Najveća masovna grobnica u Evropi nakon Drugog svjetskog rata otkrivena je 2013. godine na periferiji Prijedora, gradu na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine (BiH).
Za 70 dana iskopana je površina od 10.000 metara kvadratnih i otkriveni su ostaci više od 435 ljudi. Samo 274 osobe su uspjele biti identificirane zbog višestrukih slučajeva premještanja prethodno pokopanih tijela (Balkan Insight, 2020). Dokazi o masovnoj grobnici su izvedeni na suđenju Ratku Mladiću, načelniku Generalštaba Vojske Republike Srpske (VRS-a), pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Pravni postupak protiv Mladića završen je polovinom 2021. godine, nakon više od devet godina suđenja. Uprkos tome, danas je mjesto ove grobnice prostor osporavanog sjećanja s izraženim nedostatkom komemoracije, memorijalizacije ili znakova koji bi identificirali ovu lokaciju i tu počinjene ratne zločine.
Prije izbijanja rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine, mjesto masovne grobnice Tomašica bilo je lokacija rudnika željezne rude, koju je koristila rudarska kompanija Ljubija. Otpad iz ovog rudnika korišten je u pokušaju da se prikriju ratni zločini počinjeni u Prijedoru; devet metara gline i stijena sakrivalo je stotine ljudi koji su bili pokopani u Tomašici sve do 2013. godine. Postojale su sumnje da na tom području postoji masovna grobnica i prije toga, i iako su pretrage vršene 2004. i 2006. godine, otkriveno je samo 34 tijela (Balkan Insight, 2020).
Iskopavanja su se nastavila nakon što su brojni pokazatelji ukazivali na prisustvo veće masovne grobnice u tom području. Mještani koji su živjeli blizu lokacije uzimali su vodu iz obližnjeg jezera i primijetili da je voda postajala zagađena. Bilo im je nejasno kako ili zašto se neugodan miris širio iz vode koja je bila duboka preko 40 metara. Lokalno stanovništvo srpske nacionalnosti je ispitivano o masovnim ubistvima i potencijalnim lokacijama, gdje bi mogle biti nestale osobe. Negirali su činjenice da su se masovna ubistva dogodila. Vladini dužnosnici su i dalje vjerovali da postoji masovna grobnica blizu rudnika Tomašica jer su, pod uslovom anonimnosti, bosanski Hrvati koji su živjeli na vanjskim područjima opštine Prijedor prijavili da su čuli glasine o masovnim ubistvima i grobnicama iz rata (Balkan Transitional Justice, 2014).
Sumnje su potvrđene kada je bivši pripadnik VRS-a, koji je učestvovao u prikrivanju ubistava, otkrio lokaciju masovne grobnice Tomašica Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine. Iako se dobrovoljno javio 2011. godine, uslijedile su dvije godine pregovora kako bi se pronašla tačna lokacija grobnice. On je ostao anoniman do danas kako bi zaštitio svoj identitet (Balkan Transitional Justice, 2014).
Postoje dokazi koji ukazuju na umiješanost i saučesništvo civila u stvaranju i prikrivanju masovne grobnice Tomašica. Širina i dubina grobnice ukazuju na to da je teška mašinerija korištena za stvaranje jame ove veličine, što sugeriše da bi bila potrebna velika operacija koja uključuje veći broj pojedinaca da sistematski počine ove zločine (Fournet, 2020). Mještani u tom području živjeli su samo 300 metara od mjesta masovne grobnice, ali su i dalje tvrdili da ne znaju ništa o njenom postojanju. U članku Balkan Transitional Justice 2014. godine, nijedan srpski civil iz tog područja nije bio voljan komentarisati otkriće masovne grobnice Tomašica. Tišina o ovakvoj temi nije neuobičajena od kraja rata u BiH – jedna karakteristika koja je zakomplikovala napore za priznanjem i pomirenjem. Nakon rata, svjedoci zločina su navodno bili zastrašivani kako bi šutjeli ili čak bili ubijani zbog otkrivanja informacija. Štaviše, kako je Mujo Begić, profesor historije i viktimologije na Univerzitetu u Bihaću, rekao za Balkan Transitional Justice, ,,niko ne želi biti izdajnik vlastitog naroda“ (Balkan Transitional Justice, 2014).
