David J. Simon, viši predavač za globalne studije i direktor Programa za studije genocida na Univerzitetu Yale, naglašava da su suštinske rasprave o genocidu ključne za sprečavanje masovnih zločina.
„Kada genocid postane slogan, nešto što se viče a ne nešto što se razmatra, zapravo gubi dio svoje moći i značenja. Stoga mislim da bi akademici trebali više govoriti o tome šta genocid zapravo jeste“, smatra Simon.
Profesor Simon se nadao da će doći do izgradnje nekih institucija koje bi dovele do boljih odgovora na genocid. Umjesto toga, čini mu se da smo ponovno tamo gdje smo bili 1994. i 1995. godine.
Tokom obilježavanja 29. godišnjice od genocida u Srebrenici, profesor Simon je govorio na međunarodnoj konferenciji održanoj u Memorijalnom centru Srebrenica, „Osnaživanje kroz sjećanje: Održavanje generacijske odgovornosti“.
Reflektujući se na događaj, kazao je: „Postoji globalna odgovornost da se bude svjedok, da se sluša i oda počast preživjelima i žrtvama, kao što se to čini na komemoracijskim događajima. Komemoracije su neredovne, one su abnormalne, nisu dio svakodnevnog života, ali također otkrivaju mnoge neiskazane osjećaje, stvari koje su pokrivene u svakodnevnom životu.“
Prošle godine održao je i predavanje pod nazivom „Zašto svijet ne radi bolji posao u prevenciji genocida?“ učesnicima Pete škole za mlade Srebrenica, koju organizira Centar za postkonfliktna istraživanja u saradnji s Memorijalnim centrom Srebrenica. Naslov predavanja odražava njegovu duboku frustraciju zbog nedostatka odgovora međunarodne zajednice na kriznu situaciju u Sudanu i šireg neuspjeha u prevenciji genocida globalno.
„Prepoznao sam to kao istu frustraciju koju čujete kada ljudi govore o Ujedinjenim narodima (UN), o saradnji nizozemskog bataljona [Dutchbat] sa Mladićem i VRS-om, ili u Ruandi, gdje je Vijeće sigurnosti UN-a glasalo za smanjenje veličine mirovnih snaga usred genocida, umjesto da ih pojača,“ pojasnio je profesor Simon.
Ambiciozni lideri – genocid u Bosni
Osvrćući se na uslove u kojima mogu nastati masovni zločini primjenjuje dvostruku analizu. Sa gledišta odozgo prema dolje, ističe ulogu političkih lidera u orkestriranju genocida.
„Verzija odozgo prema dolje je ono na što politički naučnici vole da se fokusiraju. To je razumijevanje genocida kao političkih projekata. I to je tako jasno i u Bosni i u Ruandi. Oni se nikada ne bi desili da nije bilo grupe ambicioznih lidera. Lidera koji su se bojali gubitka moći i pribjegli ovoj ekstremnoj etničkoj mobilizaciji. Melani Cammett [direktorka Weatherhead centra za međunarodne studije na Univerzitetu Harvard] koristi izraz ‘etnički preduzetnici’. I to je tačno fraza, jer etnicitet postoji, to nije lažna svijest. Ali on se potiče, stvara, reformira, oblikuje porukama koje mogu biti dostavljene ili unesene odozgo“, pojasnio je profesor.
U međuvremenu, pristup odozdo prema gore ispituje zašto pojedinci učestvuju u tim zločinima i obično postavljaju pitanje zašto su ljudi uzeli oružje. Profesor Simon pojašnjava da je u Ruandi bila Interahamwe, neregularna militarizovana grupa, koja je zapravo nastala od omladinske Hutu partije. Uz nju, bile su i druge stranke i omladinske organizacije koje su postale militarizovane.
„Pitanje je zašto su se ljudi pridružili njima? Zašto ljudi odgovaraju na te pozive za mobilizaciju?“, naveo je profesor Simon.
Pitanje zašto se pojedinci odlučuju za nasilje nalaže šira pitanja o društvenim uslovima koji omogućavaju takvo učešće, proširujući se na savremeni kontekst. Vodeći se primjerom Sjedinjenih Američih Država (SAD-a), profesor ističe sve veću povezanost između političkih elita i sve ljućih dijelova populacije, upozoravajući da, kada se ljutnja i politička moć povežu, mogu stvoriti uslove za široko rasprostranjeno nasilje.
„Neću reći da su Sjedinjene Američke Države na ivici genocida. Ali treba razmišljati o širim dinamikama u Ruandi, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj, i razmisliti o tome šta se primjenjuje, a šta ne, koje resurse za posredovanje i umjerenost treba da pokušamo ojačati u drugim sredinama, uključujući američku sredinu?“, navodi profesor Simon.
