Aktivisti za mirovno obrazovanje u Bosni i Hercegovini (BiH) olakšavaju dijalog u političkom okruženju koje je daleko od gostoljubivog za njihov rad.
Obrazovni sistem BiH, sastavljen od 13 različitih ministarstava obrazovanja bez jedinstvenog kurikuluma, predstavlja plodno tlo za podjele i etno-nacionalističke narative umjesto da potiče integraciju (Pašalić-Kreso 2023, 47; Komatsu 2021, 521). Šta motiviše aktiviste za mirovno obrazovanje i šta ih pokreće da se bore protiv ovih podjela? Troje aktivista iz BiH podijelilo je svoja gledišta o strukturalnim preprekama njihovom radu, kako ih prevazilaze i koje promjene žele vidjeti.
Rad preko prepreka
„Mi smo neka vrsta problematičnih ljudi. Pokušavamo promijeniti status quo“, kaže Samira Baručija o svom radu. Baručija je regionalna koordinatorica za Ujedinjenu religijsku inicijativu (URI), mrežu nevladinih organizacija za međureligijsku saradnju. Već deset godina je aktivistkinja je u organizaciji Mladi za Mir, koja se bavi temama koje nisu obuhvaćene formalnim obrazovnim sistemom u BiH. Projekti organizacije Mladi za Mir, objašnjava, prvenstveno se fokusiraju na unapređenje kritičkog razmišljanja mladih o miru, pomirenju i pravdi. Cilj im je to postići razgovorom o temama kao što su dekonstrukcija narativa i identiteta.
Mlade ljude motiviše da učestvuju u vanškolskim radionicama i seminarima Mladih za Mir, tvrdi Baručija: „Mladima je potrebno ono što mi nudimo. Oni su u očajničkoj potrebi da čuju drugačiju perspektivu o životima koje su imali njihovi roditelji i porodice, i osjećaju se zarobljeno.“ Na političkom nivou, Baručija vidi više prepreka nego podrške za njihove projekte i u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) i u Republici Srpskoj (RS), dva entiteta u BiH. Ona navodi da, iako je ova organizacija pokušala sarađivati s formalnim obrazovnim sistemom, „kada dođete u bilo koju školu ili ministarstvo obrazovanja i kažete, želimo pomoći vašim studentima da preispitaju ono čemu ih podučavate i ponuditi im drugačiju perspektivu, dobijemo veliko ne.“
Jedna uspješna saradnja na zajedničkom projektu između dvije monoetničke škole, kaže ona, dogodila se samo zahvaljujući ličnim kontaktima između osoblja Mladi za mir i nekih nastavnika škola. Izvan ovog projekta, „iako smo željeli raditi sa školama, nismo imali veliki uspjeh. Tako da to više nije dio društva za koji se možemo boriti. Ono što možemo učiniti je da dovedemo mlade ljude van ovih komora i u prostore gdje mogu imati iskren dijalog.“
Baručija kaže da, iako su u pitanju mladi ljudi „izuzetno su željni učestvovati bez obzira odakle dolaze“, mada je proporcionalno manje ljudi koji se prijavljuju iz RS. „Bilo bi mnogo lakše kada bismo imali partnere u RS koji bi mogli preporučiti svoje učesnike za neke aktivnosti“, kaže ona. Iako možda nije lako pronaći kooperativnu organizaciju u RS, Mladi za Mir je uspostavio partnerstvo s jednom organizacijom iz Prijedora (RS entitet): „Ima još uvijek organizacija koje se trude da se odupru i bore te pruže prostore za svoje članove.“
Dejan Rađen je koordinator za rad s mladima u PRONI Centru za razvoj mladih, organizaciji sa sjedištem u Brčko Distriktu. PRONI-jevi programi obrazovanja za mir uključuju projekte rješavanja sukoba i obuke za vođe zajednice. Rađen kaže da je organizacija pronašla načine za angažman u oba entiteta: „Radimo s jednim od ministarstava u Republici Srpskoj na strategiji i akcijskom planu za mlade, a u isto vrijeme radimo s nekim od kantona i federalnim ministarstvima u Federaciji. I, naravno, radimo i u Brčkom.“ Kada je u pitanju implementacija projekata obrazovanja za mir, Rađen kaže da njegov rad obično nije negativno pogođen političkom atmosferom u državi, „samo nekad nemamo podršku vlasti kada nam je potrebna, na primjer, u vezi s nekim evropskim projektima koje su obavezni raditi.“
Objašnjava da primanje finansijske podrške uglavnom iz izvora van bh. države pomaže da PRONI ostane nezavistan: „98 posto, 99 posto našeg budžeta dolazi od donatora izvan države, odnosno ambasada i drugih međunarodnih organizacija. Tako da ne zavisimo od njih, ali želimo raditi s njima. A za neke projekte potrebna nam je njihova podrška, možda ne finansijska, već: budite na sastanku, molimo vas potpišite ovo, i tako dalje.“
Projekti PRONI-ja su fokusirani na budućnost, a ne na prošlost. „Ono što radimo u suštini je izgradnja mira, ali ne u smislu bavljenja prošlošću. Uglavnom vjerujemo da, da bi mir došao, nove generacije moraju doći, generacije se moraju smijeniti. Trudimo se uticati na što više mladih ljudi da budu otvoreniji“, kaže Rađen.
