Dokumentarne fotografije Dijane Muminović sa američko-bosanskim pečatom

Svoje znanje i iskustvo iako posjeduje američki pasoš ipak dijeli u svojoj matičnoj domovini – Bosni i Hercegovini, gdje se odlučila vratiti, šaljući svojim radom poruke nade, zajedničkog djelovanja i stvaranja. 

Zbog ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, imigrirala je u Sjedinjene Američke Države (SAD), gdje se razvila ljubav prema fotografiji. Trenutak kada je shvatila da je fotografija njen životni poziv veže za studentski zadatak u kojem je trebalo da fotografiše trenutak svakodnevnog života. 

„Živjela sam tad u gradu Bowling Green, Kentucky, i po meni to je mjesto bilo kao bez života – odnosno života kakvog moj duh traži, a ja sam tražila da su ulice pune ljudi, događaja, da ljudi šetaju, djeca trčkaraju, rade po dvorištima itd. Život u ovom mjestu je bio u autu, odlazak na posao, zatim opet auto i kući. Nikoga nije bilo na ulicama, nešto poput Zenice za vrijeme COVID-a tokom 2019/2020 godine“, pojasnila je Dijana.

Pošto joj se grad činio kao „bez života“, za svoj studentski zadatak je izgubila nadu i razočarana krenula kući. Baš u trenutku te odluke, kako je navela, pred njom se pojavila jedna žena sa djetetom kojeg je nosila na leđima a bilo je umotano maramom. Dijana je zabilježila fotografiju, koju kasnije prepoznaje i Nacionalna Geografija, ali s obzirom da nije imala podatke o ženi, na foto času dobila je kritiku da to mora imati. Isprintala je fotografiju i otišla u imigracioni centar kako bi zatražila podatke o toj ženi. Međutim, oni nisu htjeli podijeliti podatke. 

Žena iz Burme

Par godina kasnije, na završnom času iz fotografije, morali su uraditi foto priču o nečijem životu. Dijana se uputila u jedno od pet naselja sa imigrantima u nadi da pronađe ženu koja je nosila dijete na leđima zamotano u marami. Upućena je na jedan ulaz, i ona odlazi na sprat a kada je otvorila vrata na zidu je vidjela svoju fotografiju. Saznala je da je riječ o ženi iz Burme. 

Dijanin životni put u Americi, kako je kazala, nije bio nimalo lagan. Na početku studija, fotografiju su morali razvijati u mračnoj komori a što je značilo kupovinu papira, filmova za aparat, ali i vlastitog fotoaparata. 

„Stigli smo iz Bosne u Ameriku 1997., kao i sve izbjeglice i migranti nismo imali mnogo. To je bio period snalaženja, kako u novoj sredini, tako i ekonomski. A sva oprema je bila skupa“, dodala je Dijana, naglasivši da je sa 15 i po godina svoj prvi posao našla u Burger King-u, 2000. godine. 

Iste godine njena mama je napustila ovaj svijet i iako je Dijana trebala da razmišlja čvršće o budućnosti, studiju i boljim poslovima, ponašala se i dalje u skladu sa svojim emocijama i tražila sebe, odnosno ono što je u skladu sa njenim bićem. 

Kupovina opreme zahtijevala je, kako ističe, da radi još dva posla kako bi priuštila i studiranje. Uz mukotrpan rad završila je studij, a kasnije i master studije u Ohaju i za svoj rad je nagrađivana mnogo puta. 

Dok se borila sa životnim iskustvom gubitka majke, opstanka u novoj životnoj sredini počela je da fotografiše živote imigranata. „Razumjeli smo se bez poznanstva jezika i shvatila sam da posjedujem dar, to jest, da mi ljudi vjeruju i otvaraju vrata svojih života“, navela je ona.

Na njen rad, kako dodaje, uticala je i prva izložba o ženama iz Bosne i Hercegovine, kojima su u ratu ubijeni sinovi, muževi, očevi i koje su tada još uvijek iščekivale poziv o pronalasku njihovih kostiju. 

