U Bosni i Hercegovini (BiH) nacionalne manjine poput Roma, Jevreja, Crnogoraca i drugih žive kao građani ali nisu ravnopravni.
Imaju bosanskohercegovačke pasoše, plaćaju poreze i doprinose, ali ustavni okvir zemlje ih definiše kao Ostale, čime su u nemogućnosti da ostvare puna politička prava.
Dejtonski mirovni sporazum, kojim je zaustavljen rat u Bosni i Hercegovini, potpisan je 1995. godine. Uspostavlja okvir vlasti a konstitutivni narodi su Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Ljudi iz tih etničkih grupa mogu obnašati najviše političke dužnosti u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
„Najviše boli saznanje da ne mogu imati ista politička prava, jednostavno zato što nisam jedan od takozvanih konstitutivnih naroda“, rekao je Vladimir Andrle, predsjednik Jevrejskog kulturno-prosvjetnog društva La Benevolencija, dodajući „to je stalni podsjetnik da, bez obzira koliko volim ovu zemlju ili koliko joj doprinesem, nisam smatran jednakim u očima sistema“.
Uprkos presudi Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) iz 2009. godine u predmetu Sejdić-Finci protiv Bosne i Hercegovine, koja je ovo isključenje ocijenila kao kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima, naknadna ustavna reforma nije provedena. Slučaj su sudu podnijeli Dervo Sejdić, romski aktivista i dugogodišnji borac za ljudska prava i Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini. Obojica su istaknute javne ličnosti ali njima je zakonski zabranjeno da se kandiduju za Predsjedništvo ili Dom naroda samo zato što se nisu izjasnili kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda. Sud je utvrdio da je ova diskriminacija na osnovu etničke pripadnosti prekršila njihova prava da se kandiduju na izborima i da ne smiju biti diskriminirani prema Evropskoj konvenciji.
Presuda u slučaju Sejdić-Finci bila je samo početak. Od tada je uslijedilo nekoliko slučajeva koji su potvrdili da ustavni okvir Bosne i Hercegovine sistematski krši prava svojih građana. U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine (2014.), Evropski sud za ljudska prava presudio je da su pojedinci koji ne žele da se izjasne o bilo kakvoj etničkoj pripadnosti također neustavno isključeni iz javne funkcije. U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine (2016.), Evropski sud za ljudska prava zaključio je da je Bošnjaku koji živi u Republici Srpskoj uskraćeno pravo da se kandiduje za člana Predsjedništva BiH isključivo na osnovu etničke pripadnosti i prebivališta. U predmetu Kovačević protiv Bosne i Hercegovine (2023.), Evropski sud za ljudska prava je ustanovio da su pravo kandidovanja na izborima i pravo glasa prekršeni zbog etničkih i teritorijalnih ograničenja. Međutim, nakon žalbi, utvrđeno je 2025. godine da nema povrede Evropske konvencije o ljudskim pravima, odnosno da se Sud ne može upuštati u opće preispitivanje usklađenosti konfiguracije izbornog sistema u BiH po entitetskim linijama, niti može apstraktno upoređivati način na koji su izbori provedeni u svakom od entiteta.
„Nismo prerasli Dejton“
Sudske odluke signaliziraju da problem etničke isključenosti nije izolovan događaj, već odraz strukturalno diskriminirajućeg političkog sistema BiH. Međutim, reforme su zastale usred političkog zastoja i opće nespremnosti da se ospori etnonacionalni status quo, prema izvještaju visokog predstavnika iz 2023. godine.
„Dejtonski model nikada nije bio namijenjen da traje toliko dugo koliko traje“, rekla je softverska inženjerka, Irma Jakić, Srpkinja iz Sarajeva, pojasnivši da je „bio zamišljen kao privremeno rješenje. Nismo ga prerasli jer još nismo došli do bolje alternative ili promjene načina razmišljanja.“
Sanela Bešić je predsjednica Udruženja Kali Sara i Informativnog centra za Rome. Navela je da ne pripada ni jednom od konstitutivnih naroda i „svaki dan osjećam da nemam jednaka prava da ravnopravno učestvujem u političkom i društvenom životu“.
„Isključivanje je užasno i obeshrabrujuće iskustvo“, navela je Bešić.
Zagovaranje istih prava i mogućnosti
S njom se slaže i Andrle, dodajući da je to uvreda. Prema njegovim riječima, postoji više od 150.000 građana Bosne i Hercegovine koji se izjašnjavaju kao Ostali. Ali, pojašnjava da to ne utiče na njegov bosanskohercegovački identitet jer taj osjećaj dolazi iznutra.
„Diskriminacija nam je postala normalna. A to se može dogoditi bilo kome i bilo kada“, naveo je Andrle.
Uprkos svim institucionalnim i pravnim preprekama, organizacije civilnog društva poput La Benevolencije i Kali Sare ostaju nepokolebljive u svojoj podršci promjenama.
„Pokušavamo provesti niz aktivnosti kako bismo okupili ljude i tako se borimo protiv isključenosti. Mi, kao jevrejska manjina, ne želimo ništa više od bilo kojeg drugog građanina Bosne i Hercegovine. Ista prava i iste mogućnosti su osnove naše, recimo tako, misije“, rekao je Andrle.
Slično tome, Kali Sara promovira političku integraciju romske populacije, nudeći vitalne usluge, poput obrazovnih obuka i radionica, te povezujući Rome s pružateljima pravne i socijalne pomoći.
„Jedan od najvećih problema je gotovo potpuno isključenje Roma iz procesa donošenja odluka na višim nivoima vlasti“, rekla je Bešić, navodeći da „u područjima gdje imamo predstavnike Roma, vidimo stvarne rezultate. Ali tamo gdje ih nemamo, zagovaranje u potpunosti ovisi o dobroj volji drugih.“
Poslijeratna politička struktura BiH, koja je trebala osigurati etničku zastupljenost i izbjeći sukobe, sada se suočava s opterećenjem. Za nacionalne manjine to znači nastavak života u sjeni konstitutivnih naroda, građana bez nacije koja je u potpunosti spremna da ih zatraži.
„Ono što posebno boli jeste to što sam rođen ovdje. Ovo je moj dom. Ali sistem mi stalno govori da tu ne pripadam u potpunosti“, rekao je Andrle, nastavljajući da „to uzima danak, ne samo na to kako vidim zemlju, već i na to kako vidim sebe. Zbog toga se osjećate manje vidljivo, kao da ste uvijek na marginama, bez obzira koliko se trudite da budete dio cjeline.“
