Mladi u Bosni i Hercegovini sve više su suočeni sa strahom, neizvjesnošću i nesigurnostima nakon što okončaju fakultetsko obrazovanje s obzirom na probleme s kojima su suočeni prilikom pronalaska posla, a koji idu od toga da nemaju dovoljno iskustva, slabo plaćenih poslova, neodgovarajućih uslova ali i nepotizma i stranačkih upošljavanja.
Želja i nada postoje da ostanu u Bosni i Hercegovini, ali im vlasti, poslodavci i univerziteti trebaju da pomognu. Psihološke prepreke i očekivanja okoline trebaju prevazići strpljenjem i upornošću.
Lamija Bašović ima 22 godine i ona je bachelor žurnalistike. Prvi ciklus studija završila je na Univerzitetu u Sarajevu. Ponosna je što je završila fakultet koji voli, navodeći da je uložila mnogo truda i vremena. S druge strane kod nje postoji doza nesigurnosti zbog trenutne situacije na tržištu rada.
Tokom studija vodila se idejom da će pronalazak posla ići jednostavno jer je imala dojam da se komunikolozi i novinari mogu snaći na različitim pozicijama. Međutim, shvatila je da tržište nije jednostavno i da se teže dolazi do prvih prilika kad nemaš iskustva. “To je i bio jedan od razloga što sam odlučila nastaviti master studije”, navela je Bašović.
Ona nastoji biti optimistična vjerujući da se uz upornost i rad mogu stvoriti dobre prilike i ovdje u Bosni i Hercegovini.
Mihajlo Pašić je diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. Tokom školovanja aktivno je učestvovao u radu omladinskih i studentskih organizacija. “Mislim da mi je to, pored stručnog znanja koje sam stekao, zapravo dalo jedno bogatstvo vještina koje, možda, samim radom na fakultetu ne bih razvio. Ali konkretno, osjećam se spremno da zakoračim na tržište rada”, kazao je Pašić.
Dodao je da ima visoke ambicije koje želi da ostvari, između ostalog i internacionalnom karijerom, što nužno ne znači trajno napuštanje Bosne i Hercegovine, ali odlazak na stručno usavršavanje u druge zemlje smatra neophodnim.
“Mislim da će mi to doprinijeti da razvijem neku svoju inovativnu biznis ideju koju ću moći da pokrenem kod kuće u BiH, ali možda i na međunarodnom nivou”, kazao je Pašić.
Bašović svoj uspjeh vidi kroz osjećaj ispunjenosti i mogućnosti da radi nešto što voli, a da od toga može pristojno živjeti. “To nužno ne mora biti stalno zaposlenje, već osjećaj da sam ostvarila nešto svoje, da doprinosim zajednici i imam slobodu da biram u kojem smjeru idem”, pojasnila je ona.
U protekle četiri godine (2021. – 2024.), prema Agenciji za statistiku Bosne i Hercegovine (BiH), broj nezaposlenih mladih osoba (od 20 do 29 godina starosti) sa visokom stručnom spremom se smanjuje. U odnosu na 2021. godinu kada je bilo 29, 2 posto nezaposlenih mladih, 2025. godine ih je bilo 20, 3 posto u odnosu na ukupan broj nezaposlenih osoba.
(Ne) pripremljenost za tržište rada
Na upit da li smatraju da su dovoljno pripremljeni za tržište rada u Bosni i Hercegovini, Bašović odgovara: “Rekla bih djelomično. Mislim da fakulteti daju čvrstu i dobru osnovu, ali mnogo zavisi i od samog studenta – koliko se angažuje kroz prakse, projekte i rad u nevladinim organizacijama. U mom slučaju , profesori i sam fakultet su zaista radili dobar posao i trudili se da nam povežu s realnim primjerima u praksi”.
Pašić navodi da postoji dosta prostora za poboljšanje obrazovnog sistema – plaćene stručne prakse kao obaveza, praktična nastava da bude važnija od teorijske, korištenje modernih e-learning sistema, unaprijeđenje fakultetskih usluga počevši od studentske službe, prijave ispita, izdavanja potvrda i slično.
“Što se tiče znanja stečenog na fakultetu, ono itekako postoji, međutim smatram da je to kao neizbrušen dijamant — nedovoljno primijenjeno u praksi”, mišljenja je Pašić.
