Jedino razumijevanjem rodne perspektive rata u Bosni možemo pristupiti analiziranju konflikta iskreno, te početi odgovarati na zahtjevnija pitanja, koja su, na koncu, krucijalna za proces pomirenja.
U kontraverznom dokumentarnom filmu pod nazivom “Kćerka Indije“, koji opisuje brutalno masovno silovanje i ubijanje mlade žene iz Delija, redatelji intervjuišu jednog od osuđenih silovatelja, koji otvoreno za zločin krivi žrtvu. Film je prikazan u Velikoj Britaniji, poslije čega ga je Indijska vlada zabranila emitovati, rekavši kako bi ovakav film mogao podstaći dalje nasilje nad ženama.
Dokumetarac me naveo da počnem razmišljati o tome koliko sam žrtava silovanja srela u svom životu, u Bosni, da li kroz rad u Centru za post-konfliktna istraživanja, ili u mom svakodnevnom životu. U našoj represivnoj patrijarhalnoj zajednici ljudi prstima upiru u žrtve seksualnog nasilja i šapuću: “Pogledaj, nećeš vjerovati, silovana je više puta u vlastitoj kući, i zamisli, svaki put drugi muškarac, nije li to užasno?“
Izrazito mi je muka od toga svega. Ne od žena koje su silovane, nego od zajednice u kojoj živim, koja priznaje potpuno pogrešan sistem vrijednosti, kojem u osnovi fali i najmanja količina suosjećanja i priznanja za bolna iskustva žena.
Pokušati razumjeti rat u Bosni neminovno i uvijek uključuje potragu za odgovorima u prošlosti. Vraćajući se na “bratstvo i jedinstvo“, koje je služilo kao temelj komunističke Jugoslavije, shvatam da su ovu temu stvorili muškarci. Iako su prividno imale iste prava i beneficije, žene su ulogu žene i majke često nosile kao dvostruko opterećenje. Zaposlene žene doprinosile su poduzetništvu države i društva, ali se od njih, istovremeno, očekivalo da budu domaćice, supruge i majke.
Klasa je bila najmoćniji subjekat društva i države, a klasom su dominirali muškarci. Pad komunizma je izveo nacionalizam, u kome je klasu zamijenila nacija i nacionalistička retorika, koja je bila alatka korištena da se ovaj preokret ostvari. Cilj je bio stvoriti etnički čiste teritorije, ne samo etničkim “čišćenjem“ i ubijanjem, nego i silovanjem, koje je strateški korišteno kao oružje rata.
U represivnoj patrijarhalnoj zajednici kao što je Bosna, žene se smatraju tvorcima nacije. Žensko tijelo je, stoga, smatrano i čuvano kao teritorija nacije. Žensko tijelo mora se kontrolisati, kako bi se zadržale vanjske i unutrašnje granice etno nacije. U suštini, tokom rata, žensko tijelo postaje način komuniciranja za muškarce.
Rat možda jeste završen, ali ženskim žrtvama silovanja trenutno se manipuliše, tako što predstavljaju viktimizaciju cjelokupne etničke grupe. Mjenjati individualnost kolektivnošću uobičajena je forma etno nacionalističkog diskursa u Bosni. Frazom “Naše žene su silovane“ opisuje se patnja cjelokupne etno nacije. Silovanje, pored toga što je je izrazito “prljavo“, istinski se smatra zločinom protiv nacije, a ne samo određene individue, jedne majke, kćerke, sestre ili djevojke. Ženama je oduzeta individualnost i postaju predmet uništavanja etničke grupe u cjelini. Ovaj proces jednako dehumanizira ženu kao žrtvu i minimizira zločin učinjen protiv nje, kao samostalne individue. Pošto je silovanje oružje, a nema pobjednika rata, silovanje velikog broja žena, jedne etničke skupine, ponižavajuće je za cjelokupnu grupu.
UN procjenjuju da je tokom rata u Bosni i Hercegovini silovano između 20 i 56 hiljada žena. Sjećam se razgovora sa jednom od žrtava u kojem mi je rekla: “Ko će mi vjerovati da sam patila i da sad živim s tim, ko će mi vjerovati, 20 godina poslije? Nisu vjerovali tada, neće ni sada. Traže dokaze, a ja imam samo svoja osjećanja.”
Mnoge žrtve danas šute i ne govore o patnjama s kojima se susreću svaki dan, ne samo zbog stida i straha, nego i zbog etno nacionalističke politike, koja vlada Bosnom i Hercegovinom, a u kojoj je jedini način za komunikaciju upravo ova etnička razina. Žene se boje da će, ukoliko, progovore izdati i prevariti naciju, porodicu ili partnera, koji se borio u ratu.
Formirala se stigma zbog nedostatka institucionalne i društvene podrške preživjelima seksulanog nasilja. Adekvatna medicinska pomoć je izostala, jednako kao i reparacije. Razmislite o tome koliko je žrtava silovanja među nama, a da za njih i ne znamo, jer misle da moraju da ćute. Mnoge od njih jedostavno kažu da je bolje ćutati, nego postati žrtva po drugi put. Iako je rat završen, žene su i dalje na frontu, kao majke, sestre, kćerke i prijateljice. Bore se za svoja prava, bez obzira na to kojoj naciji pripadaju. Vidjela sam jako mnogo žena Bošnjakinja i Srpkinja, kako sjede zajedno i razgovaraju o tome koliko pate. U tim razgovorima osjetite toliko razumijevanja i podrške, razumiju patnje jedne drugih i podržavaju se međusobno, u izgradnji bolje i ljepše budućnosti.
Rat na Balkanu zauvijek je promijenio percepciju o tome šta znači biti žena u ratu. Mnoge žrtve još uvijek traže pravdu. Jedino razumijevanjem rodne perspektive rata u Bosni možemo pristupiti analiziranju konflikta iskreno, te početi odgovarati na zahtjevnija pitanja, koja su, na koncu, krucijalna za proces pomirenja.
