Bog stvori Adama, a od njegovog rebra Evu, i tako eto Bog u samom nastanku učini ženu podložnom i ovisnom o muškarcu. Žena postade simbol jednog dijela koji je namjenjen da upotpunjuje cjelinu muškarca, a nikako posebna cjelina, jedinstvena sama za sebe.
Uvijek u sjeni, žena treba da bude majka, pratilja, kućanica, supruga i sestra, treba da služi i opslužuje, žena treba da bude žena.
Koliko vremena nam treba da se izborimo za ravnopravnost i jesmo li, zaista, danas ravnopravne?
U mom rodnom gradu, kada se spomene Međunarodni Dan žena, mnogi od nas prvo pomisle na simbolične poklone i cvijeće koje se daruje na taj dan. Međutim, to nije ono za šta su se žene borile, ženama nije potrebno da budu zapažene samo jedan dan u godini.
Moja baka Slavica primjer je žene koju ćemo simbolično nazvati “Jučer”, požrtvovana, uporna i istrajna majka u preteškoj misiji samohranog odgajanja djece. Sve njene lične potrebe ostale su zaboravljene u ratnom periodu, baš poput potreba većine njenih vršnjakinja. Komentirajući današnje obilježavanje Međunarodnog Dana žena, sa sjetom u očima, moja baka ”Jučer”, prisjeti se kako se nekada, u “njeno vrijeme”, obilježavao 8. mart.
“Kćeri moja, kada sam ja bila u tvojim godinama, ovaj praznik je bio snažan poticaj i pokazatelj konačne ženske neovisnosti i ravnopravnosti. Ono što je danas od njega napravljeno je komercijalni potez koji degradira žene.“
Moja majka Tanja primjer je žene koju ćemo simbolično nazvati “Danas”. Poput bake Slavice, samohrana je majka dvoje djece, uz to je još i nezaposlena. Moja mama “Danas”, marginalizovana je u društvu, upravo zbog “nedostatka” muškarca u svom životu. Za nju 8. mart predstavlja simboličan dan uspjeha ženske borbe za ravnopravnost, na brdovitom Balkanu.
“Kada vidim sve te šarene poklone i cvijeće, koji se ženama kupuju na taj dan, ne mogu da se ne zapitam vide li ti muškarci istinsku vrijednost u ženama i ostali ostatak godine? Ako to muškarci ne vide onda 8. mart nema pravu svrhu, jer je omogućio transparentnost ženama samo na jedan dan u godini.”
Retrospektivno gledajući generaciju žena u mojoj porodici zapažam da sve imaju jednu zajedničku nit koja ih povezuje, a to je nepravda koju su im nanijeli muškarci i društvo u kojem žive. Bez obzira na vrijeme u kojem su one živjele i u kojem živim ja, okolnosti ostaju iste.
Moje ime je Sara i predstavljam primjer žene koju ćemo simbolično nazvati “Sutra”. Mlada, ambiciozna, iskrena, spremna za vrijeme u kome žena postaje potpuno ravnopravna i svjesna da ravnopravnost nije pasivno stanje, ukratko – žena aktivista. Moj glas mora se čuti i moje potrebe moraju se transparentno predstavljati i za njih se moram junački boriti. Mi, sve žene “Sutra” treba da se suočavamo sa problemima stereotipa i osuda. Naša borba za osvješteno društvo otvorenog uma, koje vrijednuje žene podjednako kao i muškarce, upravo je počela.
Ukoliko se jednog dana odlučim za majčinstvo i dobijem kćerku “nasljednicu” generacije žena Velaga, želim da bude hrabra i da vjeruje kako može postići sve što želi. Želim da zna da Dan žena nije jedan dan u godini, već njen cijeli život. Reći ću joj da, bez obzira na sve uspone i padove, bila udata ili sama, žena vrijedi jednako i niko nema pravo da tvrdi drugačije. I sve to ću dokazati primjerom žena iz porodice Velaga.
Da, žena može sve! Mi trebamo, možemo i hoćemo djelovati u svim sferama društva, nedopustivo je tolerisati stereotipne priče o ženama i o tome kako su njihove funkcije samo majčinstvo i kućanski poslovi, a dosta je i priče o “alfa mužjacima” i “ovisnim ženama”.
Bosanskohercegovačko društvo treba da doživi hladan tuš realnosti, za koji evidentno nije spremno. Možda je došlo vrijeme alfa žena?
