Arhitektura Jugoslavije – Mjesto gdje se sreću Istok i Zapad

Jugoslavija je, kaže ona, bila uspješan model emancipatorskog projekta usmjerenog na dobrobit svih njenih naroda. Jugoslavija se u svojim fragmentima gradila sa velikim entuzijazmom, nadom i povjerenjem, radeći zajedno i solidarno. Opće obrazovanje stanovništva, javna i stambena infrastruktura, planski proces urbanizacije i zapošljavanje bili su osnovni ciljevi razvoja.

Savjetovanje jugoslavenskih arhitekata 1950. godine u Dubrovniku, kako kaže Neidhardt, predstavlja prekretnicu u razvoju arhitekture Jugoslavije, gdje se odbacuje socijalistički realizam po sovjetskim uzorima i zahtijeva se puna sloboda stvaralaštva. Vlada tadašnje Jugoslavije shvatila je značaj dizajna u obnovi zemlje. Za svaki veći urbanistički i arhitektonski projekat su se raspisivali konkursi, stambena područja su imala prateću društvenu infrastrukturu što ukazuje na značaj socijalizacije.

,,Sve to je dovelo do unikatnog regionalnog modernizma, sa izraženom pedagoškom dimenzijom, koji se razlikovao od regije do regije, zavisno od toga da li je naklonjena zapadnim ili istočnim uticajima i koliko su jaki tradicionalni i religijski uticaji, kvalitet obrazovanja arhitekata i njihove imaginacije. Jugoslavenska poslijeratna arhitektura je bila u srži moderne arhitekture“, ističe Neidhardt.

Na visoke domete regionalnog modernizma u svjetskoj arhitekturi ukazuju dva velika javna jugoslavenska javna konkursa – Konkurs za rekonstrukciju bivše Jevrejske sinagoge 1951. godine, u izvedbi Zdravka Kovačević i Milivoja Peterčića. Sinagoga je izgrađena po ideji Rudolfa Lubinskog 1930. godine, a razrušena 1941. godine od strane okupatora.

Drugi konkurs bio je za urbanističko rješenje užeg područja sarajevskog naselja Marijn Dvor i Narodne skupštine 1955. godine u izvedbi Juraja Neidhardta i saradnika.

Prva značajna izvedba u stambenoj arhitekturi je stambeni kompleks u naselju Džidžikovac u centru Sarajeva 1947. godine, a po projektu braće Kadić koji su svoje znanje stavili u funkciju obnove.

Nizala su se mnoga uspješna ostvarenja sarajevskih arhitekata na području Bosne i Hercegovine (BiH), ali i u ostalim dijelovima Jugoslavije. Već 1958. godine na konkursu za Muzej revolucije (danas Historijski muzej BiH) prvu nagradu su osvojili zagrebački, dok su ostale nagrade osvojili sarajevski arhitekti.

Publicitetu su doprinijeli tekstovi u štampi koji su pored isticanja rezultata razvijali i diskusije sa arhitektima i građanima, kao i izložbe.

Beogradski dnevni časopis Borba 1965. godine uvodi godišnju nagradu za najuspješnija arhitektonska ostvarenja što je doprinijelo afirmaciji i značaju oblikovanja prostora i arhitekture u okviru ostalih stvaralačkih djelatnosti i gradskog života. ,,Urbanisti, arhitekti i pejzažni arhitekti bili su veoma poštovani građani toga doba“, kaže Neidhardt.

Idejno rješenje i gradskog groblja Bare je pored ostalih značajnih dobitnika, među prvim bosanskohercegovačkim arhitektima dobilo nagradu Borba. ,,Gradsko groblje Bare u Sarajevu po projektu pejzažnog arhitekte Smiljana Klaića povezuje katoličku, pravoslavnu, islamsku, jevrejsku i ateističku kapelu i predstavlja izuzetno uspješno kreativno rješenje u području sa narodima različite etničke pripadnosti“, ističe Neidhardt.

Od negacije do romantizma

Jedinstveno arhitektonsko multifunkcionalno prostorno rješenje koje objedinjuje niz funkcija, poput  kulturne, sportske, trgovačke i ugostiteljske predstavlja izgradnja Kulturno-sportskog centra Skenderija 1969. godine koje također osvaja Borbinu nagradu za autore Živorada Jankovića i Halida Muhasilovića.

,,Osim nekoliko nabrojnih većih i uspješnih zahvata iz bogatog opusa lokalnih bosanskohercegovačkih arhitekata iz područja stambene arhitekture i javnih objekata, nižu se vremenom brojni uspjesi širom bivše Jugoslavije. Ako se tome dodaju školski objekti u razvojnom obrazovnom projektu ,,Hiljadu škola“, zatim industrijski i hidro pogoni, privredni objekti, sportski objekti, objekti kulture, turistički objekti, spomenički kompleksi, pruža nam se puna panorama zemlje koja se podigla iz pepela“, objašnjava Neidhardt.

Nakon Drugog svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji organizovane su dobrovoljne radne akcije za izgradnju pruga, na kojima su mladi od ideje do izvedbe u rekordnom roku postizali izvanredne  rezultate.

,,Poslije raspada Jugoslavije i rata 1992-1995, nesposobnost postjugoslavenskog društva da realno sagleda doba bivše Jugoslavije i naslijeđe koje je ostavilo, stvorilo je dva oprečna mišljenja – potpuna negacija tog naslijeđa i drugo – nostalgija i romantičarska mitologizacija koja također nekritički sagledava to razdoblje“, navodi Neidhardt.