S obzirom na prepreke koje se javljaju u zapošljavanju poput nepotizma, niskih plata, neadekvatnih uslova rada, Pašić smatra da to zavisi i od struke i pozicije na koju se prijavljujete.
“Postoje slučajevi zapošljavanja gdje nekvalifikovani radnici budu zaposleni, pod ovim mislim na zapošljavanje po principu ‘ispod radara’ (nepotizam, stranački benefiti i tako dalje). Još mi je interesantno da dosta ‘junior’ pozicija u oglasima za posao zahtjeva godinu, dvije ili tri radnog iskustva, što mislim da je suludo, jer i to na početku sužava krug prilika na koje mlada osoba može poslati prijavu iako je možda savršen kandidat što se tiče kvalifikacija”, dodao je Pašić.
Bašović je mišljenja da se teško zaposliti bez prethodnog iskustva, a uslovi za početnike su mizerni i demotivirajući. “Mnogi mladi brzo izgube volju jer ne vide prostor za napredak ili dostojanstvene uslove rada”, dodala je.
Kao rješenje problema, ona navodi da bi država trebala kreirati jasne programe podrške za mlade nakon završetka fakulteta – kroz subvencionisano zapošljavanje, mentorstva ili start-up inicijative. Kada su u pitanju univerziteti, navodi da bi trebali više povezati studente s realnim sektorom, a poslodavci da otvore vrata mladima kroz prakse i pripravništva, odnosno da ne traže iskustva jer ih je nemoguće steći bez prilike.
“Univerziteti da se malo više posvete svojim studentima kao osobama, ne samo kao prema broju indeksa, da provjere kako su nakon završenog studija, da li im treba pomoć, ponuda radnih mjesta koja odgovara njihovom profilu i slično“, mišljenja je Pašić.
Potrebna podrška mladima
Psihologinja Ana Martinović kazala je da okončanje studija često donosi uzbuđenje, ponos i olakšanje jer se jedno životno poglavlje privodi kraju. Ipak, ubrzo nakon tog početnog entuzijazma, navodi da se javljaju i druge emocije – strah, neizvjesnost i nesigurnost. „Taj period predstavlja svojevrsnu prekretnicu između školovanja i zaposlenja, i za mnoge mlade ljude postaje izazov ispunjen pitanjima o budućnosti i sopstvenim mogućnostima“, kazala je Martinović.
Prema njenim riječima, obrazac nesigurnosti prisutan je kod gotovo svih mladih nakon završetka studija, a jedan od ključnih razloga leži u nepovoljnoj situaciji na tržištu rada i sve češćem odlasku mladih u inostranstvo. „Vođeni primjerima onih koji nisu uspjeli pronaći adekvatan posao u struci i ostvariti finansijsku stabilnost, mnogi mladi ljudi odlučuju napustiti zemlju, često i prije nego što pokušaju ostvariti profesionalni put ovdje“, kazala je Martinović.
Pojasnila je da tokom odrastanja mladi su suočeni s očekivanjima porodice, okoline i društva, Idealna situacija je kada su očekivanja praćena podrškom koja olakšava realizaciju. Međutim, kada su očekivanja previsoka a podrška izostane, psihologinja navodi da se javljaju pritisak, anksioznost i frustracija. Osim toga, kako je dodala, postoje i očekivanja koja sami sebi postavljamo i zato je važno da budu realna – da naučimo biti podrška sami sebi, ohrabrivati se i ne odustajati.
Psihologinja Martinović je istakla da očekivanja roditelja, društva i lična često nisu u skladu s realnošću. “Mladi žele posao u struci, stabilne prihode, riješeno stambeno pitanje. Kada se to ne ostvari onako kako su zamislili, dolazi do razočarenja, a poređenje s drugima dodatno ojačava osjećaj neuspjeha“, navela je, dodajući da se tada javljaju nestrpljenje i osjećaj zastoja ali ih zadržava nada da će ipak uspjeti ostvariti ono čemu teže.
Martinović poručuje mladima da se osiguraju strpljenjem i upornošću.
„Ne odustajte na prvom izazovu, slušajte sebe i svoje potrebe, jer unutarnji glas je onaj koji nas vodi naprijed. Komentare okoline koji dolaze „iz dobre namjere“, ali u vama bude osjećaj grižnje savjesti ili nesigurnosti, ne treba uzimati kao istinu. Slušati sebe i svoju intuiciju je najbolji put“, zaključila je ona.
