Međunarodni dan sjećanja pred UN-om: Ojačati prevenciju i vratiti dostojanstvo žrtvama i preživjelima genocida

Riječi “Nikad više!” nisu samo puko obećanje, smatra Guterres, već obaveza da se nikada ne zaborave izgubljeni životi, ukradena budućnost i ogromna pretrpljena patnja.

„Od Ruande do Srebrenice, od užasa Holokausta, nikada ne smijemo zaboraviti te nevine ljude ubijene samo zato što su bili to što jesu. Konvencija je zavjet žrtvama i preživjelima genocida kako bi osigurali da se ovi zločini nikada više ne ponove. Tragično, u svijetu pogođenom podjelama, nepovjerenjem i nasiljem, genocid je još uvijek s nama“, poručio je Guterres.

U ime žrtava i preživjelih genocida, naveo je da ,,sve vlade moraju ratificirati potpuno pozivanje na odgovornost počinitelja“, ojačati alate za prevenciju, baviti se obrazovanjem, suzbijanjem grešaka i dezinformacija koje mogu potaknuti govor mržnje i genocidne namjere.

,,Nastavimo se boriti za mir, pravdu i odgovornost“, stav je Guterresa, koji je pred Generalnom skupštinom UN-a pročitao šef njegovog kabineta Earle Courtenay Rattray na obilježavanju kojeg je 9. decembra organizirao Ured specijalnog savjetnika za prevenciju genocida UN u Kabinetu Savjeta UN-a u Nju Jorku.

Obilježavanje pred Generalnom skupštinom UN-a ima dodatnu važnost jer je organizovano sa posebnim fokusom na obilježavanja 30 godina od genocida u Ruandi i Srebrenici. U aprilu 2024. je obilježeno 30 godina od genocida nad Tutsijima u Ruandi, a u julu naredne godine će biti obilježeno 30 godina od genocida u Srebrenici. Fokusirajući se na iskustva Ruande i Bosne i Hercegovine (BiH), istaknuta je uloga komemoracije i memorijalizacije ne samo u odavanju počasti žrtavama i preživjelima genocida, već i kao efikasan mehanizam za prevenciju budućih genocida.

Lekcije iz Ruande i BiH

„Lekcije naučene iz užasa onog što se dogodilo u Ruandi i Srebrenici govore o potrebi da poboljšamo našu globalnu sposobnost da razumijemo i odgovorimo na faktore rizika i da to učinimo učinkovito, vrlo rano i na vrijeme“, navela je Virginia Gamba de Potgieter, vršiteljica dužnosti specijalnog savjetnika za prevenciju genocida pri UN-u, u poruci koju je pročitala Mo Bleeker, specijalna savjetnica za odgovornost za zaštitu pri UN-u koja je moderirala panel sesije tokom obilježavanja 9. decembra.

Tri desetljeća od stravičnih genocida u Ruandi i Srebrenici, Gamba navodi da su za mnoge porodice bile mučne godine posvećene traženju svih mogućih informacija o sudbini njihovih najmilijih, pokušavajući se suprotstaviti rastućim i vrlo zabrinjavajućim trendovima negiranja genocida, pa čak i veličanja ratnih zločinaca“.

Prema njenim riječima, memorijalizacija i komemoracija služe ne samo kao instrument sjećanja, već i kao stub dostojanstva za preživjele i kao platforma za razvoj i dijeljenje svih mogućih učenja za prevenciju.

Velma Šarić, predsjednica i osnivačica Centra za postkonfliktna istraživanja, kazala je da je hrabra borba Majki Srebrenice omogućila da se u BiH osnuje Memorijalni centar Srebrenica, Međunarodna komisija za nestale osobe, Institut za traženje nestalih i mnoge druge institucije tranzicione pravde. Uz to, dodala je, da su Majke Srebrenice odigrale temeljnu ulogu u suđenjima pred MKSJ (Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju), suđenjima pred Sudom BiH, te da su njihove zagovaračke aktivnosti rezultirale i usvajanjem UN Rezolucije o genocidu u Srebrenici (UN, A/78/L.67/Rev.1).

Citirajući Muniru Subašić, predsjednicu Pokreta Majke enklava Srebrenica i Žepa, Šarić je ponovila da „Bez istine nema pravde, bez pravde nema povjerenja, a bez povjerenja nema pomirenja“, naglasivši da je potrebno ponovo otvoriti diskusiju o strategiji tranzicione pravde koja je u BiH prestala nakon 2013. godine, te da u ovom procesu učešće žrtava i preživjelih mora biti prioritet.

Sutkinja Judge Graciela Gatti Santana, predsjednica Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, kazala je da nakon genocida, pravda služi kao ključni mehanizam za vraćanje dostojanstva žrtvama, pozivanje počinitelja na odgovornost i uspostavljanje zapisa istine koji se suprotstavljaju poricanju i iskrivljavanju činjenica.

„MKSJ, a sada i Rezidualni Mehanizam, svjedoče ovom načelu. Ti sudovi nisu bili samo sudska tijela, već su služili kao trajni zapisi o počinjenim zločinima pružajući nepobitan temelj za obrazovanje i obilježavanje“, kazala je Santana, dodavši da Sud, kao i Mehanizam, ne mogu aktivno spriječiti genocid, ali sudsko nasljeđe može pomoći i odigrati ključnu ulogu u obilježavanju sjećanja.

Serge Brammertz, glavni tužitelj Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, pojasnio je da tužitelji dolaze kada je prekasno, odnosno kada je prevencija zakazala.

