Iako dolaze iz različitih gradova, četvoro mladih književnika spaja velika ljubav prema pisanoj riječi, a svojim primjerom pokazuju da književnost u Bosni i Hercegovini nije na izdisaju.
Ivo Andrić je još uvijek jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost s prostora svih država bivše Jugoslavije, koji je motive za svoja djela pronalazio u Bosni, a jedne prilike je izjavio: „Bosna je moja duhovna domovina“.
Bugojanka, tadašnja 11-godišnjakinja Mersiha Begović, danas Čusto, spasila je dijete iz Bosne i Hercegovine dok su se klizali na nepredviđenoj površini za klizanje – jezercetu – u kojem se voda na pojedinim dijelovima zamrznula zbog hladnoće, u vojnoj kasarni u češkom gradu Nyrsko, a u kojem su boravili kao izbjeglice dok je bjesnio rat u Bosni i Hercegovini.
Žene Romkinje uz pomoć nevladinih organizacija ali i lične upornosti i rada moguće je educirati i osnažiti kako bi postale aktivni dio bosanskohercegovačkog društva.
Žene s hidžabom, odnosno mahramom, koju nose muslimanke kao vjersku obavezu i odjevnu praksu, nekada bivaju suočene s dobacivanjima, negativnim komentarima, predrasudama i stereotipima koje one najčešće ignorišu i usmjeravaju se na profesionalni i društveni razvoj dokazujući da ženama, bez obzira da li su pokrivene ili ne, nije samo mjesto u kući.
Najduža opsada u modernoj povijesti jednog glavnog grada – Sarajeva (1992-1996) – uz svakodnevnu kampanju granatiranja i snajperiranja civilnog stanovništva bila je strašna i okrutna zbog blokade konvoja za humanitarnu pomoć i prekida bilo kakve veze sa ostatkom Bosne i Hercegovine i svijeta.