U nerazvijenim i razbijenim društvima, tranzicijska pravda (TP) će izgubiti svaki kredibilitet ukoliko se ne bavi društvenom nepravdom, korupcijom, eksploatacijom resursa i ekonomskim nasiljem. Kretanje prema pomirenju u Bosni i Hercegovini zahtijeva ponovno razmatranje tranzicijske pravde od samog početka, dok je uključenje ekonomskih i socijalnih prava ključno za učinkovitost tranzicijske pravde.
Društvena sigurnost koju smo nekada imali u BiH, koja je uključivala širok raspon osiguranih društvenih i ekononskih prava je nestala padom Željezne zavjese i početkom Bosanskog rata. Bosna je prošla kroz dvije tranzicije – post-socijalističku i tranziciju iz rata u mir. Ekonomska liberalizacija, ili tranzicija u samoregulišuće slobodno tržišteje doprinjela postepenom povećanju siromaštva i velikom jazu između bogatih i siromašnih. “Izgubljena” međunarodna pomoć, šverc i crno tržište su stvorili nove elite, uglavnom obogaćene u ratu. Ovo ide na teret siromašnijih kućanstava i tako se produbljuje jaz i pogoršavaju nepravde stvorene u konfliktu.
U ovom smislu, svi građani BiH, osim političkih elita koje su profitirale od rata (kolokvijalno poznati kao ratni profiteri) se mogu smatrati žrtvama tranzicije. Pitanje je kako pristupiti kršenju ekonomskih i socijalnih prava počinjenih ne samo tokom konflikta, nego i nakon konflikta od strane tajkuna i regionalnih interesnih grupa koje su, kroz pohlepnu privatizaciju i korupciju doveli ovo društvo na rub opstanka. Tranzicija do ekonomske liberalizacije je ostavila prostor za strukturalno nasilje elita koje su bilo koji postojeći TP mehanizmi propustili kazniti. Ove ekonomske degradacije počinjene od strane takvih individua su uzrokovale veliku patnju cijelom društvu i prolaze nekažnjeno.
U kontekstu tranzicijske pravde, bitno je napomenuti da je, kao rezultat hladnoratovskih sukoba, pojam civilnih i političkih prava kako ih shvataju zapadni liberali, uveden u srž društva i kršenje tih prava je uskoro postalo kamen temeljac Međunarodnog prava. Istočni blok, koji su tada sačinjavale komunističke zemlje, je prioritet stavljao na ekonomska i socijalna prava kao funkciju socijalističke države. Nekoliko faktora, uključujući i pad komunizma, Zapadnu dominaciju i promjene koje vode ka ekonomskoj liberalizaciji su rezultirale nametanjem zapadnih vrijednosti istoku, stavljajući civilna i politička prava iznad ekonomskih i socijalnih. S tim u vezi, kršenja ljudskih prava tokom rata i tranzicije su predstavljana kroz politički filter, bez mnogo obaziranja na ekonomsku stvarnost. Moja tvrdnja pokazuje da je TP postala više vezana za civilna i politička prava i ne bavi se suštinskim i integralnim dijelom – ekonomskim zločinima unutar tranzicije. Stoga, maksimalni potencijal za transformaciju društva s obzirom na istinu i pomirenje ne može biti dosegnut bez širenja paradigme TP da obuhvata i socijalna iekonomska prava. Uzmimo u obzir razvoj TP i njenih mehanizama.
Krajem 80-ih godina, Ruti Teitel, po prvi put formuliše TP na tehnički način. Sam izraz je izazvao diskusije i kritike jer je kombinovao dva naizgled nepomirljiva elementa: ideju o pravd i ideju o promjeni, koja označavaju i tragediju i nadu. U potrazi za stabilnim i mirnim društvom nove vlade su, sa podrškom međunarodne zajednice, razvile set mehanizama poznate kao Mehanizmi tranzicijkse pravdepravde, koji su navodno trebali pomoći društvima da se suoče sa prošlošću i krenu ka demokratskoj budućnosti, baziranoj na pravima. TP sačinjavaju i pravosudni i nepravosudni procesi i mehanizm, uključujući inicijative za sudski progon, uvođenje inicijativa vezanih za pravo na istinu, isporuku reparacija, institucijalnu reformu i nacionalne konsultacije. Ovi mehanizmi imaju dva glavna cilja: pružanje pomoći žrtvama i stvaranje ili poboljšavanje prilika za transformaciju političkog sistema i društvenih procesa. TP nije neka poseba vrsta pravde, nego pravda prilagođena društvima koja prolaze transformaciju. .
U širem smislu, TP se odnosi na način na koji društva prevazilaze društvene podjele i traže pomirenje i kako stvaraju pravni sistem koji sprečava buduća zlodjela. Ograničen je djelokrug koji se bavi pratećim faktorima konfliktu i tlačenju, kao što su društvena, ekonomska i kulturološka diskriminacija i uskraćivanje. Louise Arbour, bivši Sekretar za ljudska prava UN-a, pita zašto ekonomska, socijalna i kulturološka prava (ESK) nisu tradicionalno centralni dio TP inicijativa, te da li postoje prave prepreke ostvarivanju tako sveobuhvatnog ideals pravde za društva u tranziciji. Ona dalje zaključuje da se realnost marginalizacije ESK prava ogleda u artikulaciji samog našeg koncepta pravde.
