Marta Vidal istraživala je bosanske mostove i priče ljudi koji ih prelaze, razmišljajući o mostovima kao poveznicama u zemlji koja je još uvijek podijeljena i oštećena ratom.
“Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, opštiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kome se ukršta najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno i zlo”, napisao je bosanki nobelovac.” — Ivo Andrić
Da je Bosna i Hercegovina zemlja mostova, postoji više primjera. Sarajevo je poznato po svojih 13 mostova, među kojima je Latinska ćuprija na kojoj je ubijen nadvojvoda Franc Ferdinand, što je izazvalo Prvi svjetski rat.
Stari most u Mostaru je na naslovnoj strani skoro svih turističkih vodiča za BiH. Ratne slike njegovog uništenja progone mnoge državljane BiH.
Stanovnike Višegrada povezuje most Mehmed Paše Sokolovića ili Stari most o kojem je pisao Andrić u knjizi “Na Drini ćuprija” za koju je dobio Nobelovu nagradu.
Mostovi imaju i važan simbolički značaj. Jedna poslovica kaže da se ljudi svađaju i da su usamljeni jer prave previše zidova a premalo mostova. Kao element povezivanja, most je predivan simbol debate i pomirenja među kulturama, što je naročito važno u zemlji koja je još uvijek podijeljena i oštećena skorašnjim ratom.
Mostovi takođe simboliziraju mobilnost, komunikaciju i razvoj. Oni mogu povezati ljude i promovisati razumijevanje dozvoljavajući im prelazak na “drugu stranu”. Tokom mog vremena u Bosni, otkrila sam njene mostove i nadahnjujuće ljude koji ih prelaze. Ovo su njihove priče.
Brisko Corda – Stari Most u Mostaru
Most u Mostaru je rekonstrukcija osmanlijskog mosta iz šesnaestog stoljeća koji je uništen 9. novembra 1993. godine, tokom rata u BiH. Grad Mostar je dobio ime po čuvarima mosta koji su se zvali mostari, i Stari Most, koji je više od 400 godina stajao na rijeci Neretvi, bio je bitan simbol grada. Bio je mjesto sastanka na kom su se održavala poznata godišnja takmičenja skakača.
Brisko je rođen u Mostaru i tu je proveo čitav život. On je posljednja osoba koja je prešla most prije njegovog uništenja.
“Dan kad sam zadnji put prešao most, moja porodica je podijeljena napola – na dvije strane rijeke. Mogli smo se vidjeti samo prešavši most”, prisjeća se Brisko. Tog dana nije bilo vode na jednoj od strana, tako da je Brisko morao ići na rijeku. “Prešao sam most da donesem vode svojoj porodici. Kada sam se vraćao, most je bombardovan”, kaže on.
Most je bombardovan 8. novembra tokom dana i bio je na samoj ivici kolapsa. U jutro narednog dana, most se srušio nakon što su ga pogodile tri granate dok ga je Brisko prelazio.
“Ne mogu da shvatim da sam iskusio takvo nešto i preživio. Pitam se šta sam to učinio pa da me Bog spasi”, pita se Brisko, prisjećajući se kako je mislio da će umrijeti na mostu i zajedno sa njim pasti u vode Neretve. Trčao je najbrže što je mogao, i kada je došao do kraja mosta bio je pokriven bijelom prašinom. “Nisam imao ni ogrebotine na sebi, samo sam bio bijel kao mlinar”, smije se Brisko.
Ipak, on osjeća da je dio njega pao skupa s mostom. “Ne samo dio mene, nego svih ljudi koji su rođeni u Mostaru i koji su osjećali da je Most dio njihovih života”, kaže Brisko. Ljudi širom svijeta su žalili most, i čuvši vijest o njegovom uništenju, padali su u očaj.
“Smrt ljudi je očekivana, ali most i njegova ljepota i dražesnost su izgrađeni da nas nadžive. Bio je to pokušaj da se dokuči vječnost. To nadilazi sudbine pojedinaca. Mrtva žena je jedna od nas – ali most smo svi mi, zauvijek”, napisala je Slavenka Drakulić, hrvatska novinarka i spisateljica, o rušenju Starog Mosta.
Rad na obnovi je počeo 1997. godine uz podršku UNESCO-a, i most je obnovljen koristeći istu tehniku koja je korištena pri prvobitnoj izgradnji. Hrvati i Muslimani su radili skupa na obnovi. Zvanično je otvoren u julu 2004. godine. “Kada sam po prvi put prelazio novi most, noge su mi bile teške”, prisjeća se Brisko, ističući da je to bio neobjašnjiv osjećaj.
Danas turizam igra važnu ulogu u Mostaru, pošto obnovljeni most privlači veliki broj posjetilaca. Most je i dalje najvažniji simbol ovog grada, a njegova obnova daje nadu za pomirenje.