Nakon što je lokacija Tomašice konačno otkrivena, isprva se očekivalo da će sadržavati preko 1.000 ostataka pojedinaca – ovaj broj je naširoko objavljivan u međunarodnim medijima, ali je samo 435 tijela pronađeno nakon potpune ekshumacije (BBC, 2013). Ova brojka nije uzela u obzir činjenicu da je tokom 1990-ih, opet u pokušaju počinitelja da prikriju svoje ratne zločine, više od 350 tijela iskopano iz Tomašice i ponovo pokopano u sekundarnim grobnicama kao što je Jakarina Kosa (Balkan Insight, 2014). Većina tijela u grobnici bila su raskomadana, a različiti nivoi raspadanja ukazivali su na to da je izvršeno sistematsko “pljačkanje” grobnica. Drugim riječima, znamo da su srpski počinitelji ratnih zločina iskopavali svoje žrtve i dijelove njihovih tijela te ih bacali po raznim sekundarnim i tercijarnim masovnim grobnicama. Zbog ovoga je bilo jako teško za porodice da identificiraju voljene, pri čemu su mnogi morali da se oslanjaju na lične predmete žrtava kao način prepoznavanja članova porodice. Ipak, pred MKSJ su uspjeli iskoristiti ove dokaze za procesuiranje Ratka Mladića, koji je osuđen za deset tačaka optužnice, uključujući i zločin protiv čovječnosti počinjen na području općine Prijedor.
Ispitivanje masovne grobnice Tomašica otkrilo je uznemirujuće činjenice o stotinama ubistava nesrpskih civila od pripadnika VRS-a. Prema forenzičarima tijela uklonjena iz grobnice Tomašica su prevezena i ukopana u sekundarnu grobnicu. Potvrđeno je da su sekundarne grobnice namjerno locirane u područjima gdje su se vodile oružane borbe, u pokušaju da se mrtvi civili prikriju da su vojnici. Ovo ponovno ukazuje na to da su poduzeti koraci kao dio složenog prikrivanja The Guardian, 2016). Raskomadana tijela u obje masovne grobnice dokazuju da je teška mašinerija ponovo korištena za uklanjanje tijela iz primarne grobnice koja su sistematski prevožena, a ne premještana pojedinačno. Sabrani zajedno, tijela iz Tomašice i Jakarine Kose čine ukupno 604 osobe (Fournet, 2020).
Forenzička analiza bila je ključna u utvrđivanju civilnog identiteta žrtava pronađenih u Tomašici i okolnim sekundarnim grobnicama, zahvaljujući tehnološkim naprecima u forenzičkim tehnikama početkom 2000-ih Odbrani Ratka Mladića kao glavni argument tokom suđenja je bio da su u masovnim grobnicama bile žrtve borbi. Ovo je opovrgnuto kada je dr. John Clark, forenzički patolog, posvjedočio na suđenju da je glavni uzrok smrti žrtava bio pucanje iz oružja. Sudskom vijeću je kazao da je ,,97 posto od 293 kompletna ili uglavnom kompletna tijela imalo povrede od vatrenog oružja“. Istaknuo je ključnu činjenicu da je 45 posto svih pucnjeva bilo u potiljak, a dodatnih 27 posto je bilo ili na vrh ili na stranu glave. Ovo bi bila “neobična karakteristika” za žrtve ubijene u borbi i jasno je ukazivalo na to da žrtve nisu bile tako ubijene, već u masovnoj egzekuciji (Mladić Transcripts, 24. juni 2015).
Više od 95 posto žrtava u Tomašici bili su Bošnjaci (Mladić Transcripts, 25. juni 2015). Kako bi utvrdili etničku pripadnost i porijeklo žrtava u MKSJ su prezentirani predmeti pronađeni u grobnica. Mnogi od ovih ličnih predmeta su bili službeni papiri Islamske zajednice Sarajeva, kao i predmeti poput hamajlija, zapisa, tespiha i kopija novoda iz Kur'ana (Jugo, 2017). Prisustvo ovih ličnih predmeta, zajedno sa dokazima koji su utvrdili način na koji su ovi pojedinci bili pogubljeni, bili su ključni elementi u argumentaciji tužilaštva.
Pomirenje & Komemoracija
Pitanje koje se postavlja je: kako se zajednica obnavlja nakon što se dokaže da su se dogodili tako nasilni zločini? Lina Strupinskiene, profesorica Političkog ponašanja i institucija i međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Vilniusu, provela je studiju od 2013-2014 pod nazivom, “Šta je pomirenje i jesmo li tu već? Različiti tipovi i nivoi pomirenja: Studija slučaja Bosne i Hercegovine.” U ovom članku, ona se posebno fokusirala na dobivanje holističkog pogleda na pomirenje u Prijedoru nakon rata u BiH. Posebno se bavila “iskustvima na nivou zajednice” i provela je 64 intervjua kao osnovu svoje studije (Strupinskiene, 2016). Od ispitanika, 39 su bili muškarci, a 25 žene; otprilike 60 posto njih su bili bosanski Srbi, 35 posto bosanski muslimani, a pet posto bosanski Hrvati. Istraživanje Strupinskiene je provedeno u ključnom trenutku, jer je intervjue obavila u neposrednim mjesecima prije i nakon otkrića masovne grobnice Tomašica (Strupinskiene, 2016).