Prvi i najstariji mehanizam TP je njen mehanizam krivičnog prava. Pojavio se u periodu poslije II svjetskog rata kada su pokrenuti Nirnberški procesi koji su trebali da se bave zvjerstvima počinjenim od strane nacističke Njemačke. Cilj ovih suđenja je bio svesti kolektivnu krivicu na individualnu odgovornost. Sa filozofskog stajališta, suđenja su se oslanjala na legalističku paradigmu koja nije bila prilagođena da se bavi društvenim pokretima i psihološkim dimenzijama koje karakterišu masovno nasilje. Zamislimo da je postojala šansa da se pred Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju dovedu slučajevi ratnih profitera – današnjih elita – koji kradu od građana i obogaćuju se na muci siromašnog društva oštećenog ratom. Oduzimanje socijalnih i ekonomskih prava u BiH i zločina počinjenih tokom tranzicione ekonomske liberalizacije, i dalje prolaze nekažnjeno. Ovi zločini, kao i mnogi drugi, povezani su sa građanskim i političkim pravima, ili tačnije sa tjelesnim integritetom koji naglašava važnost ljudske autonomije i samoodređenja. Deprivation of social and economic rights in BiH, and crimes committed within the scope of transitional economic liberalization, largely remain unpunished. Ali sudski progon ovakvih zločina nije u najboljem interesu onih međunarodnih grupa koje su također profitirale ratom u Bosni, prodajom oružja i “njihove politike” regionu. Logika iza ovakve politike ide pod ruku sa neoliberalnom doktrinom: prvo su rastovali, onda su se pomirili, a sada, kao posljedica ostaju fabrike opljačkane privatizacijama koje su napunile džepove današnjih elita; elitankoji će opet naći “investitore” za privatizaciju i još jednom napuniti džepove.
Drugi mehanizam TP-a su komisije za istinu. Opisane kao privremene ad hoc institucije koje se bave istraživanjem, često sponzorisane od strane vlade, komisije za istinu streme istraživanju i izvještavanju ozbiljnih kršenja ljudskih prava. Komisije za istinu nisu sudska tijela te nemaju autoritet da izriču kazne. Njihov osnovni cilj je traženje istine kroz istraživanje, intervjuisanje, stvaranje državnih arhiva i objavljivanje rezultata, koji pomažu da se uspostave činjenice o tajnim i destruktivnim djelima represivnog režima. Izraz “istina” je uzrokovao mnogo debata. Zagovornici TP kažu da govorenje istine dovodi do procesa nacionalne katarze, koja može usmjeriti energiju ka nacionalnom pomirenju. Jedno od pitanja je: “Koja “istina” će prevladati?” Na Balkanu postoje mnoge istine, a problem je u tome kako pomiriti sve te istine u jednu zajedničku historiju.
Kao treći mehanizam TP-a, institucionalna reforma koja gradi pravične i učinkovite javne ustanove može pomoći postkonfliktnim i tranzicijskim vladama da spriječe ponovno pojavljivanje kršenja ljudskih prava. Takve reforme ye moryju desiti radi transformacije vojske, policije, sudstva i srodnih državnih institucija iz instrumenata represije i korupcije u instrumente javne službe i integriteta da bi društvo povratilo povjerenje u njih. S druge strane, ova reforma bi trebala dati legitimnu podršku pružanju sigurnosti. Dejtonski mirovni sporazum je, iako uspješan u zaustavljanju rata, uspostavio konstitucijalne strukture koje su samo produbile etnički jaz. Nedostatak povjerenja u državne institucije BiH je značajan problem, tako da imamo situaciju gdje je potražnja za pravdom velika a malo je resursa za bavljenje tom potražnjom. Što se tiče vansudskih mehanizama, u društvu postoji potreba za restoracijom moralne filozofije. Što se tiče institucionalnih reformi kao TP mehanizhma, Ustav BiH, aneks IV Dejtonskog sporazuma, spominje samo prsvo na obrazovanje od niza ekonomskih i socijalnih prava na koja bi građani jedne zemlje trebali imati pravo.
Kao posljednji mehanizam, reparacije predstavljaju način kompenzacije dodijeljene žrtvi kršenja ljudskih prava za štetu koju su pretrpjeli. Cilj je često da se dodijeli priznanje i poštovanje žrtvama i preživjelima takvog nasilja. Reparacije uključuju direktnu distribuciju određenih dobara žrtvama, koje mogu uključivati ekonomski transfer, materijalni i simbolički. Reparacije kao što je ovaovačesto mogu imati najveći uticaj na svakodnevni život žrtve, dok u isto vrijeme predstavljaju veliku gestu pema priznavanju njenog stradanja. Ovo je jedini mehanizam koji direktno ublažava socioekonomski konflikt. Ipak, količina dobijenog novca je rijetko dovoljna da mijenja život. Istraživanja su pokazala da se većina jednokratnih isplata koristi za otplatu medicinskih ili obrazovnih dugova, ili se jednostavno potroši bez stvaranja nekih dugoročnih promjena u primaočevom standardu življenja. U BiH, pravo na reparaciju se bazira na narušenom pravu i na invaliditetu koji se mora dokazati, dok se svota novca određuje sukladno stepenu invaliditeta. Paradoksalno, vojne žrtve rata primaju veće reparacije nego civilne žrtve, što je dokaz socijalno nepravednog sistema.