Elvin Redžepović – Most Olge i Suade u Sarajevu
Most Olge i Suade, koji je dobio ime po prvim žrtvama opsade Sarajeva, Olge Sučić i Suade Dilberović izgrađen je nakon Drugog svjetskog rata. Petog aprila 1992. godine, održani su mirovni protesti u Sarajevu. Dok su ljudi marširali za mir, snajperi su otvorili vatru na civile.
“Peti april je moj rođendan i dan kada je Suada ubijena na mostu. Za mene je to jako tužan dan”, kaže Elvin Redžepović, koji je učestvovao na mirovnim protestima. “Sjećam se kad je Suada pala ispred mene. Samo sam bio na mostu u isto vrijeme kao i ona, nisam je poznavao”, prisjeća se Elvin.
Suada je bila studentica medicine na Univerzitetu u Sarajevu. Bila je na šestoj godini studija kada je rat počeo. Elvin je bio blizu Suade kada je upucana i kada ju je vidio na tlu počeo je plakati jer su ljudi umirali pred njegovim očima. Još šestoro ljudi je umrlo taj dan. “Odvezli smo je u bolnicu Koševo, želio sam dati krv da je pokušam spasiti, ali nažalost umrla je. I dalje mi je pred očima stravična slika kako njeno tijelo na krevetu voze kroz bolnicu.”
Zbog loših uspomena, Elvin ponekad poželi da ovaj most ne postoji. “Kada god prođem pored njega, okrenem se i vidim lica onih koji su umrli”, kaže on. Ali on ipak voli mostove. “Oni mogu povezati ljude, gradove, zemlje. Najljepše priče su priče mostova.”
Još jedna priča povezuje Elvina sa još jednim mostom. Par minuta nakon što je srušen most u Mostaru, 9. novembra 1993. godine, on je teško ranjen u Sarajevu. “Taj datum mi je kao novi rođendan. Doktori su me proglasili klinički mrtvim. Bio sam teško ranjen ali sam uspio preživjeti.”
Elvin je ranjen boreći se da odbrani Sarajevo. Svake godine na taj datum on ide u Mostar da posjeti Stari Most. “Ja taj most smatram skoro živim bićem. Stavim ruke na njega i kažem: ‘Ti si pao, a i ja sam. Ti si opet ustao, a i ja sam.'”
Bojan Kanlić – Most Festina Lente
Pješački most Festina Lente ispred Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu je izgrađen 2012. godine. Postao je znamenitost grada zbog svog originalnog modernog dizajna. Natjecanje za dizajn mosta održano je 2007. godine ispred akademije. Pobjednički projekat je dizajnirala grupa studenata sa Akademije.
Bojan Kanlić je studirao na Akademiji likovnih umjetnosti i bio je druga godina kad je žiri odabrao projekat koji je on izradio sa dvoje kolega, Amilom Hrustić i Adnanom Alagićem. “Mislim da smo pobijedili na tom takmičenju jer nismo razmišljali o pobjedi”, kaže Bojan, dodavši “To nam je dalo mogućnost da uradimo nešto izvanredno, nešto potpuno drugačije.”
Njihova petlja od aluminija i čelika koja prkosi sili teže je pobijedila, ali Bojan i njegove kolege su morali čekati pet godina da počnu izgradnju, zbog neobičnog dizajna mosta.
“Sprva su se ljudi protivili mostu, smatrali su ga previše modernim i previše ružnim”, kaže Bojan. Ali on vjeruje da “nove stvari moraju biti ružne jer su drugačije”. On sada predaje na Akademiji i svaki dan vidi ljude kako sjede na klupama i fotografišu. “Mislim da je naša ide uspjela i da je most na neki način postao simbol grada”, zaključuje Bojan.
Akademija se nalazi u bivšoj Evangelističkoj crkvi, pa su Bojan i njegove kolege željeli ujediniti sekularno i duhovno. Ideja da se napravi petlja se rodila iz metafore za umjetnost. “Umjetnost je nešto što mnogi ljudi vide kao okrenuto potpuno naopako. Nešto što vam daje drukčiju perspektivu na svijet. Stoga je koncept bio da se stvori kapija, poveznica između svijeta umjetnosti i svakodnevnice”, objašnjava Bojan.
Festina Lente, što na latinskom znači “požuri polako” je, za Bojana, simbol grada. “Povezano je sa mentalitetom ljudi ovdje. Vrijeme je drukčije, ljudi su sporiji. Ali kad su ljudi sporiji oni razmišljaju brže”, kaže Bojan. Ideja je bila da prelazak mosta bude iskustvo. “Naravno, ako idete prebrzo, nećete obraćati pažnju na detalje arhitekture ili na ljepotu Akademije”, dodaje on.
Bojan vjeruje da Sarajevo određuju njegovi mostovi i za njega, svaki most ima svoju priču. Bila mu je čast izgraditi most u svom rodnom gradu. “Mostovi su jako važni ovdje, iako imamo malu rijeku. Tokom rata, rijeka je dijelila grad, i ovi mostovi su simbol odvajanja i kasnijeg povezivanja. Puni su značenja”, smatra on.