Raditi kao agent promjena u BiH znači djelovati u strogo podijeljenoj političkoj sredini: „Sistem je napravljen da sve razdvaja. Obrazovni sistem je podijeljen, zdravstveni sistem je podijeljen, putovanje je podijeljeno; u osnovi, sve je podijeljeno“, navodi Rađen. Dodao je da je COVID dodatno pogoršao ove podjele; otkako je pandemija počela, ne samo da se manje ljudi prijavljuje za PRONI-eve projekte, već je opadanje prijava posebno primjetno kod ljudi koji žive u RS entitetu. Razlozi za to, kaže Rađen, su višeslojni: „Naravno, ima puno primjera mladih ljudi koji su otvoreni za aktivnost, ali u većini slučajeva nije baš popularno u Banjoj Luci ili RS uopšte biti dio NVO-a i biti angažovan.“
Rađen ističe da se NVO U RS-u stavljaju pod krinku korupcije kako bi doveli u sumnju njihov rad. Dodatno, u septembru 2023. godine, vlada RS-a predložila je zakon koji bi doveo do toga da svaka NVO koja prima međunarodnu pomoć bude označena kao strani agent (Kurtic, 2023; ibid., 2024). Iako je zakon povučen, NVO-i se sada lakše percipiraju kao strani agenti od strane šire javnosti, kaže Rađen. Spekulira da medijska slika o NVO-ima u RS-u doprinosi opadanju prijava na NVO aktivnosti. „U Sarajevu nikada nije bilo nepopularno biti dio NVO-a. To znači da ste aktivni, putujete, upoznajete ljude. U Banjoj Luci nije tako. Šira javnost nije dobro informisana o NVO-ima, a nisu sigurni u nepoznato. Tako to vidim.“
Bavljenje stereotipima i govorom mržnje u razredu
Vladimir Andrle je predsjednik jevrejske kulturno-obrazovne i humanitarne zajednice “La Benevolencija”. Edukativni programi organizacije uključuju projekte u školama širom zemlje i aktivnosti otvorenih vrata u prostorijama jevrejske zajednice. U školama, Andrle i njegovi kolege educiraju omladinu u BiH o ,,temama poput govora mržnje, antisemitizma, islamofobije, kršćanofobije i svih drugih oblika ksenofobije.“ Pored toga, “La Benevolencija” ima programe o obrazovanju o Holokaustu i negiranju holokausta. Andrle ističe ogromne praznine u obrazovanju o Holokaustu u BiH: ,,Čak ni učitelji ne razumiju u potpunosti šta je Holokaust i kako se Holokaust dogodio. U školskim knjigama, Holokaust je dio jednog ili dva časa o Drugom svjetskom ratu. Dakle, tokom čitavog obrazovanja jednog djeteta, o Drugom svjetskom ratu i Holokaustu razgovara se ukupno samo sat i po.“
Kada učenici iznose antisemitističke izjave, to često direktno odražava nedostatak znanja, kombinovan s stereotipima i dezinformacijama koje se šire putem medija, smatra Andrle. Zbog toga, Andrle vidi potrebu da se radi ne samo s učenicima, već i s odraslima oko njih: ,,Postoje mnogo veći problemi od djece. Trenutno smo u procesu revizije našeg projekta o obrazovanju o Holokaustu. Želimo raditi s učiteljima, direktorima škola i roditeljima djece kako bismo ih pretvorili u agente promjena.“