„Opća konvencija o genocidu govori o prevenciji, ali i kažnjavanju i tu mi dolazimo jer kazna bi trebala dovesti do odvraćanja, a odvraćanje od izbjegavanja drugih masovnih zločina, drugih genocida“, kazao je Brammertz, naglasivši kako je krivični progon vrlo važan, kao i pravni proces općenito, jer kreira platformu za komemoraciju i obilježavanje kako bi se osiguralo da ono što se komemorira bude dokazano i tačno i da se može zaštititi od revizionizma.

Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, kazao je da komemoracija i obilježavanje poigravaju se sa nasiljem i budućim genocidima. On vjeruje da je prerogativ svake pojedine grupe preživjelih odlučiti kako će se sjećati i čega će se sjećati.

„Kada komemoriramo, mi učinkovito biramo što je vrijedno sjećanja, šta postoji za historiju, a što ne, i važno je da je ovaj proces usredočen na preživjele i žrtve. U kontekstu same Srebrenice, gdje je preko 8.000 muškaraca i dječaka ubijeno 1995. godine, postoji niz napora koje poduzimamo. Naši napori su na polju obrazovanja i podizanja svijesti“, kazao je Suljagić, istaknuvši da je uloga memorijala i komemorativnih događaja uz podizanje svijesti i da podsjete  na društvene, političke i historijske kontekste koji su doveli do genocida i zločina.

Šarić je naglasila kako su zagovaranjem žrtve i preživjeli genocida doprinijeli usvajanju rezolucije UN-a o Srebrenici, a što memorijalizaciju stavlja na prvo mjesto suočavanja s prošlošću.

„Trenutno smo u BiH u stanju zamrznutog sukoba sa svakodnevnom nacionalističkom retorikom, poricanjem genocida i zločina, govorom mržnje koji predstavlja rizik za nasilje, transgeneracijska trauma opterećuje mlade, kao i nedostatkom pravde i odgovornosti koji sprečava pomirenje“, kazala je Šarić, podsjetivši na postojanje dvije škole pod jednim krovom, uvođenje ratnih zločinaca u udžbenike u Republici Srpskoj i tako dalje.

Ohrabrujuće je, kako je dodala, da je Europska unija memorijalizaciju postavila kao prioritet u procesu pristupanja BiH, naglasivši da je potrebno usvojiti i državni zakon o spomen obilježjima.

Freddy Mutanguha, direktor Memorijalnog centra u Kigaliju, kazao je da 7. april ima dubok značaj u procesu obilježavanja sjećanja u Runadi.

„To je vrijeme za razmišljanje o najmračnijem poglavlju nacionalne historije tokom kojeg je u sto dana brutalno ubijeno preko milion Tutsija. U posljednjih 30 godina, 7. aprila, ljudi iz cijele zemlje se okupljaju kako bi odali počast nevinim žrtvama genocida. Vrijeme da se zapali plamen sjećanja koji je simboliziran u odgovornost i predanost današnje generacije“, pojasnio je Mutanguha.

Krvoproliće koje smo vidjeli i svjedočili 1994. godine, kako je pojasnio Mutanguha, bio je vrhunac duboko ukorijenjene mržnje, diskriminacije i uskraćivanja osnovnih ljudskih prava.

„Razdoblje komemoracije služi kao trajno sjećanje i podsjetnik na destruktivnu moć govora mržnje, manipulacije etničkim identitetima, eroziju empatije i kolaps društvenih vrijednosti. Moramo odati počast onima koji su stradali i pružiti utjehu onima koji su preživjeli. Ovo je razdoblje velike žalosti“, kazao je Mutanguha, pozivajući da se ujedinimo kako bismo prepoznali važnost ličnih priča, priča o pomirenju, oprostu i ponovnoj izgradnji povjerenja.

Memorijali pružaju prostor preživjelima da procesuiraju svoje traume i ponovno se povežu sa sjećanjima voljenih osoba, dodao je Mutanguha, naglašavajući da su to mjesta obrazovanja koja premošćuju jaz između prošlosti i budućnosti, mjesta gdje se možemo boriti protiv poricanja i revizionizma čuvajući dokaze o artefaktima kao što su lične stvari, fotografije, svjedočanstva i službeni dokumenti.

Potrebno preventivno djelovanje

Genocid i drugi teški međunarodni zločini predstavljaju prijetnju danas i sada, navela je Bleeker, dodajući da je potrebno preventivno djelovati sada, kako se niko ne bi osjećao manje vrijednim od drugih.

„Naša zajednička humanost zahtjeva od svakoga od nas da aktivno provodimo svoju posvećenost prevenciji genocida svuda u svijetu“, istaknula je Bleeker.

Ambasador Philemon Yang, predsjednik Generalne skupštine UN-a, kazao je da „ovaj dan služi da ponovo potvrdimo našu zajedničku predanost da osiguramo da se takvi užasi ne zaborave, niti ponove, da uloga komemoracija i sjećanja u prevenciji genocida naglasi snagu sjećanja kao alata za obrazovanje, bude štit protiv poricanja i apatije na sjećanje na našu historiju.

Yang je dodao da „možemo zajednički ucrtati put naprijed koji štiti ranjivo stanovništvo, bori se protiv govora mržnje i ima čvrst stav protiv diskriminacije u svim njenim oblicima“.

Na događaju su se obratili i registrar Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove Abubacarr M. Tambadou, stalni predstavnik Bosne i Hercegovine pri UN-u Zlatko Lagumdžija, zamjenik stalnog predstavnika Ruande pri UN-u Robert Kayinamura i Leatitia Nyirazinyoye, potpredsjednica Grupe bivših studenata i učenika koji su preživjeli genocid u Ruandi, govoreći o značaju komemoracija i memorijalizacije u prevenciji genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.