Boris Gojković – Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu
Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu je jedan od najvažnijih mostova u Bosni. U knjizi “Na Drini ćuprija”, najpoznatijem romanu Ive Andrića, nobelovac opisuje život u Višegradu kroz stoljeća, i priče onih čiji se životi vrte oko poznatog mosta kojeg su Osmanlije izgradile u šesnaestom stoljeću.
Boris, koji je rođen u Višegradu i čitav život je proveo u njemu, kaže: “Kad sam bio mlađi, ovaj most je za mene bio samo običan most, ali sada znam da su spomenici poput ovog u našem gradu istinsko blago. Zbog mosta sam shvatio kako je ovaj mali grad lijep i značajan.”
“Most je ovdje već 400 godina, i simbol je trajanja i opstanka”, kaže on.
Ali most je takođe postao simbol smrti. U Andrićevom poznatom romanu, most je tihi svjedok krvoprolića počinjenih tokom Osmanskog i Austro-Ugarskog carstva. Tokom rata 90-ih godina, ovaj most je izabran kao mjesto redovnih javnih smaknuća muslimana, u sklopu kampanje etničkog čišćenja. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju navodi da je u Višegradu sprovedena “jedna od najopsežnijih i najsvirepijih kampanja etničkog čišćenja.”
Na mostu u Višegradu 1992. godine, muškarci, žene i djeca strijeljani su i bacani u vodu rijeke Drine. Pošto je vidljiv iz skoro svakog dijela grada, smaknuća su bila javnog karaktera.
Broj ljudi ubijenih na mostu je bio toliko visok da je na kraju juna 1992. policijski inspektor u Višegradu dobio žalbu iz rukovodstva hidroelektrane koja se nalazila preko granice sa Srbijom. “Može li ko god je odgovoran molim Vas usporiti tok leševa niz Drinu? Blokirali su odvodne kanale brane”, izvjestio je Ed Vulliamy, novinar za britanski list “The Guardian”.
Andrićeva knjiga je bila elegija za osmanlijski most i za način na koji je povezivao ljude is različitih etničkih skupina, vjera i kultura koje su živjele oko njega. Ali ovaj most više nije simbol povezivanja, pošto uspomene na zvjerstva počinjena na njemu tokom rata i dalje progone Višegrad.
Enver Hadžiomerspahić – Most Ars Aevi u Sarajevu
Poznati talijanski arhitekt Renzo Piano je dizajnirao most Ars Aevi, koji je izgrađen 2002. godine kao dio muzeja savremene umjetnosti Ars Aevi. Bio je zamišljen kao prilaz muzeju savremene umjetnosti čija je izgradnja planirana pored Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
Ideja za osnivanje muzeja savremene umjetnosti se rodila u noći 27. aprila 1992. godine, tokom granatiranja Muzeja olimpijskih igara u Sarajevu. Projekat je nastao kao reakcija protiv vjerskih i etničkih podjela tokom rata.
“Bilo je suludo govoriti o izgradnji muzeja savremene umjetnosti tada, tokom tih sedmica i mjeseci kada niko od nas nije znao hoće li živ dočekati naredni dan“, rekao je Enver Hadžiomerspahić, koji je odgovoran za koncepciju i strategije projekta Ars Aevi.
Zajedno sa lokalnim umjetnicima i uz zvaničnu podršku ključnih osoba u Sarajevu, Enver je pozvao vodeće svjetske umjetnike da naprave zbirku za muzej savremene umjetnosti. Cilj ove inicijative je bio da odgovori na opsadu Sarajeva i rat “izrazom međunarodne kolektivne volje“.
“Željeli smo da Ars Aevi bude međunarodni projekat, da bude iznad svih nacionalnosti i vjera“, kaže Enver. Kada je projekat počeo dobivati donacije od svjetski poznatih umjetnika, Enver vjeruje da to nije bilo “samo zato što je Sarajevo bilo pod opsadom, nego kao emotivna reakcija umjetnika i njihovih osjećanja prema Sarajevu gdje se svjetovi sudaraju i susreću“.
Kada je arhitekta Renzo Piano došao u Sarajevo na otvaranje jedne Ars Aevi izložbe 1999. godine, oduševili su ga sarajevski mostovi. “Naš grad je rijetki primjer grada naseljenog mostovima. On je mislio da bi bilo divno izgraditi most ispred muzeja”, priča Enver.
Sam Piano je izgradio most sa partnerima iz svoje fondacije. Enver se s osmijehom prisjeća: “Ovaj most je poklon Renza Piana gradu Sarajevu. Kada mi je rekao da ima ideju da napravi most, rekao sam da bi to bilo lijepo. On je rekao: ”Naravno da bi, ja ću ga napraviti.”
Renzo Piano je takođe dizajnirao projekat za muzej – međutim, izgradnja još nije počela. “Prepreke su mnogobrojne. Niko ne razmišlja o općem interesu, zato ovaj projekat ostaje marginaliziran”.
