Pojam 1.510 sati sam po sebi zvuči kao nešto veliko, a baš toliko je Banjalučanka Ivana Ševarika provela drugima na usluzi – slušajući, pomažući, dijeleći nadu i stojeći uz one kojima je pomoć bila najpotrebnija.
Ti sati su zapravo godine nesebičnog davanja, zbog kojih je Ivana nedavno ponosno ponijela titulu najistaknutije volonterke i Republičku nagradu za najboljeg volontera u Republici Srpskoj.
„Kada sam saznala da sam dobitnica ove nagrade, osjetila sam veliku zahvalnost i radost, jer je to potvrda dugogodišnjeg zalaganja, truda i posvećenosti zajednici. Za mene je to kruna svega što radim, ali i podstrek da nastavim da služim tamo gdje je pomoć najpotrebnija“, rekla je Ivana.
Njen volonterski put počeo je kada je imala devet godina, a vremenom volontiranje joj je postalo način života.
„Najviše su me oblikovali susreti sa ljudima koji žive u stanju socijalne potrebe i koji nemaju obezbijeđene osnovne uslove za život. Ti susreti su mi pokazali koliko jedan gest pažnje, podrške ili slušanja zapravo mogu mnogo značiti“, pojasnila je.
Baš takve situacije su je naučile istinskoj empatiji i snazi da ostane uz druge, bez obzira na okolnosti, a svakako one najteže scene urezale su joj se u pamćenje do kraja života. I suze i smijeh su, kako kaže, dio volontiranja.
„Najteže mi je bilo kada sam učestvovala u podjeli humanitarne pomoći najugroženijima, susreti sa njihovim pričama, životnim borbama i brigama ostavili su trajan trag. Tada sam shvatila koliko je malo potrebno da nekome vratimo nadu“, poručila je Ivana.
Biti volonter znači postaviti potrebe drugih ispred svojih trenutnih planova, bilo da je to vrijeme, sloboda ili energija. To se često dešava nekako „bez da se misli o tome“, jer ono što radite, kako kaže najbolja volonterka, dolazi iz želje da pomognete, a ne za nagradu.
„Ako bih 1.510 volonterskih sati morala sažeti u jednu emociju, ta jedna emocija bila bi empatija. Zato što je upravo empatija vodila svaki moj potez u volonterskom radu. Ona nije slabost već prava snaga. Empatija i sposobnost da razumijemo druge i saosjećamo sa njima čine pravu snagu i smisao u životu“, istakla je.
Najviše je u toku rada bila angažovana u projektima koji donose stvarne promjene u zajednici, posebno u projektima poput „Karavana ženskog preduzetništva“, koji podržavaju žene i njihovu ulogu u društvu.
Podrška najugroženijim članovima našeg društva, prema njenim riječima, je zbog osjećaja da njen doprinos može napraviti stvarnu razliku u njihovim životima.
Na pitanje da li se volontiranje ipak na neki način isplati, navela je da je upravo to pravi smisao postojanja: „Volontiranje ne samo da pomaže drugima, već i vas oblikuje kao čovjeka. Osjećaj da ste nekome pomogli, makar i malo, jedan je od najljepših osjećaja koje čovjek može da osjeti.“
Nakon najveće nagrade koju je dobila, nastavit će svoj humani put jer joj je do dalo dodatni vjetar u leđa.
„Apsolutno planiram nastaviti. Moji planovi uključuju angažovanje u oblastima koje su važne, ali možda manje zastupljene, kao što su podrška mladima, poboljšanje obrazovanja, rad sa lokalnim azilima za životinje i drugim društveno značajnim projektima. Želim da volontiranje postane pokretač pozitivnih promjena u zajednici“, zaključila je Ivana.