Baručija iz URI napominje da se u školama ,,studenti ne uče historiju, već narative. Zato pokušavamo da ih naučimo kako da dekonstruiraju te narative i shvate odakle to sve dolazi.“ Kaže da mladi reprodukuju te narative tokom aktivnosti unutar organizacije Mladi za Mir: ,,Ponekad dijele nasumične lažne vijesti koje su čuli. A zatim ponekad učesnici izgovore stvari koje su prilično štetne, uvredljive i opasne za cijelu grupu ili širi kontekst.“ Ipak, Baručija takve situacije vidi kao vrijedne prilike: ,,Neke od tih izjava su otvoreno uvredljive za nas kao facilitatore, ali to ne znači da ćemo ih napasti ili ukloniti s radionice. Ako se i nešto takvo desi, rekla bih da je to zlatna prilika. To je trenutak koji možete pretvoriti u lekciju za sve. Možemo pružiti pojedincu priliku da preispita ono što je upravo rekao, ponuditi mu alternativu na neki način.“
Baručija dodaje da dodatne aktivnosti pomažu u stvaranju veza između ljudi, veze koje mogu spriječiti eskalaciju sukoba: ,,Skoro uvijek pripremimo nešto za večer. Okupljamo se, pjevamo, družimo se, šta god. Radimo nešto samo da održimo tu grupnu koheziju i da se upoznaju. Stvarno je teško udariti nekoga ili poželjeti mu loše stvari kada ih stvarno poznajete, kada provodite toliko vremena s njima itd. A ako se nešto i dogodi, ljudi vam ne sude tako strogo jer nekako poznaju drugu stranu vas. Tako da nikada nije riječ samo o radionici.“
Andrle se slaže da upoznavanje ljudi može pomoći: ,,Sve se svodi na to da se ljudi sreću s ljudima. Djeci je u glavi propagandna slika Jevreja, ali većina njih nikada nije srela Jevreja. Kada vide da u svojoj zajednici, u svom gradu imaju Jevreje, da se ponašaju isto i da imaju iste potrebe, iste želje, tada počinju da shvataju da Jevreji nisu ti strašni ljudi koji kontroliraju sve na svijetu.“ Kada ga pitaju kako ga lično pogađa kada čuje predrasude učenika i ponekad primi otvoreno komentare mržnje, Andrle kaže: ,,Pa, navikao sam se. U svom radu otvoreno su me nazivali raznim imenima. Djeca su me optuživala da sam pristalica zločina koje Palestinci doživljavaju, a čak su mi rekli da kao Jevrej ne pripadam BiH, da treba da se preselim u Izrael. Ali, iskreno, ne smeta mi. To me ne pogađa jer razumijem odakle to dolazi; to je neznanje, to su lažne informacije.“
U međuvremenu, Rađen kaže da se stereotipi i etno-nacionalistički narativi ne razmatraju otvoreno u PRONI-ovim radionicama, koje se umjesto toga fokusiraju na izgradnju zajedničkog identiteta.,,Skoro nikada ne razgovaramo otvoreno o razlikama u religiji ili nacionalizmu ili sličnim stvarima. Fokusiramo se na sličnosti, da bi mogli da prepoznaju, oh, ona voli istu muziku, gleda isti sport, voli istu hranu, u suštini smo isti. Pokušavamo da ih povežemo sa pozitivnim stvarima, a ne da govorimo o njihovim razlikama,“ objašnjava.