On naglašava važnost posredničkih snaga; ljudi ili institucija koje mogu da suzbiju štetne narative.
„Kada su institucije prisutne da kažu ‘to je pogrešno’, one pomažu u sprečavanju formiranja tih povezanosti. Ali kada se te institucije tope, ili kada ljudi iz tih institucija pređu na jednu ili drugu stranu, to je izuzetno opasna situacija“, kazao je.
Ometanja efikasnog djelovanja protiv genocida
Profesor Simon je direktor Programa za studije genocida na Yaleu, koji je osnovan 1998. kao jedna od pionirskih akademskih inicijativa posvećenih proučavanju genocida. Razvijen je iz Programa za genocid u Kambodži, univerzitetskog projekta koji je također pokrenuo Yale 1994. godine. Ova ranija inicijativa bila je fokusirana na ispitivanje zločina koji su se dogodili u Kambodži između 1975. i 1979. godine i nastojala je utvrditi odgovornost za zločine koje je počinio režim Pol Pota. (GSP, 2024a; GSP, 2024b).
Profesor Simon se prisjeća evolucije programa. „Kada su istekla sredstva za dokumentovanje kambodžanskog genocida, osnivač, Ben Kiernan, moj prethodnik na poziciji direktora, obratio se univerzitetu i rekao: ‘Pogledajte, imamo veliki interes. Nije to samo Kambodža. Nije to samo Holokaust, nije to samo Armenija. Na Yaleu imamo stručnjake za sve tri ove teme. Hajde da razgovaramo o tome što se desilo u Ruandi tokom ove decenije, 90-ih. Hajde da razgovaramo o onome što se desilo u Srebrenici i drugim dijelovima Bosne ove decenije.’ Dakle, to je početak 1990-ih, kada se polje studija genocida rađa. Ali rađa se s ekspertima za Kambodžu, ekspertima za Ruandu, ekspertima za Bosnu koji su imali opsežno znanje o tim genocidima.“
Tokom svoje karijere radio je i kao konsultant za nekoliko kancelarija UN-a, uključujući Kancelariju specijalnog savjetnika za prevenciju genocida.
Kao stručnjak za međunarodne odgovore na genocid kritikuje strukturu sistema UN-a, koji, kako smatra, nesrazmjerno osnažuje pet stalnih članica Vijeća sigurnosti s pravom veta. Ovaj nesrazmjer, tvrdi on, često ometa efikasno djelovanje protiv genocida. Prema njegovim riječima, „jasno je da ta pravila moraju da se promijene“, i misli da postoje načini na koje se to može učiniti unutar sistema UN-a. Inače, možda postoji način da se izgrade specifični međunarodni režim za sprečavanje zločina izvan sistema UN-a koji će imati legitimitet sam za sebe. Druga opcija su međunarodni sudovi i jači međunarodni režim vladavine prava“.
Međunarodni sud pravde (MSP) ima nadležnost nad tumačenjem genocida kroz Konvenciju o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida, koja je na snazi od 1951. godine. MSP primjenjuje stroge pravne standarde za prepoznavanje djela kao genocida, naglašavajući da masovno ubijanje ljudi nije dovoljno. Da bi se čin smatrao genocidom, mora postojati jasan dokaz o specifičnoj namjeri da se uništi grupa u cijelosti ili na određenom mjestu (McIntyre, 2024).
Pozivajući se na primjer južnoafričkog slučaja protiv Izraela, profesor Simon napominje: „Jedan od razloga zašto je MSP, u suštini, rekao ‘gledamo vas, Izraele, obratite pažnju na govore mržnje, ili podsticanje, obratite pažnju na humanitarnu krizu’, ali zaista je oklijevao da kaže bilo šta o prekidu vatre, upotrebi vojne sile, sve te stvari koje su bile najistaknutije u vijestima u prvih šest mjeseci, odnosno nakon što je započela kampanja u Gazi nakon 7. oktobra. Za te sudije na sudu nije bilo jasno da su to slučajevi genocida. Jasno je da su to slučajevi ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Ali MSP nema nadležnost nad tim zločinima.“
U međuvremenu, Simon ističe i razvoj: kreiranje Konvencije o zločinima protiv čovječnosti. „Postoji jedan vrlo važan korak koji je malo van radara, što je dobro jer možda može dobiti neku dinamiku prije nego što se njeni protivnici osvijeste o tome koliko bi to moglo biti revolucionarno.“
Ova nova konvencija bi bila paralelna sa postojećom Konvencijom o genocidu. Simon smatra da bi, ako bude uspostavljena, omogućila MSP-u da razmatra sporove vezane za zločine protiv čovječnosti, što bi potencijalno omogućilo raniju intervenciju i neutralni nadzor u slučajevima koji ne ispunjavaju kriterijume za genocid, ali i dalje zahtijevaju međunarodnu pažnju.
