiviji momenat iz filma, ali izdvaja snimanje dvije djevojčice, Nore Gutić i Arven Gavrić Memić, čiji duh, promišljanje, pa čak i vizuelna pojava nose na plećima suštinu onoga što film prikazuje.
,,Svaki aspekt mi je iznimno bitan i čini neizostavnu puzlu kompletne slike onoga što mi je bio cilj prenijeti publici, no ako bih baš morala birati, rekla bih da je to svaka nadasve inteligentna opservacija dvaju šestogodišnjih djevojčica“, objašnjava Gavrić.
,,Ja oduvijek želim da mijenjam svijet“
O ovakvim temama, pogotovo u podijeljenom i nepovjerljivom bosanskohercegovačkom društvu, je izuzetno bitno govoriti a najlakši način je zasigurno kroz umjetnost, jer u slučaju angažirane umjetnosti šutnja nije zlato.
,,Ja ne želim da ćutim. Umjetnici ne smiju da prešućuju. Ko će drugi u suprotnom ukazivati na stvarnost i ono što je u njoj pogrešno i nakaradno? Ko će je razgolićivati?“, kazala je Gavrić, istaknuvši da oduvijek želi da mijenja svijet a vjeruje da je to primarni poriv većine onih koji se bave umjetnošću ili bi barem trebao biti.
Da se umjetnošću mijenjaju ustaljeni narativi smatra Velma Šarić, predsjednica i osnivačica Centra za postkonfliktna istraživanja, koji rad bazira na korištenju inovativnih multimedijalnih sadržaja za promociju mirovnih narativa, uključujući dokumentarne filmove, fotografiju i umjetnost.
,,Umjetnost se pokazala kao odličan medijum za promovisanje pravih vrijednosti i tema koje su još uvijek na neki način tabu u našem društvu. Mijenjati aktuelne i ukorijenjene narative je najlakše kroz umjetnost,“ kazala je Šarić.
Nepostojeći i neodrživi odnosi
U Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine, koji je zajedno sa Centrom za postkonfliktna istraživanja organizirao prikazivanje filma “Bezbojni”, postavljena je izložba “Priče o ljubavi”, koja obuhvata deset multietničkih parova iz Bosne i Hercegovine. Izložba, kao i film “Bezbojni”, izaziva postojeći narativ da su odnosi između osoba različitih etničkih pripadnosti nepostojeći i neodrživi.
Jačini umjetnosti, a u ovom slučaju dokumentarnog filma, svjedočila je Gavrić na premijeri filma “Bezbojni” koja je održana na AJB DOC Film Festivalu, u kategoriji filmova snimljenih pametnim telefonom.
,,Naročito je zanimljivo da je i publika koju središnja tema ne pogađa direktno snažno odreagovala na film. Ljudi su, nerijetko, plakali i smijali se istovremeno gledajući ga. Za nekoga ko je cijeli život u pisanoj riječi, veoma ograničenog dosega recipijenata sopstvenih ideja ovo iskustvo je u potpunosti izvanredno“, pojasnila je Gavrić, dodavši da ovaj film zapravo predstavlja značajnu prekretnicu u njenom radu – izlazak iz teksta u pokretnu sliku.
Inspiracija za naziv filma “Bezbojni” nastala je iz rada profesora i književnika Džemaludina Latića, koji je objavio tekst 1994. godine u ratnom časopisu “Ljiljan”, te u zborniku radova “Mješoviti brakovi”, a u kojima se govori o mješovitim brakovima kao o “nekoj vrsti zastave pogrešno shvaćenog zajedničkog života”, “većinom propalim brakovima u kojima nastaju teški sukobi”, dok se djeca iz takvih brakova etiketiraju kao “frustrirana porijeklom”, te bi u skladu s tim, prema tadašnjim preporukama autora “sa takvim degutantnim preporukama valjalo jednom prestati.”
,,[Latić] je ‘pak u filmu dobio prostor da eksplicira svoje sadašnje viđenje teksta koji je napisao prije gotovo 30 godina, te da izrazi svoje trenutne stavove na temu“, kazala je Gavrić. U jednom trenutku u filmu, profesor Latić se izvinjava za, kako kaže, “nezgrapan i neoprezan izraz” koji je koristio u tekstu.
Autorica filma “Bezbojni” smatra da trebamo prigrliti različite identitete među ljudima.
,,Ne dajte se dijeliti, svesti ni svrstati. Najniža prihvatljiva skupna identitetska odrednica za čovjeka je ona zemljanke ili zemljanina. To je jedini put ka utopiji kantovskog vječnog mira“, poručila je Gavrić.