„Moj cilj je jasan – da uvijek potaknem druge, doprinesem pozitivnom razmišljanju i budem glas drugih“, kazala je Dijana. 

Ona je ispričala i priču o izbjeglicama iz Ukrajine, fotografišući prvi autobus koje je sa ženama i djecom stigao u Međugorje. Za tu fotografiju o ukrajinskim izbjeglicama u Međugorju je osvojila WideOpen Excellence in Photography Award u Ohaju. 

Fototerapija, rad i edukacija 

Dijana je osnivačica i prve škole fotografije u Bosni i Hercegovini, koja je otvorena za sve članove zajednice bez obzira na godine. Ideja o školi fotografije počela je da se rađa još dok je bila u Americi. Pri završetku Master studija i fototerapije imala je želju da pruža časove fotografije kao vrstu terapije. Odlučila se vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Pojašnjava da je to bila suluda ideja, za sve se tražilo mnogo objašnjenja, više je bilo prepreka nego podrške, zbog čega je shvatila da prvo treba razviti program koji koristi osnove fotografije i na taj način da uvjeri zajednicu o moći fotografije. 

Časovi kao časovi su bili jedna vrsta opuštajuće atmosfere, a Dijana smatra da su „undercover“ nudili fototerapiju sa dodatnim radom i edukacijama o fotografiji. 

„Ponosna sam na svaki rad i kako učesnice i učesnici za tako kratak period pokazuju svoje sposobnosti i kreativnosti“, navela je ova nagrađivana fotografkinja. 

Za nju nema većeg poklona od onog kada ju je nazvala najstarija članica kojoj je sada 79 godina, a koja je bila u bolnici zbog korone i rekla joj: „Di, ja ono čudo skinem, odem do prozora i slikam zalazak sunca. Ma da vidiš kako je prelijepo“. 

„Naša članica se izborila za život“, dodala je Dijana. 

Prema njenim riječima, Škola fotografije nije samo mjesto učenja o fotografiji, nego je duboko utemeljena na ljubavi prema životu, ljudima i ljepoti. 

Dijana je ponosna što je svojim radom uspjela poslati poruke nade, zajedničkog djelovanja, stvaranja u svojoj domovini, dubokog vjerovanja u svoj cilj bez obzira na sve prepreke i komentare drugih ljudi. 

Iako posjeduje američko državljanstvo i mogla je dobiti posao bilo gdje, Dijana je kazala da je izabrala povratak u svoju domovinu, naglasivši da nije bježala iz Amerike ili po osuđenju drugih nije zalutala. 

„Škola fotografije, nastavila se ona ili ne, je moj najveći ponos. Upravo jer sam uspjela razuvjeriti druge, uliti nadu i biti primjer da je moguće opstati u svojoj zemlji. Ono što je bilo nemoguće, pokazala sam da je ipak moguće. Dala sam puno značaja vjeri, vjeri u svoje sposobnosti, zatim naše cijelo društvo, koliko god da nije razumjelo moj povratak“, istakla je Dijana.

Šest godina nakon osnivanja Udruženja Škole fotografije, Dijana je primjer osobe koja se vratila i djeluje u zajednici. Njena poruka mladima koji su otišli iz Bosne i Hercegovine jeste da će sigurno nekada stvoriti osjećaj za domovinu.

„Vaša domovina je priroda, vaša domovina su svi drugi ljudi koji nisu u mogućnosti imati prilike kao vi. Vaša domovina nisu loši lideri, jer oni je uporno vode u propast. Vaša borba je vaše znanje, vaša sposobnost, vaša mudrost u tome svemu i sve što osjećate da možete doprinijeti, znajte da je vaš osjećaj uvijek ispravan i slijedite ga. Niko drugi od vas neće bolje uraditi ono za što vi osjećate da imate poziv, a svi imamo bar jedan zadatak u svom životu“, poručila je bh. fotografkinja sa američkim državljanstvom.