Što se tiče onoga što pomirenje zapravo podrazumijeva, većina ispitanika odgovorila je u smislu ,,biti dobar komšija“ svojim sugrađanima i ,,pokušavati živjeti normalnim životom u zajedništvu“ (Strupinskiene, 2016). Da bi se postigla ova ideja pomirenja, ispitanici su naglasili da su ključni funkcionalne državne institucije i snažna vladavina prava. Posebno su se bavili zaštitom ljudskih prava i održavanjem jednakosti, nenadležnosti i tolerancije. Razbijanje nacionalističke političke retorike također je označeno kao ključni faktor u procesu pomirenja (Strupinskiene, 2016).
Zanimljivo je da su odgovori na neka pitanja u intervjuima bila podijeljena duž etničkih linija. Kada su upitani da li je Prijedor došao do prihvatanja svoje nedavne prošlosti, većina bosanskih Srba odgovorila je potvrdno, dok je oko dvije trećine ispitanika koji nisu Srbi odgovorilo negativno (Strupinskiene, 2016). Nadalje, kada su upitani o tome kako suočavanje s prošlošću i priznavanje istine doprinose pomirenju, ljudi koji su preživjeli kršenja ljudskih prava ili su izgubili članove porodice tokom rata bili su skloniji smatrati da su to ključni dijelovi pomirenja u odnosu na one koji nisu ispunjavali ovaj kriterij. To je posebno bilo izraženo kod bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata (Strupinskiene, 2016).
Memorijalizacija, i nedostatak iste, također je važan dio post-ratnog bh. društva. Posebno u entitetu Republika Srpska, nedostaju memorijali na mjestima počinjenih zločina protiv čovječnosti. Tomašica je primjer toga. Mjesto gdje je 2013. otkrivena najveća masovna grobnica u BiH danas je zaraslo u rastinje, bez ikakvog spomenika koji bi se sjećao stotina mrtvih. U nedostatku državnog komemoriranja i memorijalizacije ubijenih, civilno društvo pokušava provoditi vlastite prakse sjećanja. Na primjer, u Kozarcu, jednom od mjesta iz kojeg potiču brojne žrtve pronađene u Tomašici, organizira se godišnja kolektivna dženaza. Tokom ovog obreda, građani mogu zajedno oplakivati svoje ubijene voljene. Centralni dio ovog događaja je čitanje imena žrtava kako bi građani, u odsustvu državne komemoracije ovih izgubljenih života, mogli zajedno stvoriti svoje ,,javno kao i privatno sjećanje svog iskustva“ (Sivac-Bryant, 2016).
Nevladine organizacije (NGO) također su uspostavile svoje napore u memorijalizaciji, u odsustvu državnih inicijativa. Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH (YIHR BiH) organizuje dnevne kampove za mlade kako bi učili o strahotama Drugog svjetskog rata i rata u Bosni i Hercegovini, s ciljem poticanja pomirenja u bosanskom društvu i edukacije mladih (YIHR BiH, Kamp Kozarac).
Iako nevladine organizacije provode napore memorijalizacije i komemoracije u BiH, ovi napori često nisu dovoljni da bi bili memorijalizirani specifični događaji ili lokacije, poput masovne grobnice Tomašica. Prema studiji Strupinski, priznavanje zločina je ključno kako bi preživjeli osjećali pomirenje.
Naslijeđe Tomašice ostaje kompleksno do današnjeg dana iako su pronalazak i ekshumacija masovne grobnice sastavni dio presude Ratku Mladiću, kontraverzni prostor samog mjesta i kontradiktorni narativi koji je okružuju i dalje ometaju proces pomirenja. Uprkos konačnom završetku krivičnog postupka protiv Mladića 2021. godine, gotovo 30 godina nakon počinjenja zločina, proces komemoracije i pomirenja je u zastoju. To je uglavnom rezultat odbijanja vlasti Republike Srpske da prihvate ovu presudu, njihovog odbijanja da komemoriraju žrtve, te nastavka negiranja i veličanja ovih zločina.
—————-
Tekst je kreiran uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške. Sadržaj je isključiva odgovornost Centra za postkonfliktna istraživanja i ne odražava nužno stavove Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške, ni SMART Balkan konzorcijuma.
