Izložba fotografija „Moje tijelo: Ratna zona“ otvorena je ispred sarajevskog BBI centra kao dio WARM festivala (Foto: Clara Casagrande)
Izložba fotografija Moje tijelo: Ratna zona otvorena je 1. jula 2015. godine u srcu Sarajeva kao dio WARM festivala. Moje tijelo: Ratna zona predstavlja portrete i svjedočenja onih koji su preživjeli seksualno nasilje u ratu u Bosni i Hercegovini, Nepalu, Kolumbiji i Kongu.
Izložba, razvijena od strane organizacije PROOF: Mediji za društvenu pravdu u saradnji sa sarajevskim Centrom za postkonfliktna istraživanja (CPI), ima za cilj da široj publici predstavi individualne priče o nepravdi u nastojanju da se prevaziđe šutnja i stigma koja je vezana za zločine seksualnog nasilja. Drugi cilj izložbe je mijenjanje kulture nekažnjavanja seksualnog nasilja u kulturu koja ga zaustavlja.
Nagrađivani fotograf Paul Lowe otvorio je izložbu, naglašavajući važnost promovisanja priča o seksualnom nasilju u široj javnosti. “Predstavljanje ovih priča na ovako vizuelan i javan način snažan je pristup prevazilaženju stigme koja se veže uz takve zločine“, objasnio je Lowe.
CPI i PROOF su se udružili sa fotografima Midhatom Poturovićem, Blake Fitchom, NayanTara Gurung Kakshapati i Pete Mullerom kako bi slikali preživjele iz svojih zemalja. Zbog osjetljive prirode koja okružuje temu seksualnog nasilja, naglasak je stavljen na sigurnost preživjelih, dobrobit i kontrolu nad konačnim proizvodom. Mnoge od žena koje su podijelile svoje priče željele su ostati anonimne, što je rezultiralo snažnim fotografijama koje, dok uspješno kriju identitete, u isto vrijeme prikazuju kulturne nijanse svake lokacije i težinu i dubinu patnje ovih žena.
U svom govoru na otvaranju ceremonije, britanski ambasador u Bosni i Hercegovini, Edward Ferguson je rekao: “Ujedinjeno Kraljevstvo sa ponosom podržava ovaj projekat.“ Govoreći o nastojanjima UK-a da okonča seksualno nasilje u konfliktu na globalnom nivou, ambasador je naglasio da “UK vjeruje da svi mi moramo da učinimo više da se suočimo sa problemom silovanja u ratu, da podržimo preživjele i dovedemo krivce pred lice pravde.“
Svaki fotograf na projektu je koristio jedinstven vlastiti pristup stvarajući portrete žena koje su pristale da ispričaju svoje priče. Bosanski fotograf Midhat Poturović se igra sa sjenom, svjetlosti i odrazom kako bi simbolizirao stradanje bosanskih žrtava koje se boje da sa svojim pričama istupe iz tame. Blake Fitch otkriva detalje na ženinim rukama, koje same po sebi pričaju priču o sramoti i strahu, ali i o otporu i snazi. NayanTara Gurung Kakshapati iz Nepala predstavlja fotografije uslikane s leđa koje prikazuju momente sjećanja i refleksiju. Koristeći boje tradicionalnih haljina i svog okruženja, fotograf sa kenijskom adresom Pete Muller pokazuje djela koja predstavljaju rezonantnu kulturu Konga, dok u isto vrijeme ilustruje prelijepu ranjivost i ženstvenost svakog od modela.
Na ceremoniji otvaranja, Midhat Poturović je objasnio da Balkan ima istoriju ponavljanja vlastitih grešaka. “Dokumentiranje i čuvanje tih snažnih priča za buduće generacije može nam pomoći da izbjegnemo takva stradanja u budućnosti i poslužiti kao sredstvo za okončanje nekažnjivosti počinitelja“.
Kroz izložbu su predstavljene i opšte informacije o svakoj od zemalja iz kojih dolaze te priče kako bi posjetiocima dočarale kontekst svakog konflikta. CPI i PROOF vjeruju da iznošenje ove teme u javnost može podstaći i druge žrtve da istupe i ispričaju svoje priče, te otvoriti vrata ka poboljšanju sadašnjeg stanja žrtava u cijelom svijetu.
U emocionalnom obraćanju prisutnima, H. B. koja je preživjela silovanje, mučenje i zatvor kao tinejdžerka tokom bosanskog rata, naglasila je stalnu borbu žena žrtava rata: “Prepuštene smo same sebi na margini društva, bez ikakve psihološke, finansijske ili pravne pomoći. Apelujem na Bosansku Vladu da usvoji državni zakon kojim će regulisati naš status kako bismo mogle i mi imati priliku živjeti normalan život.“
Seksualno nasilje kao oružje rata
Procjenjuje se da je između 20.000 i 50.000 osoba, većinom žena, silovano tokom rata 1992-95 u Bosni i Hercegovini. U najekstremnijim slučajevima, uspostavljeni su specijalni kampovi u kojima su žene silom držane i sistematski silovane po nekoliko mjeseci. Iako su češće žene žrtve ove vrste institucionalizovane i sistematske diskriminacije, važno je napomenuti da su i muškarci bili žrtve seksualnog nasilja tokom bosanskog rata.
