Bosna i Hercegovina (BiH) i dalje se suočava s dugotrajnim posljedicama rata. Preživjeli rata bore se s posttraumatskim stresom uzrokovanim sukobom iz 1992-1995. godine.
Međutim, trauma nije ograničena samo na one koji su rat iskusili iz prve ruke; ona se prenosi i na sljedeću generaciju. U ovom postratnom kontekstu, nedostatak perspektiva zbog loše ekonomske situacije i društvenih normi dodatno je pogoršao već kritičnu krizu mentalnog zdravlja u zemlji. Ovaj višeslojni teret često se zanemaruje u svakodnevnom diskursu, jer se ljudi radije fokusiraju na to kako prebroditi svakodnevne izazove. Kao rezultat toga, ovakvo okruženje otežava ljudima u BiH da aktivno traže pomoć. Potrebna je kulturna promjena.
U Bosni i Hercegovini (BiH) priznavanje mentalnih poteškoća i dalje ostaje tabu. Ova stigma se često opravdava osjećajem koji je ukorijenjen u posljedicama ratne trauma, odnosno Dobro je dok se ne puca. Nažalost, trajna prisutnost posttraumatske, pa čak i transgeneracijske traume, često ostaje ignorisana, zasjenjena naglaskom na preživljavanje svakodnevnog života.
Iako je rat u Bosni i Hercegovini završen, drugi sukobi mogu imati duboke posljedice na traumu. Rat u Ukrajini i u i okolini Gaze retraumatizirali su preživjele rata u BiH. Bez smislenog razgovora o ovoj retraumatizaciji i njenim tretmanima, stigma oko mentalnog zdravlja će nastaviti postojati. Prema Agenciji za statistiku Bosne i Hercegovine, od 2017. godine zabilježen je čak i porast broja samoubistava, što je dodatni pokazatelj alarmantnog stanja mentalnog zdravlja u zemlji. Činjenica da je 79 posto samoubistava u 2022. godini bilo među muškarcima, a 21 posto među ženama možda se treba razumjeti u kontekstu problematičnih društvenih normi i rodnih uloga.
Mlađa generacija u BiH traži promjenu. Izvanredan primjer su Mladi agenti promjena, projekt tuzlanskog udruženja Amica Educa. Ovo udruženje funkcioniše kao centar za osnaživanje, pružajući obrazovne i psihosocijalne usluge građanima BiH. Projekt Mladi agenti promjena zalaže se za društvenu promjenu u oblasti mentalnog zdravlja, rodne ravnopravnosti i izgradnje mira.
Jedan od načina postizanja ovog cilja je njihovo prisustvo na društvenim mrežama, gdje pružaju informacije o temama vezanim za mentalno zdravlje te daju savjete o tome kako pristupiti određenim problemima ili kako potražiti pomoć. Pozitivne i zahvalne reakcije na njihov sadržaj na društvenim mrežama znak su koliko je njihov pristup djelotvoran.
Ivona Erdeljac, programska direktorica Amica Educe, kazala je „Ponekad su to ‘samo’ pohvale za objave gdje kažu da im sadržaj koji objavljujemo pomaže da se nose s raznim izazovnim životnim situacijama ili jednostavno da bolje upoznaju sebe. Ponekad traže dodatnu literaturu ili izvore iz kojih mogu saznati više o temi (mladenačkog) mentalnog zdravlja.“ Međutim, najčešće se korisnici obraćaju organizaciji s pitanjem da li nude psihološko savjetovanje ili psihoterapiju. Tada ih obično upućuju na psihološku savjetodavnu službu organizacije ili im pružaju informacije (ako su dostupne) o pomoći koju mogu dobiti u njihovom području. Udruženje čak planira započeti novi projekt u kojem će obučavati mlade da budu vršnjački savjetnici i pružaju podršku osobama koje se bore s mentalnim zdravljem, kao i žrtvama rodno zasnovanog nasilja.
Selma Mustačević, koordinatorica za rodne programe u udruženju Amica Educa u Tuzli, ističe generacijsku razliku u pristupu mentalnom zdravlju. Opisuje kako mladi u savjetodavnim sesijama aktivno koriste tačne termine za opisivanje svojih osjećaja, dok se njihovi stariji sugrađani bore s definisanjem svojih problema.
„Kod mladih osoba vidimo više prepoznavanja mentalnih poteškoća nego kod starije populacije. Mladi znaju prepoznati anksioznost, depresiju, kad se ne osjećaju dobro, kad imaju neku napetost koju ne mogu riješiti. […] Kada radim s mladima, koji su učenici, studenti, diplomanti, magistri itd., oni aktivno koriste riječi poput poremećaj, anksioznost i depresija. Kada radim sa starijima, to su riječi poput ʻeh, ne mogu se pomaknuti, nepokretan sam, stalno sam napetʼ. Zaista možete vidjeti razliku u tom osnovnom obrazovanju o mentalnom stanju“, navela je Mustačević.
