Žene s hidžabom, odnosno mahramom, koju nose muslimanke kao vjersku obavezu i odjevnu praksu, nekada bivaju suočene s dobacivanjima, negativnim komentarima, predrasudama i stereotipima koje one najčešće ignorišu i usmjeravaju se na profesionalni i društveni razvoj dokazujući da ženama, bez obzira da li su pokrivene ili ne, nije samo mjesto u kući.
Hafiza Adisa Aganhodžić je profesorica u Medresi „Osman ef. Redžović“ u Visokom. Više od dvije decenije nosi mahramu. Za diskriminaciju je kazala da je prisutna kao sjena, gdje god se okrenemo, pa tako i pokrivene žene nisu imune na ovu počast. Ipak, prema njenom mišljenju, važno je naglasiti da pokrivena žena nikad nije bila u boljoj prilici kao sada, a razlog je veća angažovanost pokrivenih žena na planu učenja, školovanja, personalnog i profesionalnog aktiviteta u društvu a na šta ih podstiče i sama vjera.
Diskriminaciju Aganhodžić smatra razumljivom iz razloga što se čovjek boji onoga što ne zna, a dosta je još uvijek neznanja o temi vjere islama i stereotipa u kojima se žena muslimanka smatra zaostalom i nazadnom, ‘samo ženom za kuću’, što je i prije i a sada veoma pogrešno razumijevanje odnosa islama prema ženi.
„Društvo smo koje malo čita. Nekako se zadovoljimo svojom ‘pameću’ u različitim oblastima i o aktuelnim pitanjima imamo svoje stavove, iznosimo ih i na taj način kreiramo predrasude prema određenoj temi. Što se više čita, šire se vidici i pogledi. Sve dok ne postignemo napredak na tom polju, dok ljudi ne shvate da je pokrivena žena jedna normalna osoba kao i svaka druga, sa svojim kvalitetama i manama, spremna da da svoj doprinos u jačanju društva, bit će predrasuda i diskriminacije“, kazala je Aganhodžić.
Dženana Bajraktarević, profesorica Bosanskog jezika u Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku o hidžabu kojeg nosi ponosno govori. Dodaje i da komentare o ženi s hidžabom u današnjem društvu daje i ko treba i ko ne treba.
„Islam je vijekovima bio onakav kakvim su ga interpretirali (muškarci) muslimani. Žene su bile prisutne, no mali broj njih usudio se ući u javnu sferu jer je to, prvo, bilo nepodržano od strane njihovih očeva, braće, muževa; drugo, zahtijevalo je ogroman trud i zalaganje, jer je po defaultu žena podrazumijevala za svoj posao vođenje domaćinstva i odgoj djece, nevezano za kategoriju vizuelnog identiteta, bio on religioznog ili pak, kako ga nazivam, ‘otpor-karaktera’“, kazala je Bajraktarević.
„Diskriminacija je itekako prisutna, no ima i svijetlih primjera. Nije sve tako crno ili pak bijelo, ima i boja, samo valja pogledati“, objasnila je Bajraktarević.
Pokrivene žene u glavnoj ulozi
Aganhodžić je istakla da nikad nije doživjela neugodnosti zbog nošenja hidžaba u našoj zemlji, a ni u zemljama Zapadne Evrope koje je posjetila, nego nasuprot, osjetila je poštovanje i neku vrstu divljenja.
U rušenju stereotipa i predrasuda, smatra da glavnu ulogu imaju pokrivene žene. „Dobrim kvalitetima i osobinama, žene s hidžabom jačaju svoju ulogu“, kazala je Aganhodžić, istaknuvši da žene trebaju biti primjer u dobru te da u svojim porodicama i okruženju jačaju svijest o vrijednosti čitanja i izučavanja, te da mlade djevojke podstiču na angažovanost u raznim društvenim aktivnostima, volonterskim i humanitarnim akcijama i sličnim projektima.
Time će, kako pojašnjava, doprinijeti većem međusobnom razumijevanju koliko god su svjetonazori različiti, poštovanju svog ali i tuđeg, i stvaranju ugodnijeg ambijenta za život svih nas.
„Moramo raditi na sebi, učiti, školovati se, biti najbolje u onome što radimo. Poslanik a. s. je rekao da Allah voli da kada nešto čovjek radi to uradi na najbolji i najpotpuniji način“, poručila je Aganhodžić.
Bajraktarević je kazala da se nije susretala s većim problemima kada je u pitanju nošenje hidžaba. Na dobacivanja i odbacivanja zbog nošenja hidžaba, Bajraktarević je reagovala tradicionalnim odgojem: prvi – otići, drugi – prešutjeti, treći – trpjeti, četvrti – kazati na lijep način i peti – pustiti jezik da vas nosi. Objašnjava da je sve isprobala a sada bira ignorisanje.
„Ne morate biti pokriveni da biste se suočili s velikim izazovima poput traženja posla u društvu u kojem jesmo, kao žena. Ili pak porodičnim nasiljem, koje je, nakon pandemije, uskrsnulo ispod tepiha, jer smo ga stalno prikrivali ʻmeđu četiri zidaʼ, ʻda se ne čujeʼ ili pak, trpali unutar sebe“, navela je Bajraktarević.
Pojasnila je da kao pokrivena žena primjećuje problem ranog odgoja a koji se očituje u nejačanju samopouzdanja.
Rješavanje predrasuda
Ona se riješila predrasuda ljudi oko sebe te joj nije bilo teško naći posao. Radila je na plantaži jagoda, šivala obuću iz fabrike, čistila, pjevala, uživala i volontirala, a danas uči djecu.
„Vidite jednu stvar, pošten insan (a i žena je insan) naći će posao, i časno ga raditi, i rasti. No, naša percepcija o tome šta je za ženu, ili pak muškarca, a šta nije, ili, s druge strane, šta bismo radili ali bez truda, je sasvim druga stvar. Meni je normalno da žena bude taksista, bagerista, dizajner auta… Nemam problem s tim. Mahrama za mene znači teži put i na tom putu su, obično, jaki. Uostalom, vaša nana je nosila mahramu mnogo godina prije. Pogledajte u sebe i vidjet ćete da imate njezin odraz. U vas je gledala kad ste rasle i u vas je snove utkala. Živite ih! Sad. Jer to jedino imamo“, kazala je Bajraktarević.
Prema njenim riječima, svjetlo se u sobi lahko pali, ali najteže je upaliti svjetlo u sebi.