Dok Međunarodni krivični sud (MKS) ima nadležnost nad zločinima protiv čovječnosti, kao i nad genocidom, ratnim zločinima i zločinom agresije, razlikuje se od MSP-a po tome što MKS može samo da istražuje i procesuira pojedince, dok MSP rješava sporove između država. Usvajanje konvencije o zločinima protiv čovječnosti bi stoga upotpunilo rad MKS-a pružajući ključni mehanizam za rješavanje zločina protiv čovječnosti na nivou država.
Podsticanje klikova ide u ekstremizam
Uloga medija, posebno u digitalnom dobu, dodatno komplikuje odgovor na zločine. Simon ističe značajnu promjenu u posljednjih 30 godina od tradicionalnih do društvenih medija. „Prešli smo sa jednog medija za sve na to da svaki narod ima svoje medije, a sada imamo društvene medije, gdje, na neki način, vođeni algoritmima, svaki pojedinac dobija svoje medije.“
Simon primjećuje da su društveni mediji odvratili tradicionalnu ulogu medija u pružanju sveobuhvatnijeg pregleda aktuelnih događaja. Umjesto toga, podstiču medije da prioritet daju angažmanu po svaku cijenu. Objašnjava: „Dizajn algoritama je da podstiče klikove, angažman i prodaju. A društvene mreže znaju da ono što podstiče klikove i angažman je u suštini ekstremizam.“
Ovaj fokus na senzacionalni sadržaj podstakao je rastuću polarizaciju, jer su ljudi postali manje zainteresovani za proširivanje ili obrazovanje svojih perspektiva, a više za hranjenje svog gnjeva prema suprotnom stavu.
„Ljudi ne žele i ne dobijaju iste informacije koje druga strana dobija. Pošto dobijaju različite informacije, obje strane žele da se drže jedne naracije koja podržava njihove stavove bez izazivanja tih stavova“, navodi profesor.
Ove podjele, prema njegovim riječima, potkopavaju potencijal globalnog civilnog društva da se ujedini i izgradi konsenzus za efikasne intervencije protiv zločina. Uprkos bogatstvu informacija i svijesti o globalnim zločinima, djelimično zahvaljujući dobro dokumentovanim zločinima, globalna politika često prevazilazi razumijevanje i motivaciju potrebnu da se djeluje protiv tih zločina. Kako Simon kaže, „digitalna revolucija ne pomjera političku dinamiku uopšte“.
Korporativna odgovornost o mogućnosti zločina
Profesor Simon i Nathaniel Raymon, izvršni direktor Humanitarne istraživačke laboratorije na Yale School of Publici Health, pokrenuli su 2019. godine inicijativu „Masovni zločini u digitalnom dobu (MADE)“ u okviru programa za izučavanje genocida na Yale univerzitetu. Inicijativa je nastala iz projekta koji je istraživao ulogu Facebook-a u promovisanju etničkog nasilja u Mjanmaru.
Cilj inicijative bio je prikupljanje dokaza koji bi mogli biti korišćeni u potencijalnom sudskom postupku ukoliko bi Facebook bio pozvan kao svjedok. Profesor Simon je naglasio: „Jedan od ključnih motivacionih koncepata našeg projekta Facebook Mjanmar je da bi trebalo da postoji neka vrsta pretpostavke da kompanija kao što je Facebook (sada Meta) ima dužnost da se pobrine da, kada uđe na tržište, njen proizvod neće biti korišćen na štetu ili, naročito, za masovne zločine. I da samo razumna negacija nije dovoljna. Trebalo bi da postoji osjećaj korporativne odgovornosti koji je više usklađen sa mogućnošću zločina nego što to očigledno kompanije trenutno sebi priznaju.“
Profesor Simon ukazuje da prema Alien Tort Statute-u u američkom pravu, kompanije mogu biti odgovorne za nepažnju ako postoji bilo kakva povezanost sa Sjedinjenim Državama, bez obzira na to gdje se navodna kršenja ljudskih prava događaju. Tako da su aktivnosti Facebook-a u stranom kraju poput Mjanmara i dalje relevantne.