Razgovarajmo sada malo šire o socijalnim i ekonomskim dimenzijama TP. Postoji pretpostavka da su civilna i politička prava osnovne slobode za koja se mogu utvrditi kršenja, dok su ekonomska, socijalna i kulturna prava povlastice koje država može da obezbjedi dugoročno nu zavisnosti od resursa kojima raspolaže i koje se prioritiziraju u političkom okruženju. Tako da se ova orava često pogrešno tumače i otpor prema njihovom provođenju od strane TP mehanizama je neizbježan, kao logičan ishod.
Zašto tranzicijska pravda često ignoriše ESK prava? Jedno objašnjenje je da je lakše pristupiti zločinima, zločincima i popravljanju civilnih i političkih prava, posebno prataćem razvoju međunarodnog krivičnog prava, koji se ughlavnom bavi onim civilnim i političkim pravima koji se vezuju uz tjelesni integritet. Nije iznenađujuće što je bilo vrlo malo optužbi pod međunarodnim krivičnim zakonom za masovna kršenja ESK prava u konfliktu: Bečka deklaracija o ljudskim pravima je pokušala da prekine kvalitativnu podjelu na civilna i politička prava i ekonomska i socijalna prava, utvrdivši: “Sva ljduska prava su univerzalna, nedjeljiva i međusobno zavisna i povezana. Međunarodna zajednica mora da se bavi ljudskim pravima na pošten i jednak način, sa istim naglaskom na sva prava.”
Pravo na adekvatan standard života, uključujući hranu i smještaj, obrazovanje, fizičko i mentalno zdravlje, socijalnu sigurnost, korektne uslove rada, kulturne pogodnosti i pravo na posjedovanje imovine garantuje Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ipak, u situacijama oružanog konflikta, oduzimanja zemlje, hrane, vode i medicinske njege, mnogo ljudi može da strada i čak i oni što prežive mogu pretrpiti dugoročne posljedice koje utiču na kvalitet i dužinu života. Iz tog razloga, kršenja ekonomskih ii socijalnih prava mogu imati poražavajući efekt, koji lesto može trajati kroz nekoliko generacija, jer se žrtvama uskraćuju obrazovne i medicinske usluge, socijalna zaštita i prilike za zaposlenje. U širem bosnaskom kontekstu, nejednakost i ugnjetavanje održavaju političke elite koje su izgradile snažnu bazu za dalju manipulaciju i iskorištavanje u vrijeme mira i tranzicije.
Da bi tranzicijski procesi bili učinkovitiji i dugotrajniji, više mora biti učinjeno po pitanju opšteg nezadovoljstva zbog velikih socijalnih nejednakosti koje postoje u postkonfliktnim društvima. Malo se govori o socioekonomskom liječenju postkonfliktnih društava, a još manje o prevazilaženju postojećih nejednakosti kao potrebi za dostizanje socijalne pravde unutar društava koja mogu uspostaviti održivu i mirnu budućnost. Rama Mani uključuje koncept socijalne pravde i tvrdi da u osiromašenom i razrušenom društvu tranziciona pravda gubi svaku vjerodostojnost ukoliko se ne bavi socijalnom pravdom, korupcijom i iskorištavanjem resursa. Ona prihvata da je za mnoge preživjele svakodnevna nepravda ukorijenjena u historijskim nejednakostima isto tako bitna, ako ne i bitnija od nesvakidašnjih nepravdi počinjenih tokom konflikta. Naglašava da se čini da pitanje socijalne pravde leži tik iza tradicionalnih ograničenja tranzicijske pravde.
Pravda ukorijenjena u samostalnoj jednakosti iziskuje posvećivanje pažnje prošlim nedjelima i omogućavanje jednakosti za priliku u budućnosti, kao što je rečeno u drugom principu pravde Johna Rawlsa, koji kaže da se socijalnim i ekonomskim nejednakostima nejednakostima treba baviti na način da institucije pomoći budu otvorene svima i da najviše koristi od njih imaju oni koji to najviše trebaju. Ovakva razmišljanja trebaju otvoriti vrata prvim koracima TP za sadašnje i buduće kontekste. Rawls dalje govori da je nepravda jednostavno nejednakost koja koči svačiji boljitak. Implementacija konkretnih ekonomskih i socijalnih programa može smanjiti krucijalne nepravde i postaviti socijalnu pravdu kao primarni društveni cilj. Ovo se pak kosi sa neoliberalnom paradigmom jer iziskuje uključenje države. Na kraju ostaje pitanje: “Sa čim je teže živjeti? Počiniocima zločina ili profiterima koji uživaju u plodovima ovih zločina?”