Nažalost, Bosna i Hercegovina nije izuzetak rasprostranjenom ponavljanju seksualne eksploatacije tokom konflikta, a za to postoje brojni primjeri kroz istoriju. Seksualno nasilje nad Njemicama činile su “oslobodilačke“ savezničke snage tokom i nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1971. između 200.000 i 400.000 žena silovano je tokom borbe za nezavisnost Bangladeša. Silovanje je bilo uobičajeno i tokom sukoba u Peruu 1980 – 2000.
Slučaj Bosne i Hercegovine, međutim, razlikuje se po tome što je doveo do ogromnog koraka u definisanju međunarodnog humanitarnog prava. U februaru 2001. godine, prvi put u istoriji, Međunarodni krivični sud za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (MKSJ) priznao je silovanje kao moćno oružje rata koje se koristi kako bi se protivnik zastrašio, progonio i terorisao. U raznim predmetima koji su uslijedili, MKSJ je omogućio da se seksualno nasilje osudi kao ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i genocid.
Uprkos napretku u polju tranzicijske pravde, seksualno nasilje je i dalje neodvojiv dio rata i konflikta danas, a njegove posljedice imaju dugotrajan i dalekosežan uticaj koji i dalje treba biti u središtu pozornosti.
Razbijanje tabua i osnaživanje žrtava
Alarmantno je da su dvadeset godina nakon rata u Bosni i Hercegovini, žrtve seksualnog nasilje i dalje suočene sa stigmatizacijom i isključivanjem iz društva, koje često nastaje i u krugovima bliže rodbine. Još više uznemiruje činjenica da mnoge od ovih žrtava svakodnevno susreću svoje zlostavljače.
Postavljanjem izložbe ispred BBI Centra, jednog od najfrekventnijih mjesta u Sarajevu, CPI ima za cilj da iznese ove priče pred javnost u pokušaju razbijanja dominirajuće prakse okrivljavanja žrtava i tišine kojom je okruženo silovanje.
“Treba nam promjena stava. Podrška porodice i zajednice je ta koja može označiti ključnu promjenu u tome da preživjeli takvih zločina povrate dostojanstvo i daju pozitivan doprinos svojim zajednicama,“ naglasio je ambasador Ferguson.
Uključivanje javnosti i dijalog na temu postratne pravde jeste važan korak u pravcu zahtijevanja odgovornosti počinitelja i razbijanja tabua povezanih sa zločinom seksualnog nasilja. Još je važnije da izložbe kao što je Moje tijelo: Ratna zona nose potencijal ohrabrivanja žrtava da progovore i time napreduju od pukog objekta nasilja do aktivnih učesnika u borbi za pravdu.
Nakon izložbe
Godine 2010. izvršna direktorica CPI-a Velma Šarić počela je raditi sa Specijalnom izaslanicom UNHCR-a Angelinom Jolie na daljem usmjeravanju diskusije o pravima preživjelih. Podizanjem diskusije na međunarodni nivo, pojavio se Međunarodni protokol o istraživanju i dokumentovanju seksualnog nasilja u konfliktu. U partnerstvu sa Ambasadom Ujedinjenog kraljevstva, CPI se uključio u niz lokalnih aktivnosti koje su okupile predstavnike javnih institucija, organizacija civilnog društva, omladine i medija sa ciljem podizanja svijesti o ovoj važnoj temi i uvođenja međunarodnih standarda za dokumentovanje i istraživanje seksualnog nasilja u konfliktu. CPI je pomogao u organizaciji predstavljanja Protokola u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine i predvodio je njegovo predstavljanje širom zemlje. Zajedno sa Protokolom, pokazana je i izložba, i to u Mostaru, Banjaluci, Brčkom i Zenici.
Izložbe kao što je Moje tijelo: Ratna zona čine samo jedan dio pristupa CPI-a osnaživanju žena i zagovaranju prava onih koji su preživjeli seksualno nasilje. Ostali projekti CPI-a koji doprinose ovim ciljevima su izložba fotografija Ratnice mira i dokumentarni filmovi “Došla sam da svjedočim” i “Nezaštićena”.
CPI vjeruje da multimedijalni prisup u bavljenju pitanjima ljudskih prava može biti veoma efektivan u osvjetljavanju nepravdi savremenog konflikta koje zanemaruju političari, pogrešno predstavljaju mediji, a i javnost često ignoriše.
Odajući počast ženama koje su podijelile svoja iskustva sa svijetom, suradnik CPI-a na projektima Tim Bidey zatvorio je izložbu zaključivši: “Bez vaše hrabrosti, ništa od ovoga o čemu govorimo i šta pokušavamo postići danas ne bi bilo moguće.“
Leslie Woodward je suosnivačica i projekt direktorica Centra za post-konfliktna istraživanja u Sarajevu. Zuzana Pavelková je pripravnica u centru. Zuzana je diplomirala Međunarodne odnose na Dresden Univerzitetu i planira da upiše Master studije u oblasti Međunarodnog prava.
Ovaj članak je objavljen u saradnji sa Warscapes. WARM Festival 2015 je organizovan u Sarajevu, od 28. juna do 4. jula 2015. godine. U saradnji sa Centrom za post-konfliktna istraživanja, WARM Festival u Sarajevu okuplja umjetnike, reportere, akademike i aktiviste širom svijeta koji djeluju u oblasti savremenih konflikta.