Sa pravnog stanovišta, držanje društvenih medijskih kompanija odgovornim za suučestvovanje u masovnim zločinima je teško bez prethodnog rješavanja ovih osnovnih pitanja o tome gdje se takvi prekršaji dešavaju. On ovo ilustruje pitanjem o mjestu na kojem su se navodni prekršaji Facebook-a desili: „Da li se to dešava u Kaliforniji gdje se donose odluke o poslovnom modelu za ulazak u Mjanmar? Da li se to dešava u Yangonu gdje se potpisuje ugovor između Mjanmara i društvenih medijskih kompanija? Da li se to dešava u Singapuru ili Irskoj gdje postoje informatički centri, gdje se podaci čuvaju?“
Istraživanje situacije u Mjanmaru otkrilo je širu oblast pitanja koja su zahtijevala opsežan rad. Kao rezultat toga, projekat Facebook Myanmar prerastao je u sveobuhvatniju inicijativu MADE.
MADE istražuje uticaj novih tehnologija na masovne zločine, s fokusom na prevenciju i suprotstavljanje digitalnim strategijama koje koriste počinitelji. Simon razmatra evoluciju ovog izazova: „Moje iskustvo s novim digitalnim tehnologijama u posljednja dva desetljeća pokazuje da je sve to neka vrsta trke u naoružanju. Jedan razvoj se suprotstavlja suprotnom razvoju koji zahtijeva protumjeru. Nema krajnje tačke gdje svi pristanu i kažu: ‘Imamo tehnologiju koju želimo i zadržaćemo je takvom.’ Postoji mnogo novca u održavanju moći ako ste ekstremni nacionalista koji je spreman na zločine kako bi stekao ili zadržao vlast. To je otprilike ono s čim se protuzločinački pokret suočava.“
Inicijativa također nastoji poboljšati mogućnost korištenja digitalnih dokaza u krivičnim i građanskim postupcima.
„Još jedno digitalno pitanje je to što postoji toliko informacija, toliko dokumentacije, posebno ratnih zločina, neselektivnog bombardovanja civilnih područja u Siriji, Ukrajini, Gazi, da je zapravo teško sve to analizirati i utvrditi što bi moglo biti upotrebljeno kao dokaz na sudu. Jedan od drugih globalnih projekata koje MADE želi podržati jeste pomoć u skladištenju i očuvanju sve ove digitalne dokumentacije na način koji će omogućiti njeno korištenje kao dokaz na sudu, kao i njeno korištenje za naučna istraživanja koja pomažu u razumijevanju obrazaca počinjenja zločina i preživljavanja, i svega onog što ljudi proučavaju u vezi sa studijama genocida“, pojasnio je Simon.
Memorijalizacija i poticanje dijaloga
Kada je upitan o rizicima manipulacije ili selektivne upotrebe digitalnih podataka, Simon naglašava važnost autentifikacije u prikupljanju i očuvanju podataka. „Mislim da je do sada uglavnom moguće razlikovati sadržaj generiran AI-em i autentični materijal“, napominje. Ipak, zagovara razvoj univerzalno primjenjivog standarda autentičnosti koji bi mogao biti korišten u pravnim postupcima.
„Naravno, standardi se mogu krivotvoriti. Čim taj standard bude uspostavljen, bit će pokušaja da se postigne usklađenost s njim. Tako da će to vjerovatno biti neka vrsta igre mačke i miša koja će trajati desetljećima“, navodi Simon i priznaje da su falsifikati velika briga, napominjući da su već korišteni u potencijalnim situacijama masovnih zločina.
Pored upravljanja i korištenja digitalnim dokazima, MADE istražuje kako se digitalne tehnologije mogu koristiti za memorijalizaciju masovnih zločina. Inicijativa, također, ima za cilj poticanje dijaloga među stručnjacima u oblasti studija genocida, međunarodnog krivičnog prava i upravljanja internetskim podacima.
„Imam privilegiju da radim s zajednicom istraživača ne samo na Yaleu, već i globalno, koji ne traže slavu, bogatstvo ili moć angažujući se u radu protiv zločina, već jednostavno žele unaprijediti taj dio. Ne možemo stati gdje jesmo sada. Moramo uključiti ljude u to, imati međunarodne pravnike i tehnološke genijalce koji rade na tim temama. I ne mora nužno biti puno ljudi, ali treba biti pravi broj pravih ljudi koji rade zajedno. To je bitka umova i mislim da možemo privući te umove na našu stranu, ali to je dugotrajan proces. Nije to nešto što ćemo moći proglasiti završenim, kao da postoji konačna tačka u kojoj ćemo moći proglasiti pobjedu nad silama genocida“, zaključio je profesor Simon.