Prema njenim riječima, činjenica je da se urušavaju i nestaju svi ostvareni pozitivni rezultati naslijeđa bivše Jugoslavije, a do danas nisu stvoreni uslovi za izgradnju boljeg, progresivnijeg i pravednijeg društva.

,,Sve je jasnije da je model Jugoslavije bio jedini mogući model za dobrobit svih naroda na ovim prostorima, naročito na prostoru BiH sa miješanim etničkim zajednicama, koja se našla u sredini između razdvojenih nacionalnih država bivše Jugoslavije, a nacionalne elite ih i dalje razvlače i sistematski ubijaju duh zajedništva“, dodaje Neidhardt.

Očevim stopama

Prvobitna želja Tatjane Neidhardt bila je da studira slikarstvo. Međutim, tada u Sarajevu nije bilo Likovne akademije, a odlazak na neko drugo mjesto bio je preveliki „zalogaj“, i emotivno i materijalno.

„Iako sam kao dijete zavirivala iza tatinih leđa na njegov radni sto i divila se njegovim crtežima i radovima uočavala sam i naličje uspjeha moga oca Juraja Neidhardta. Rad, rad, danima i noćima, često dramatični preokreti u životu i karijeri. Trpjela je i porodica, ali nekako smo svi znali da je njegov cilj uvijek perfekcija izvedbe, borba za humanost u urbanizmu, arhitekturi, životu ljudi u gradu i selu“, sjeća se ona.

U vrijeme rada na nekom konkursu, koji su imali određene rokove predaje radova, a bilo ih je mnogo, kako priča, cijeli stan je bio pun saradnika, podovi prekriveni nacrtima, kartonima, maketama.

„Ja sam bila nevidljiva, sklonili su me u moju sobu da im ne smetam, a mama je pored toga što je bila tatina sekretarica i kucala na pisaćoj mašini potrebne tekstove i dopise, morala pripremiti i obroke za ljude koji su tu bili po cijeli dan, ponekad i noć“, prisjeća se ona.

Upisala je studij na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, gdje je njen otac bio profesor. Kaže kako su svi očekivali da ima očev talenat, ali se to nije desilo. „Osim toga, bila sam veoma stidljiva, bojažljiva, isprepadana testovima i ispitima na fakultetu“, kaže ona.

Dodaje da je ipak zahvaljujući svojoj upornosti i savjesnom radu za rekordne četiri i po godine završila fakultet, a iste godine dobija i posao nastavnika u Građevinskoj tehničkoj školi gdje ostaje raditi 25 godina.

„Osim struke nastojala sam im otvoriti vidike i u druge oblasti života, razgovarali smo o raznim temama, odlazili smo na aktuelne izložbe i druge kulturne manifestacije. Kasniji susreti sa učenicima su mi potvrdili da moj trud nije bio uzaludan. Njihova zahvalnost mi je najveća nagrada“, zaključuje Neidhardt.

Promocija kulturnih vrijednosti Sarajeva

Ona podsjeća kako su četiri ratne godine ostavile pustoš u ljudskim dušama, zbog čega se uključila u niz humanitarnih aktivnosti, kako bi se izvukla iz letargije.

Tatjana je sa saradnicima putem kalendara, plana grada, bookmarka, razglednica i slično, nastojala promovisati kulturne vrijednosti grada Sarajeva kojeg granate nisu uspjele razoriti. Rodila se ideja da naprave knjižicu o Sarajevu ,,Sarajevo kroz vrijeme“ malog formata sa akvarelima i tekstovima o svim historijskim periodima i svim najznačajnijim elementima kulturnog naslijeđa grada.

„Radili smo na tome nekoliko godina. Uspjeli smo. Knjižica je doživjela veliki uspjeh na promociji prvog izdanja na bosanskom jeziku 2004. godine, i nekoliko drugih izdanja. Nadovezalo se englesko, pa njemačko i francusko izdanje. Nismo imali namjeru raditi francusku varijantu, ali jednog dana me je, ne znam kako, pronašao stariji gospodin, dr. Mustafa Hadžihalilović, koji živi u Francuskoj, ali povremeno dolazi u Sarajevo jer je njegova porodica imala veliku imovinu na Ilidži. Oduševio se našom knjižicom i ponudio da prevede na francuski jezik bez ikakve naknade. Trajalo je, možda dvije godine, ali knjižica na francuskom jeziku stoji pored drugih, skoro u svakoj većoj knjižari u gradu. Njegovim angažmanom knjižica je uvrštena u UNESCO katalogizaciju u Parizu“, pričala Neidhardt.

Velika je šteta, prema njenim riječima, što se ne daje dovoljno pažnje održavanju objekata arhitektonskog i urbanog naslijeđa kao i njihovoj valorizaciji, bilo to iz osmanskog, austrougarskog perioda ili objekata Moderne.

„Ima pokušaja kroz razne aktivnosti, ali nedovoljno u praksi. Žalosno je gledati oronule fasade, nadogradnje gdje im nije mjesto ili devastaciju prostora grada neprimjerenom izgradnjom u sarajevskoj kotlini koja ima limite u svakom segmentu gradskog života. Umjesto poštovanja ventilacionih koridora i sadnje drveća, sade se zgrade“, zaključuje.