Rađen kao i Baručija smatra da sukobi koji se javljaju tokom aktivnosti mogu biti izazovni za rješavanje, ali su prilika, a ne problem: ,,Obično kada dođe do sukoba, gledamo na to kao na pozitivnu stvar. I kada se to dogodi, postaje glavni fokus agende, sjedimo i razgovaramo dok to ne riješimo. Ako se ništa ne dogodi i svi se smješkaju, to znači da nešto radite pogrešno.“
S druge strane, Andrle naglašava da, ako studenti imaju predrasude prema drugima, o tome treba razgovarati; u suprotnom, ne postoji prilika da se njihovi pogledi transformišu: ,,Koncept našeg obrazovnog rada je motivisati studente da budu što iskreniji. Znate, u suštini ih podstičemo govoreći im da je na ovom času u redu biti otvoren i reći da imate predrasude. Tada ih možemo edukovati. Ljudi su skloni generalizacijama, tako da se na ovaj način suprotstavljamo tim narativima.“
Navigacija stresom i sistemima podrške za aktiviste
Baručija priznaje da, iako aktivisti možda ne moraju strahovati od posljedica od strane vlade, prijetnje od pojedinaca koje zahtijevaju policijsku pratnju se događaju. Andrle navodi da je nedavno podnio prijavu policiji zbog prijetnje koju je primio, ali se osjeća motivisanim da nastavi raditi, a ne zastrašen ovim incidentom. Vjeruje da njegov pragmatičan pristup rješavanju ovih situacija odražava normalnost traume u bh. društvu: ,,Mi iz BiH smo navikli na stres, navikli smo na traumu, navikli smo na ovakve fenomene zbog naše historije. Obično govorimo samo o ratu iz devedesetih, ali, da kažem istinu, u posljednjih 200 godina bilo je nekoliko ratova u regionu, tako da imamo ovu traumu koja se prenosi s generacije na generaciju, a posebno nakon ovog posljednjeg rata, nakon agresije na BiH i opsade Sarajeva, nikada nismo dobili nikakvu posttraumatsku pomoć, ni civili ni vojnici. Kada odrastate s ovakvom traumom koju većina ljudi u BiH doživljava, čak i ljudi rođeni nakon rata, navikli ste na to. Nosimo se s ovakvim stvarima sami.“
U Baručijinom iskustvu, nedostatak strukturne podrške dok se suočavaju s teškim temama i situacijama kao dijelom svog rada ima uticaj na aktiviste: ,,Čak i ako ovo radite povremeno, radionica ovdje, radionica ondje, to je prilično zahtjevno.“ Dodaje da je među njenim kolegama ,,većina nas ili jako bliska ili u ozbiljnom sindromu sagorijevanja“. Sam rad nije jedini faktor koji utiče na mentalno zdravlje aktivista: ,,Osjećaj je usamljenosti, jer za mnoge od nas naše porodice ne podržavaju ono što radimo. Cijeli sistem nije postavljen tako da vas cijeni i poštuje za ono što radite. Tako da je to teško breme za nositi“, kaže Baručija.
Naglašava da, uprkos ovim izazovima, može računati na podršku svojih kolega. ,,Nikada ne vodite radionicu sami. Ako nešto postane previše opterećujuće, imate se na koga osloniti. Moje kolege i ja radimo zajedno već deset godina i uglavnom smo odrasli zajedno. Imamo veoma blizak odnos i znamo na kakve vještine jedni drugih možemo računati.“ Navodi da, iako ne postoji formalni zahtjev od strane Mladih za mir, ,,radimo refleksije nakon svake aktivnosti kao fasilitatori, unutar organizacije ili kao kolege iz nekoliko različitih organizacija.“
Prema njenim riječima, partnerstva između organizacija funkcionišu i kao sistemi podrške. Kaže da je URI, međunarodna međureligijska mreža nevladinih organizacija, pružio ovaj sistem podrške za Mladi za Mir: „Kada smo osnovali Mlade za Mir, iste godine smo se pridružili URI-ju. Razlog za to bio je osjećaj usamljenosti. Bilo je zaista teško snalaziti se u svemu, a URI nam je omogućio mrežu podrške. Sada se oslanjamo na razmjenu resursa s drugim grupama unutar URI-ja i na sticanje kontakata s ljudima širom svijeta.“
Ona ističe da je, pored podrške, saradnja s organizacijama iz susjednih zemalja neophodna za održive promjene: „Ne možemo raditi u eho-komori i razmatrati samo korisnike iz BiH. Bez obzira na to šta se dešava u jednoj zemlji u regionu, to ima tendenciju da se prelije u druge zemlje, posebno zbog prošlosti opterećene nasiljem. Stoga se trudimo da to što više prihvatimo i da uđemo u partnerstva s drugim organizacijama na Zapadnom Balkanu.“