Nadalje objašnjava ključnu ulogu psiho-edukativnih radionica koje nudi Amica Educa. Ove radionice ne samo da se bave teorijom, već i potiču na samorefleksiju. Iako je njihova ciljana grupa široka, žene, često preživjele nasilja, čine značajan broj onih koji traže terapiju putem udruženja. Kako bi osigurali da oni koji su pogođeni nasiljem potraže njihovu pomoć, Amica Educa pruža informacije o svojim uslugama putem društvenih mreža, svoje web stranice i, prije svega, usmenom predajom. Velika reklama za njihove usluge nije nužno potrebna. Lista čekanja koja se proteže od tri do šest mjeseci svjedoči o potražnji za uslugama udruženja. ,,Potreba je veća nego što mi i druga udruženja i institucije možemo ponuditi,“ kaže Mustačević.
Amica Educa postavlja mentalno zdravlje unutar okvira osnovnih ljudskih prava uopšte, a također i unutar okvira rodne ravnopravnosti. Prema ovoj logici, seksualna i reproduktivna prava ili pravo na ekonomsku sigurnost ne mogu se promatrati kao izolirana pitanja. Društvene norme patrijarhata, ukorijenjene u društvu, identificiraju se kao faktor koji doprinosi poteškoćama u mentalnom zdravlju, utičući na sve spolove. Žene, često odgajane unutar okvira propisanih pravila, bore se s očekivanjem da utjelovljuju tradicionalne ženske osobine, uključujući percipirani nedostatak samopouzdanja. Istovremeno, muškarci su uslovljeni da potiskuju emocije, perpetuirajući društveni model koji postaje sve neodrživiji.
Mustačević ističe da danas možemo vidjeti kako ovakve uloge nisu održive. Žene i dalje obavljaju većinu kućanskih poslova, čak i nakon cijelog radnog dana, što odražava trajnu neravnotežu rada unutar patrijarhalnog društva. Osim toga, zahtjevi funkcionisanja unutar kapitalističkog sistema često ostavljaju roditelje s nedovoljno vremena da posvete svojoj djeci, naglašavajući potrebu za preispitivanjem ovih ukorijenjenih uloga u savremenom društvu.
Ipak, Mustačević također naglašava uporne izazove mentalnom zdravlju koji proizlaze iz posljedica rata u BiH. Ovi izazovi posebno uključuju ekonomsku situaciju u zemlji. Jedna od posljedica nesigurne ekonomske situacije u BiH je fenomen ʻrazdvojenih porodicaʼ. Ove porodice zapravo nisu formalno razdvojene, ali muški partner napušta porodicu radi posla u inostranstvu, vraćajući se samo povremeno. Tokom njegovog odsustva, ženski partner preuzima ulogu ʻsituacioneʼ samohrane majke, upravljajući svim obavezama samostalno, dok otac snosi isključivu odgovornost za finansijsku podršku porodici. „Još uvijek nas smatraju društvom u tranziciji, jer se stvari od Dejtonskog sporazuma nisu popravile. Još uvijek imamo visoku stopu nezaposlenosti, što također utiče na mentalno zdravlje,“ navodi Mustačević.
Dodatni aspekt veze između nezaposlenosti i mentalnog blagostanja ogleda se u tome da se neke mlade žene u BiH, nakon završetka obrazovanja, odmah udaju i zasnivaju porodice. To često rezultira njihovim zatvaranjem u krug porodice. Značajan broj tih žena, s vremenom, osjeti usamljenost i nedostatak prilika za širenje znanja ili upoznavanje novih ljudi, objašnjava dalje Mustačević. Inicijative Amica Educe osmišljene su da osnaže žene i lično i profesionalno. Mustačević ističe da, osim sticanja vještina, najvažnija transformacija za žene koje učestvuju u ovim projektima proizlazi iz društvenih veza koje uspostavljaju tokom tih projekata. Oslobađanje od izolacije pokazuje se kao snažan katalizator za pozitivne promjene, što ilustruje ulogu socijalizacije u ukupnom blagostanju tih žena.
Uprkos izvanrednim naporima udruženja poput Amica Educe u Tuzli, njihov rad sam po sebi nije dovoljan da odgovori na velike potrebe u Bosni i Hercegovini. Zdravstvene vlasti BiH pokrenule su 1996. široku reformu sistema mentalnog zdravlja u zemlji s ciljem integracije usluga mentalnog zdravlja u osnovnu zdravstvenu infrastrukturu. Uspješno su uspostavili mrežu od 74 centra za mentalno zdravlje u zajednici, koji pružaju usluge građanima. Pojam zajednice je ključan jer predstavlja koordiniran napor različitih aktera u cilju olakšavanja reintegracije pojedinaca u društvo. Međutim, jasno je da osnivanje centara za mentalno zdravlje nije dovoljno. Potrebna je promjena percepcije o mentalnom zdravlju, a samim time bi se zaustavila stigmatizacija koja prevladava kada je u pitanju terapija.