Andrle se slaže da saradnja među organizacijama pomaže u stvaranju promjena. Njegova organizacija je dio Međukulturnog vijeća BiH, u kojem glavne nacionalne jevrejske, bošnjačke, srpske i hrvatske organizacije koordiniraju „zajedničke aktivnosti poput koncerata, izložbi i seminara na temu govora mržnje. Ideja iza ovoga je da želimo pokazati stanovništvu BiH i društvu da možemo i moramo raditi zajedno. Pokušavamo biti primjer društvu u tom pogledu.“
Potrebne promjene za olakšavanje rada aktivista
Finansijska podrška nevladinom sektoru u BiH postoji, ali ta podrška dolazi uz upozorenje, ističe Andrle. On objašnjava da većina nevladinih organizacija koje trenutno djeluju u BiH ,,registrirane su i vlasnici su ljudi koji su dio političkih stranaka. U suštini, one služe za izvlačenje novca iz budžeta NVO-a i njegovo preusmjeravanje ka određenim interesima unutar specifične političke stranke. I ovo nije ograničeno samo na jednu političku stranku – svaka politička stranka to radi.“
Iako bi novca za NVO sektor u BiH bilo dovoljno, korupcija sprečava da se ti fondovi koriste u svrhe za koje su namijenjeni. Andrle umjesto toga poziva na veću podršku lokalnih, državnih i međunarodnih aktera za postojeće nezavisne nevladine organizacije: ,,A pod podrškom ne mislim samo ‘daj nam novac’ i to je to. Moramo biti partneri, to je jedini način na koji možemo nešto promijeniti.“
Rađen smatra da bi država trebala ispuniti svoju obavezu ka saradnji: „Nije odgovornost NVO-a da ljudima pruže priliku da putuju i upoznaju druge. A to je jedna od glavnih aktivnosti za izgradnju mira – otići na druga mjesta i upoznati ljude s različitim porijeklom.“
Iako kritikuje zavisnost BiH od međunarodne podrške, Baručija kaže da međunarodna zajednica treba iskoristiti svoj uticaj u ovom kontekstu: „Mnogi strani akteri ne rade dovoljno sa formalnim obrazovanjem, ne vrše dovoljan pritisak na donosioce politika kako bi se napravila značajna promjena.“
Baručija također vidi odgovornost donatora da osiguraju dugoročno finansiranje projekata. Ona ističe da je rad organizacije Mladi za Mir trenutno orijentisan prema projektima, a ne prema stvarnim promjenama, zbog kratkih finansijskih ciklusa donatora i sistema podgrantova: ,,Na primjer, velika organizacija kao što je USAID dođe u BiH, a onda podijeli taj novac na 15 drugih manjih organizacija. Na kraju dobiješ samo mrvicu od velike torte. S tom mrvicom ne možeš ništa. Postoji očekivanje od strane donatora da ćeš napraviti najveći mogući uticaj sa malo novca i u kratkom vremenskom okviru. A to je jednostavno nemoguće.“
Ona predlaže da donatori trebaju razmotriti i korisnike van civilnog društva: ,,Mislim da privatni sektor, odnosno biznisi, imaju veliku ulogu u promoviranju mira i pravde u regiji, ali su uvijek nekako isključeni iz jednadžbe. Zamislite kada bi svaka od tih kompanija jednom u šest mjeseci organizirala radionicu sa svojim zaposlenicima, ili nešto slično, samo da unese malo društvene kohezije u sve to.“
Civilno društvo također mora prepoznati svoje odgovornosti. Andrle bi volio vidjeti nevladine organizacije kako se aktivnije uključuju u politiku, posebno sada kada su započeli pregovori o pristupanju Evropskoj uniji. U međuvremenu, Baručija naglašava da civilno društvo, u smislu individualnih ljudi u BiH, a ne samo organizacija, mora shvatiti svoj potencijal za promjenu: ,,Pobunjenički duh je nužnost ako zaista želite napraviti promjenu. Mi nemamo taj osjećaj za protest.“
Aktivisti u oblasti mirovnog obrazovanja u BiH očito se suočavaju s nizom prepreka u svom radu. ,,Nevladin sektor će biti slab sve dok je politika slaba. Trenutno, ne možemo napraviti održive promjene. Za svaki korak naprijed, politika nas vrati dva koraka unazad,“ zaključuje Andrle. Ipak, kako Baručija naglašava, jedini izbor koji trenutno imaju je da nastave dalje: ,,Ima toliko posla. Nemate luksuz da očajavate. Kad sve bude završeno, sjednite i plačite. Do tada, moramo gurati naprijed. Moramo nešto raditi. Samo sjedenje, plakanje i žaljenje neće promijeniti ništa. Za mene, to nije opcija.“
